PUT SRBIJE KA KOLEKTIVNOM IMUNITETU: Priča o dve stvarnosti

Denis Kolundžija

20. listopada 2021.

PUT SRBIJE KA KOLEKTIVNOM IMUNITETU: Priča o dve stvarnosti

„Prosto neverovatno. Vlasnik i urednik jednog malog medija napravio je džinglove pozivajući svoje sugrađane da se vakcinišu. Reakcije su bile više nego negativne. Čak je ostao i bez nekoliko oglašivača. Čovek je odlučio da prestane sa kampanjom“, glasio je tvit poznatog srpskog novinara na koji sam nedavno naleteo. 

Doznao sam naknadno i ovaj detalj: vlasniku tog radija besni oglašivači su poručivali su da neće da se reklamiraju na „režimskom radiju“!

Za početak, ovo je nešto skroz novo. Do sada sam znao da pojedini, uglavnom upravo lokalni mediji u Srbiji već godinama dramatično kubure s funkcionisanjem jer ih oglašivači izbegavaju u širokom luku, uvek s istim razlogom – nisu režimski. Poneki hoće da u poverenju prizna kako to nema veze s njegovim odnosom prema dotičnom mediju, i onda obično sledi klasika - znaš, moram da sačuvam biznis, znaš kakvi su Ovi... 

Ovakva reakcija lokalnih oglašivača lako bi neupućenog mogla da zavede. Naime, teško biva da su ti što neće da se reklamiraju na „režimskom radiju“ nekakve pristalice Đilasa, Jeremića, Obradovića ili nekog drugog iz koloritne srpske opoziciji – mislim, čak i da kojim slučajem jesu, koja je verovatnoća da bi se time pred bilo kim hvalili, i usput demonstrativno kažnjavali medije, po njima, naklonjene režimu?

Ako nisu pristalice opozicije, već naprotiv – režima, svedočimo li, opa, tihoj i doduše lokalnoj pobuni protiv istog tog režima? Tim pre jer vakcinacija jeste nešto što režim – zvanično! – promoviše i podstiče. Otkud, pretpostavimo - pristalicama režima, tolike kuraži da polujavno – i usput bez straha za svoj biznis – dovedu u pitanje ne toliko ono što zagovara režim, već ono što zagovara sama obožavana personifikacija tog režima lično.

Cjepivo
Nekad prvi u Evropi po broju vakcinisanih, danas na začelju (FOTO: HINA/EPA/Cesare Abbate)

Paradoksalno, strah ovde oseća onaj koji je poverovao u stvarne namere režima o neophodnosti vakcinacije i odlučio da toj kampanji, koliko može, doprinese. I sad je zabrinut za budućnost svog radija – uzgred, mnogo veći mediji od njegovog isto promovišu vakcinaciju, ali nije čuo da zbog toga trpe ili da ih etiketiraju – ali mora da brine i o nečemu daleko bitnijem: koliku li će štetu po njegovo i zdravlje drugih napraviti brojni protivnici vakcinacije, uključujući batice koji su mu povukli reklame nazivajući ga režimlijom. A sigurno je palo još epiteta i svi su u vezi s vakcinom i vakcinacijom. 

Ko preživi – pričaće

Nije poznato kada se sve ovo događalo pomenutom vlasniku lokalnog radija, ali septembra 2021, kada nastaje ovaj tekst, sveopšti je utisak o tome da još dugo neće biti moguće dosegnuti onaj procenat (kažu, preko 80%) vakcinisanih neophodan za sticanje kolektivnog imuniteta. Otpor vakcinama i(li) oklevanje, uz neopevanu količinu dezinformacija o vakcinama koje se nekritički gutaju i besomučno šire, najveće se prepreke ka dostizanju tog cilja. No, ni država se baš ne satire nešto da se tim preprekama ozbiljnije pozabavi. 

Od januara ove godine, kada je krenula masovna vakcinacija u Srbiji praćena velikom kampanjom, velikim zalihama vakcina, pozivima građanima sa svih strana da se vakcinišu, političarima koji svoju dozu primaju pred kamerama, sve je to dovelo do toga da smo već u martu bili čak prva među evropskim državama po broju onih koji su dobili drugu dozu na milion stanovnika. Avaj, nakon osam meseci stiglo se do donjih 40% vakcinisane populacije, ali i do novog, još pogubnijeg talasa zaražavanja koja je Srbiji donela novu evropsku „titulu“ - ovaj put, nažalost, po broju novozaraženih kovidom 19 na milion stanovnika. I crne rekorde po broju preminulih: krajem septembra na dnevnom nivou bilo ih je i više od 40.

Posle svega, nije pitanje koje se nameće ono da li je država mogla da uradi više, nego – zašto nije. I u tom smislu – kad se odustalo od ideje da se do kolektivnog imuniteta stigne kroz vakcinaciju, već se, izgleda, optira da se taj cilj ostvari prirodnim putem, prokužavanjem stanovništva?

Kako li je onaj vlasnik lokalnog radija, a daleko od toga da je jedini, onomad poverovao u stvarnu nameru države u pogledu vakcinacije i pripadajuće namere da se što masovnijom imunizacijom spreči i onemogući dalje divljanje virusa? Možda mu i nije bilo neophodno da vidi kako se predstavnici države vakcinišu – dobro, neki odmah, neki uz silno prolongiranje - kako na svim stranama sveta nabavljaju milione vakcina, kako pozivaju građane na vakcinaciju, a onda taj poziv ponavljaju i poznate ličnosti u seriji spotova, već je krenuo od premise da je vakcina dosad bila najuspešnije oružje u savladavanju svakojakih boleština. Možda je pomislio - šta bi bilo da su 1972. mnogi dovodili u pitanje sadržaj vakcine kada nas je zadesila variola?

Sigurno je za ovih, sad već 18 meseci, uočio, nazovimo to tako, manjak beskompromisnosti u promovisanom ratu države protiv korone. Još mu je u živom sećanju, kao i svima drugima, prošlogodišnji policijski čas, totalno zatvaranje starijih građana i drastične mere koje je država uvela, i to okolnostima daleko manjeg broja zaraženih i umrlih nego danas, ali je ipak onda zbog izbora prošlog juna proglašena pobeda nad koronavirusom i sve se manje-više, brže-bolje vratilo u kakvu-takvu normalu. Tome u prilog išli su povoljni zvanični podaci o broju zaraženih i umrlih, za koje se, pokazalo nam je to otkriće novinara, ispostavilo da su frizirani. A zapravo su bilo znatno veći. 

Cjepivo Srbija
Fotografija iz doba kad je Srbija bila turistička meka za vakcinisanje (FOTO: HINA/Velimir Ilić)

Sve posle toga verovatno ni on nije uzimao zdravo za gotovo –množio je, sabirao i oduzimao, i uvek bi dolazio do nimalo ohrabrujućih brojki. Možda se naivno predao ubeđenju o važnosti pluralizma, a onda i tome da svi mediji u Srbiji imaju samostalnu uređivačku politiku, pa se nije osvrtao na to što mediji koji su odistinski režimski, za razliku od njegovog, malo izveštavaju o vakcinaciji, kažu koju u njenu korist, a malo pružaju nemalo prostora baš svakom ko pored redakcije prođe, a ima šta da kaže i o zaveri iza virusa, zaveri iza sadržaja i stvarne svrhe vakcine i o svim sličnim sranjima. 

Kad je početkom ove godine krenula masovna vakcinacija građana, mogao je vlasnik tog radija samo da posmatra kako broj vakcinisanih raste iz dana u dan. Pa niko nam početkom godine u svetu nije bio ravan, eno redovi naših, eno redova građana iz regiona, svi čekaju bocu u rame. Tome je, makar minimalno, i sam doprineo. A kad ni posle osam meseci broj vakcinisanih građana nije premašio 50% (broj punoletnih vakcinisanih jeste iznad 50%), a oni koji je ne samo odbijaju već i druge na tako šta pozivaju odjednom se osećaju moćnima da mogu da kažnjavaju sve koji su sa druge strane, uvideo je, na teži način, da je barem njegova dalja borba - uzaludna.

I nije jedini. Mnogi, međutim, nisu digli ruke od svega i postali pesimistični u pogledu roka u kojem će se pošast makar staviti pod kontrolu, donekle vratiti neke stare navike i makar privid normalnog života, zbog pretnji i svakojakih pritisaka, već su samo odgonetnuli rebus. A njegovo rešenje se mesecima unazad samo nametalo kroz kodirane poruke koje je emitovala vlast i stručnjaci u njenoj senci: Ne računajte opet na totalno zatvaranje i ni na kakve drakonske mere, prisilu i kršenje Ustava, biće šta bude, ekonomija je važnija, hej, džidipi je u pitanju, da, ljudi umiru, njih zvanično 30, 40 i više dnevno, baš tužno, ako možete sačuvajte se i vakcinišite se, ako nećete - jebi ga. Strožije mere nisu opcija. Ko preživi – pričaće.

Dekodiranje poruka

Kako dekodirano i u integralnoj dužini zvuče poruke i stavovi države?

Mogli bismo da energičnije i iskrenije vodimo kampanju za vakcinaciju ali nećemo da se totalno zameramo protivnicima vakcine. Pogotovo ne pred izbore na proleće. Ako im smeta pozivanje na vakcinaciju u mediju na kom se, recimo, reklamiraju i hoće da povuku reklamu, pa dobro, svako ima, jelda, pravo da brine o svom novcu i interesu. Mi ćemo zato da onako usput pozivamo na vakcinaciju i da ukazujemo, ali tako da nikog ne uvedimo, o njenim benefitima, ali ćemo istovremeno da državnim ordenom nagradimo onog koji o vakcini, vakcinaciji, koronavirusu širi nepojamni bullshit (i ne samo o tome) jer je on ugledni lekar … Mig jednima, mig drugima. Da svi budu zadovoljni.

Ne da ne nameravamo da se predamo, već ćemo vala od ove školske godine organizovati redovnu nastavu u svim školama, deca i roditelji su to jedva dočekali, ali ćemo predvideti mogućnost prelaska na alternativne vidove nastave ako se pojavi određeni broj zaraženih u odeljenjima. Školarci će onda preći na onlajn nastavu, i ostali će biti bezbedni. E sad, to što će ovi koji su prešli na onlajn nastavu uveče najnormalnije izlaziti u provod, klubove, kafiće, koncerte, svi najnormalnije rade, pa se tako mogu izložiti virusu, a onda će i da ga šire po školi, kad se s onlajn nastave vrate u učionicu, e to je zato što ta mesta ne traže kovid propusnice. Nismo ih još odobrili, evo sad ćemo, ovih dana do Nove godine, samo da vidimo koliko to šteti rejtingu, a sad će i zbori, da li je u skladu s Ustavom, jer samo se njemu klanjamo, biće o tome debate na Kriznom štabu, naredne dve nedelje su ključne za sazivanje Kriznog štaba, čemu žurba – uostalom, oni rade i kad se ne sastaju. Ma, zna narod i bez njih šta mu je činiti.

Ljudi, vakcinišite se, i dalje nosite maske i ne idite na masovna okupljanja! Osim kada je njihovo održavanje opravdano i korisno. A ne, nećemo mi da vam govorimo koja su okupljanja opravdana i za državu – ekonomski, a bome i politički – korisna, a koja nisu – zar mi da vam govorimo da li da idete na utakmice, venčanja, koncerte, festivale, konferencije, pa i na proteste?! Uveli smo neke mere, i one još važe … ček, kako to mislite – koje mere?! Pa, znate vi dobro - nošenje maske, u zatvorenim prostorijama naročito, ograničen broj posetilaca na skupovima u zatvorenim prostorima … One su još na snazi, naravno! 

Maske
Šta mi možemo ako građani ne žele da nose maske (FOTO: HINA/EPA/Olivier Hoslet)

A ako posetioci na tim događanjima nemaju masku, e to je sigurno zato što veruju da nikoga ne ugrožavaju. Zato i mi sami retko kad nosimo maske. Verujemo u odgovornost građana i bez prisile i bez kovid propusnica. Koje nikako da odobrimo, jer imamo tajni plan da samom pričom o njihovom uvođenju motivišemo mlade, a tu smo najtanji u pogledu vakcinacije, da prime vakcinu. Ali planiramo da ih uvedemo. Pod uslovom da ne obaraju rejting. A valjda neće. A ako se pokaže da utiču na rejting, onda ništa, mladi će zbog izlazaka da se vakcinišu, a možda i neće, a mi ćemo nastaviti našu borbu, i dosad smo mogli bez kovid propusnica. 

Predaja nije opcija. Uprkos antivakserima i njihovoj kampanji po nacionalnim medijima. Koje ova vlast ne kontroliše, pustite sad šta piše na Tviteru. E, da su svi mediji pod našom kontrolom, bilo bi 1000% vakcinisanih u Srbiji … Ali, na sreću, nisu. Mislimo, nisu svi mediji pod našom kontrolom. Ali, da jesu pod našom kontrolom svi uticajni mediji, mada svaki dan hoće da se otme takav utisak, naša vlast bi, ah, bila sigurna. Ovako, živimo i radimo u neizvesnosti, jer svako je slobodan da u svom programu pljuje vlast, ako hoće, ili pušta koga hoće, čak i najveće protivnike vakcinacije, pa makar bili nosioci najviših državnih priznanja.

Ili da u svom programu poziva građane na vakcinaciju. Mi, koji smo zvanično za vakcinaciju, mada to možda ne izgleda uvek tako, ne možemo da mu govorimo šta će puštati u svom programu. Ili da, daleko bilo, što nikako nije demokratski i u skladu s Ustavom, kažnjavamo one koji ne mogu tu akciju da mu oproste. Imaju pravo na to, mi smo demokratsko društvo, pustite sad šta govore izveštaji tamo nekih stranih, a mrziteljskih organizacija. Niko ga nije terao da se toliko prima. Da nam toliko veruje, to jest. Mi smo svoje uradili, sve kako treba, nabavili vakcina onoliko, pozivali vas da ih iskoriste i sad je sve samo na vama. Pa i da izaberete kome ćete da verujete, pa, na kraju krajeva, i da li vam se živi ili ne. 

Dve stvarnosti

U Srbiji odavno ne postoji samo jedna stvarnost. U jednoj, vakcinisani građani, svim primljenim dozama uprkos, opet se suočavaju s rizikom od zaražavanja, s nevericom gledaju kako bolnice prelaze u „kovid režim“, odlažu zakazane operacije, kako se u rekordnom roku pune novoizgrađene kovid-bolnice, kako sve mlađi umiru, kako brojke postaju sve crnje, ali i kako, svemu tome uprkos, ne postoji spremnost da se povuku potezi koji bi sve to zaustavili. 

Postoji i ona druga stvarnost, u kojoj se ili negira postojanje virusa ili se tretira kao lakši grip, gde se svaka mera smatra atakom na slobodu pojedinca, gde se oni koji nose maske nazivaju brnjičarima i preti nastavnicima koji insistiraju na maskama, gde se negira efikasnost vakcine i žestoko napadaju oni koji podržavaju vakcinaciju – lekari, naučnici, građani, šire zavereničke teorije i promovišu pseudonauke, seiri nad preminulima koji su bili vakcinisani …I pritom se, očito, osećaju moćnima. Brojnost im prilično ide na ruku. Znaju da je država toga svesna, zato je toliko i blagonaklona prema njima. Izbori su tu, iza ugla …

Denis Kolundžija
Denis Kolundžija (FOTO: Privatni album)

Denis Kolundžija je novinar i zamenik glavnog i odgovornog urednika portala Cenzolovka. Piše za Vojvođanski istraživačko-analitički centar (VOICE) i portal Američki izbori. Živi u Novom Sadu.

Tekst je nastao u sklopu šestog izdanja “Priča iz regije” kojeg provode makedonska Res Publica i Institut za komunikacijske studije iz Skoplja, u suradnji s partnerima iz Crne Gore (PCNEN), Hrvatske (Lupiga.Com), Kosova (Sbunker), Srbije (Autonomija), Bosne i Hercegovine (Analiziraj.ba), Albanije (Exit News), Slovenije (DKIS) i Grčke (Macropolis), u okviru projekta "Poveži točke: poboljšane politike kroz građansko učešće", uz podršku britanske ambasade u Skoplju.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay