Od prvoga do zadnjega, sedam kandidata za predsjednika SDP-a podsjećaju na družbu Hillary Clinton: posve su suglasni da se u novom jurišu na Markov trg njihova stranka ima boriti protiv tzv. konzervativne revolucije koja se po Hrvatskoj širi iz egzistencijalno blažene kaptolske birokracije. U sučeljavanju koje se prošloga tjedna dogodilo u Varaždinu, nekolicina je nešto natuknula o radničkim pravima, de facto priznajući da je SDP od 1990. godine izgubio vlastito društveno-ekonomsko ishodište. No, stekao se dojam da nitko od kandidata nije razbistrio genezu i smisao pojma „radnik“, a kamoli ulovio njegov moderni prodor, iz nestalih rudnika i željezara 20. soljeća, u poslovne pogone novih tehnologija.

Tako se nakon bivšega Zorana Milanovića nastavlja održavati postojeći kapaciteti SDP-ovih glasača i simpatizera, ponajviše aktivista za prirodna prava ženske i gay populacije, za sekularnost Države i autonomnost građanskoga društva, za odgovornu slobodu verbalnoga i političkoga izjašnjavanja. Ukratko: institucionalna ljevica kao intelektualno-moralna pozicija, zajamčena fakultetskom naobrazbom njezinih pripadnika.

Očito, nitko od SDP-ove sedmorke nije se ozbiljnije udubio u poduke posljednjih američkih izbora. Nesumnjivo su se slomili od racionalnosti vladajućih medija, političkih analitičara i PR-promotora koji su sebe uspjeli nametnuti kao uzor u gnušaju od diktature, totalitarizma, ksenofobije, rasizma, seksizma, fizičkoga nasilja ... Samo zbog etičke pomodnosti toga uzora, svaki ovdašnji prosvijećeni i obrazovani humanist više drži do napisa Financial Timesa nego do aktualne ekonomske strukture domaćeg glasačkoga kolektiva. Koliko ga, međutim, poznaju izvan rejting-lista i statističkih prikaza javnoga mnijenja, tablica i krivulja koje PR-agencije adresiraju na Iblerov trg? Ako je suditi po američkom demokratskom uzoru – ništa.

Michael Moore (FOTO: Flickr)

U sveopćoj vjeri u izbornu pobjedu Hillary Clinton, pojavio se rijetki Michael Moore. Do neba je vrištao da se stvari u SAD-u, po empiriji, razvijaju ispod najsvetije razine demokratskoga duha. Naime, otac Michaela Moorea decenijama je radio kao mehaničar u tvornici automobila u Michiganu, sedamdesetih godina zarađujući dovoljno da svojoj djeci omogući bolju naobrazbu od vlastite. Prihodima napredujući u industrijsku srednju klasu, njegov se sin vinuo u sveučilišne razine i iskobeljao iz klasno-staleške predestiniranosti fizičkih radnika. Michael Moore izrastao je u novinara, režisera, producenta, kritičara američkoga imperijalizma. Postao je preko-oceanski pandan europskoga i hrvatskoga socijaldemokrate. Ne samo da je svoju zemlju - kao reporter i scenarist - upoznao uzduž i poprijeko, nego je upoznao i sve slojeve, frustracije i snove njezinoga stanovništva.

U vrijeme posljednjih američkih izbora tiho političko mnijenje nije trebalo istraživati dalje od čemera roditeljske kuće. Dok su se SAD, po vladajućim računovodstvima, izvukle iz recesije, roditelji Michaela Moorea skončali su kao njezine trajne žrtve, zajedno s milijunima michiganskih radnika. Zbog ispražnjenih mirovinskih fondova, premoštena kriza zauvijek je navaljena na cijeli naraštaj iscijeđenih i odbačenih radnika, koji su, dakako, ostali bez zaslužene mirovine. Uništena industrija, pak, otvorila je prostor za razigravanje markantilnih varijabli, oslonjenih na profitabilnost što duljega transporta i posredovane komunikacije, uzgred rečeno, vrlo sumnjivih argumenata da je svaki uvoz, bez obzira na špediterski troškovnik, jeftiniji od svake domaće produkcije.

Nije li Mooreov obiteljski kroki zapanjujuće sličan hrvatskoj ekonomskoj propasti? Nevažna je razlika da Hrvatska, čak u svojim budžetskim papirima, još uvijek grca u neimaštini iz koje se djeca nekadašnjih radnika svih profesija spašavaju u tuđim zemljama i državama. Po tom pitanju, iz post-milanovićevskoga SDP-a izbija sama programska supstanca. Ne obećava zaokret u produktivni društveni sadržaj. Većina SDP-ovoga članstva, kako pokazuje posljednja anketa, traži da se stranka najintenzivnije bavi „politikom prema mladima“. Kako je omladina materijalno uzdržavana kategorija stanovništva, njezina radno-aktivna budućnost uglavnom ovisi o roditeljskom imovinskom stanju. Nema, dakle, izlaza iz kruga neodgovorenih pitanja: može li aktualni SDP shvatiti radno „carstvo nužnosti“, kao vlastito rodno mjesto?

Donald Trump (FOTO: Flickr/GageSkidmore)

Već u srpnju 2016. godine, Michael Moore predvidio je pobjedu Donalda Trampa, ne zato što je obdaren nadnaravnom vidovitošću – još manje jer je to osobno želio - već zato što je raspoloženje ključnoga uzorka glasačkoga tijela motrio takoreći „marksistički“, iz zatečenih egzistencijalnih uvjeta pauperizirane radno-industrijske mase. Proces desne radikalizacije ili konzervativne revolucije Midwesta (gdje spada i njegov Michigan) trajao je najmanje prethodnih šest godina, javno zabilježen pod nosom demokrata. Ne nalazeći bolje riječi o njihovom mentalnom stanju, Moore je rekao da su demokrati - „u balonu“.

„Pokušavate se tješiti činjenicama – 77 posto biračkog tijela su žene, ljudi koji nisu bijelci, ljudi mlađi od 35 godina i Trump tu ne može dobiti većinu!“, objavio je Moore na svome blogu, detektirajući da drugo lice Amerike, ono na rubu egzistencije, opako konkurira pravima ženskoga spola i željama uzdržavane omladine.

„Trump je na izborima za predsjedničkog kandidata u Michiganu osvojio više glasova od Hillary Clinton, prema anketama vodi i u Pennsylvaniji, a izjednačeni su u Ohiu. Kako je to moguće? Pa možda zbog toga što je Trump (ispravno) zaključio kako je podrška Hillary Clinton Sjevernoameričkom sporazumu o slobodnoj trgovini pomogla uništiti industriju u tim zemljama“, primjetio je Moore.

U vlastitom ekonomskom prosperitetu i samorazumljivom dotoku plaća, radnička klasa može se posvetiti Drugom: humanom zalaganju za rasnu jednakost, za pravdu gay-populacije, za ravnopravnost žena, za humani odnos prema nesreći imigrantske sirotinje. Ali kada je otpisana u društveni talog socijalne pomoći - što odlučiti unutar postojećih željeznih zakona dozvoljene i zabranjene političke alternative? Radnička klasa ne bira totalitarizme jer je kolektiv urođenoga zla, gluposti i lošega odgoja. Ona bira između bijedne ponude. U SAD je predsjednički izbor bio sveden na sofisticiranu karijernu političarku Hillary Clinton, koja je bacala bombe po Bliskom istoku, te krupnoga, sirovoga i surovoga kapitalistu Donalda Trumpa. Trećega u SAD-u nema, za razliku od Hrvatske. Barem naoko.

Uz HDZ i SDP kod nas se ukazao MOST, koji nešto tobože rješava fetišizmom „struke“ pod lažnim sveučilišnim diplomama. Postoji također Ivan Pernar u kojemu se uživa dok u Saboru ponavlja dijagnoze koje su davno rečene na ulicama, u novinama, kafićima i društvenim mrežama. Ali radno-aktivni potencijali do neprepoznatljivosti su utopljeni u kategoriju „djelatnika“, kako je to zamislila socio-lingvistika Franje Tuđmana, u svojoj težnji za nacionalnom harmonijom koja nikada i nigdje nije postojala, ali je zamutila mnogo pameti.

Piramida kapitalističkog sustava (ILUSTRACIJA: Wikipedia)

U povijesnom iskustvu Europe 20. stoljeća zabilježene su situacije vrlo slične Mooreovom gradiću Flintu, u Michiganu i hrvatskom Sisku. Premda će kasniji SKJ bjesomučno ponavljati kako je radnička klasa, po vlastitoj prirodi, internacionalna, avangardna, humana – to vrijedi samo do granice njezinoga samopoštovanja, do zadovoljstva i samouvjerenosti da, kao ekonomska sila, osigura vlastiti opstanak. Ponekad nadolaze epohe, poput sadašnje, u kojima iskusan radnik predstavlja tehnološki i financijski teret, rezerviran za povijesno smetlište i milostinju socijalne pripomoći.

Iluzorno je očekivati da će iz svoga poniženja tvoračka klasa donositi tradicionalne odluke slobodnoga, samostalnoga kolektiva. Ona će prije i lakše izabrati nacional-socijalizam koji samo varira fiktivne uzroke domicilne nesreće: u Njemačkoj tridesetih godina višak radne snage smatrao je da su unosne pozicije uzurpirali Židovi kao genetski zločesta rasa, kao što Trump danas veli da američke radnike ugrožavaju jeftini latinoamerički useljenici. Istinu je teško nazrijeti ispod fraza o civiliziranom humanizmu kojima se diče karijerni demokrati i borci za ljudska prava, čak nesvjesni koliko usko kolaboriraju.

No, neki empirijski fakti stoje na dohvat ruke: seobe naroda trajale su dok su korporacije kukale zbog visoke razine radničke zaštite od bjesomučne eksploatacije. Kako su nizu sektora ukinuta ograničenja tvorničkoga mrcvarenja, nastupilo je vrijeme da se zatvore granice. Ima li boljega načina od Trumpovoga raspirivanja strasti kod „gnjevnoga bijeloga čovjeka“?

„Najveći problem nije Trump, nego Hillary“, zapisao je Michael Moore u svome proročanskom blogu iz srpnja ove godine, upozoravajući da je Trump samo posljedica kronološki starijega uzroka. Na posve isti način, konzervativna revolucija ne duguje svoj juriš Crkvi u Hrvata, nego SDP-u koji je ekonomsku moć rada premetnuo u suprotnost. Stideći se sintagme „radnička klasa“, koju Michael Moore bez zadrške upotrebljava, devedesetih su SDP-ovi prvaci oglasili da slijede takozvani socijalni nauk crkve. Budući da je konzervativna revolucija njegova prirodna, nerazdruživa pratnja, na tom frontu SDP-ovci ne mogu savladati kardinala Bozanića. Nakon Michaela Moora, trebali bi se baciti na novo čitanje Karla Marxa.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: sdp.hr

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize".