Nova zvijezda lokalnih političkih igrališta, odnedavni vrgorački gradonačelnik Ante Pranić s Nezavisne liste mladih, ranije predsjednik Gradskog vijeća, započeo je svoj mandat krajnje uvjerljivo. Prvog radnog dana je naprosto, bez suvišnog uvjeravanja podređenih mu kolega i sličnih malokrvnih kompliciranja, smanjio plaće svih zaposlenih u gradskoj upravi i ustanovama na minimalac. Konkretno, mjesečna osnovica im je srezana s dotadašnjih 4.600 na 3.120 kuna, i to do kraja ove godine, a za dalje će se još vidjeti. No, ta mjera nije bila toliko iznenađujuća – Pranićeve opće nakane znamo odranije – koliko je dojmljivo njegovo potonje objašnjenje te interpretacija usput prikupljenih reakcija.

„Moram reći da su pozitivno reagirali u gradskoj upravi(...) Prionuli su odmah poslu“, izjavio je prošle subote netom imenovani gradonačelnik Vrgorca za Dalmatinski portal, dodajući da misli na „onaj dio ljudi koji je ostao raditi“, jer određeni „dio ih je otvorio godišnja i bolovanja“. Štoviše, „nestali su kada sam trebao preuzeti vođenje grada“, tumači nam dalje Pranić, iako ga zatečeni manjak ljudstva ne uznemiruje previše, budući da „svaki godišnji dođe kraju“.

Sad, teško je povjerovati da Ante Pranić zaista vjeruje kako su mu radnici u javnom sektoru zahvalni na smanjenju plaća. Ne misli on, po svoj prilici, ni da će u to uvjeriti nas koji ga čitamo, dok po glavi prebiremo moguće uzroke – još uvijek samo navodnog – uvlačenja u gradonačelnikovu guzicu ponekih među onim vrgoračkim pristavima i odgajateljicama koji nisu na godišnjem. Ali, puki egzistencijalni strah je ionako posve dovoljna motivacija da neki od njih nervno popuste, i zato pustimo na stranu taj nepouzdani moment.

Teško je povjerovati da Ante Pranić zaista vjeruje kako su mu radnici u javnom sektoru zahvalni na smanjenju plaća (FOTO: Lupiga.Com)

Važnija u čitavoj lakrdiji jest očita činjenica da Pranić smatra kako će svojim činom, a i budućom praksom u istom smjeru, uspješno nametnuti dosad naoko neiskušani model boljeg vođenja lokalne uprave. Ante je Pranić svoju metodu najavio u kampanji uoči izbora; nije spomenuo tako drastične geste, no zadao je načelni kurs borbe protiv nerada i korupcije u strukturama koje preuzima. U tom pogledu, njegova kandidatura je samo još jedan biser iz danas itekako poznate niske Mosta kojem pripada i Nezavisna lista mladih u Vrgorcu. A sam Pranić, pak, nešto je poput hiperdizajniranog replikanta hrvatskog političara budućnosti kakve Most već neko vrijeme serijski koproducira.

Pogrešno bi dakle bilo ustvrditi kako je on tek nekakav zabiokovski klon Bože Petrova, lidera Mosta iz susjednog Metkovića, zna li se da su karijere razvijali paralelno i da je redoslijed njihova proboja dosta lako mogao biti obrnut. Most je zapravo i dignut na bitno širem refleksu otpora prema duopolu HDZ-a i SDP-a, uz tradicionalne im satelite. I prema centralizmu tih središta moći te odavna standardnoj zloupotrebi lokalnih samouprava za nepotističko honoriranje stranačkog kadra pri izbornoj bazi. Sve naviše od temelja Mosta, međutim, pusta je narativna konstrukcija o Trećem putu, o izglednim reformističkim popravkama sistema, o golom poštenju i marljivosti, o tobože nužnoj dezideologizaciji.

A ne da nema Trećeg puta, nego ne postoje ni pretpostavljena dva; upravo će Most u svojoj konkretnoj izvedbi kroz terensku pojavu Ante Pranića pokazati da je riječ o znanoj staroj iluziji. Stalno je na snazi isključivo jedan ekonomsko-politički put, ogolimo li meritum strateškog postupanja od izvjesnih površinskih nabiranja. I, svakako, od pirotehnike u znaku nacionalnog, vjerskog, rasnog, spolnog – koja nam tako uporno i djelotvorno odvlači pažnju s presudnijih opreka. Drugim riječima, ili čak trećim – ako je nekome i dalje tako milije – hrvatski parlamentarni krug nije u četvrt stoljeća liberalne demokracije istaknuo nijedan ozbiljniji izazov, na primjer, diktatu nedodirljive monetarne politike centralne banke i protektora joj iz vanjskog financijskog svijeta. A bez iscrpne debate o tom kvarnom zadanom kontekstu i sličnim pitanjima nema niti govora o elementarnom razumijevanju općeg tupila u kojem se zaglavila nacionalna i globalna privreda. Ni o shvaćanju datosti po kojima neizbježno funkcionira sistem, ovaj koji su krepka i kreposna lica iz Mosta naumila remontirati kroz nadobudne zahvate u infrastrukturu, čime se u krajnjoj liniji prikriva ideološka jezgra te grupacije.

Pogrešno bi bilo ustvrditi kako je Pranić tek nekakav zabiokovski klon Bože Petrova (FOTO: Hina)

Vratimo se zato Anti Praniću, naime, i njegovoj misiji i viziji na radnome mjestu poteštata novog doba, gdje naš mladi junak biva nadređen okorjelim činovnicima kao prvim dostupnim antagonistima u gruboj političkoj svakodnevici. Nije mu više ni Božo Petrov toliko na ruku posljednjih mjeseci, u dalekom je Zagrebu, a valja se nositi s minusima u općinskom budžetu, s viškom praznog hoda gradskih službi, s dubiozama u odnosu s privatnim kooperantima, s ciničnom bešćutnošću države.

I tako se Pranić nehotice, ali pouzdano vratio na onu točku s koje se i uputio, kao da je zatvorenih očiju prehodao kuglu zemaljsku: na neokrnjeno startno uvjerenje da se s baukom javne uprave i ekonomije najbolje suočiti pomoću korporativne logike poslovanja. Rezanjem troškova rada, uvjetovanjem komercijalizacije djelovanja, monetizacijom javnih resursa, sužavanjem socijalnog obzorja. Morao je, dakako, otići korak dalje od Petrova, biti žešći na udarcu, jer nije dovoljno samo preuzeti ono s čim je njegov suradnik i prethodnik na lokalnom nivou stao, makar i efikasno. No ode li i on istim tragom u više sfere, prilično je očito da ni njemu uopće neće biti jasno zašto im tamo evidentno ne uspijeva ama baš ništa.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Hina