“Važno je sudjelovati, a ne pobijediti”, to je moto kojim se vodi osamnaestogodišnja Yusra Mardini, članica olimpijske momčadi izbjeglica. Njezino je najbrže vrijeme na sto metara leptir i slobodnim stilom daleko od dovoljnog za kvalifikacije na Olimpijskim igrama, iako joj je otac trener plivanja i trenira od svoje treće godine. Ipak, prije ljeta 2015. kad je stigla u Njemačku iz Sirije, dvije godine nije vježbala. Preplivala je međutim, sa sestrom i vukući gumenjak s 18 ljudi, tri i pol sata koliko je trebalo da se dokopaju obale grčkog otoka Lezbosa nakon što je, niti 20 minuta od turske obale, motor prestao raditi.

Yusra Mardini plivala je za reprezentaciju Sirije i dobila podršku Sirijskog olimpijskog odbora. Imala je 13 godina kad je 2011. godine počeo rat i odjednom se "više nisi mogao slobodno kretati ulicom", opisala je novinaru New York Timesa.

"Škola bi znala biti otkazana tjednima, kad god nisam bila kod kuće mama bi me zvala da se vratim jer izgleda kao da se nešto sprema, ili bi na ulici započela pucnjava pa si morao bježati. Ipak, mi nikad nismo razgovarali o ratu. Jesmo, u početku su svi govorili o tome, ali nakon par godina počeli smo razmišljati kako ćemo možda poginuti, no želimo živjeti svoje živote, viđati se s prijateljima", kaže mlada plivačica.

Dom ove tinejdžerke u predgrađu Damaska razoren je 2012. godine kad je Daraya, mjesto u kojem je obitelj živjela, postala poprište masakra u kojem je ubijeno više stotina ljudi. Nekoliko je njezinih prijatelja s bazena poginulo, a nakon što je bomba pala na krov Yusra Mardini više nije imala gdje ni plivati. 

"Nakon par godina u ratu počeli smo razmišljati kako ćemo možda poginuti, ali želimo živjeti svoje živote, viđati se s prijateljima" - Yusra Mardini (FOTO: UNHCR)

"Rekla sam mami, O.K. ali što je previše, previše je. Ona je rekla dobro, nađi nekoga tko će te povesti, a kome mogu vjerovati, i možeš ići", ispričala je sirijska plivačica novinaru Charlyju Wilderu opisujući putovanje koje je počelo u kolovozu prošle godine kad je Yusra Mardini sa sestrom i dva muška rođaka krenula letom iz Damaska za Bejrut, preko Libanona do Istanbula gdje su se povezali s krijumčarima ljudi i s grupom od još 30 ljudi otisnuli se na opasno putovanje iz Izmira u Turskoj do grčkog otoka Lezbos. 

"Mislili smo da smo jedini autobus, ali ne, svaki dan su dolazili autobusi. Tamo se ukupno skupilo 200 – 300 ljudi koji su čekali da se policija skloni kako bi mogli krenuti. Turska policija nikada ne zalazi u tu šumu gdje smo čekali jer se boje. Krijumčari su naoružani i ne boje se", govori Mardini koja se sa sestrom i 18 drugih putnika nakon četiri dana u šumi ukrcala u gumenjak. Od 20 ljudi u čamcu samo su sestre Mardini i još dvojica mladića znali plivati. Kad je motor stao skočili su s čamca kako bi ga uspjeli održati na površini i odvući do kopna.

"Svi su se u čamcu molili, dozivali smo tursku policiju, grčku policiju, dovikivali im da se utapamo, da na čamcu ima i djece, a oni su nam uzvraćali – okrenite se i vratite", priča mlada Sirijka koja na Olimpijskim igrama neće nastupati za svoju zemlju, niti pod njezinom zastavom i himnom. Prvi put na Olimpijskim igrama nastupit će reprezentacija izbjeglica. Nastupat će pod olimpijskom zastavom, s olimpijskom himnom.

Tri i pol sata vukle su sestre Mardini čamac i nastojale držati kurs. Dvojica mladića već su odustali, a njih dvije su nastavile. More je bilo hladno, odjeća ih je vukla dolje, a sol je pekla kožu dok je Yusra Mardini razmišljala: "Pa što, ja sam plivačica i na kraju ću i umrijeti plivajući". Snagu da izdrži davao joj je šestogodišnji dječak koji, u strahu, nije s nje skidao pogleda. Pokušavala ga je nasmijati smiješnim grimasama, sjeća se. 

Dokopali su se obale Lezbosa, no tu je njihovo putovanje tek počelo. Iako su imali novac taksisti ih nisu željeli povesti, odbijali su ih primiti u restorane, ali bilo je i dobrih ljudi. Od Grčke preko Makedonije, Srbije i prema Mađarskoj išli su pješke ili autobusima krijumčara. Zatekli su se u Budimpešti upravo kad su mađarske vlasti odlučile izbjeglicama zatvoriti glavnu željezničku postaju. Nekako su iz Mađarske stigli preko Austrije u Njemačku i Yusra Mardini, kaže, bila je sretna. Na sigurnom je, u Njemačkoj, sa sestrom.

"Pamtim sve, naravno, nikada neću zaboraviti. Ali me upravo to gura da pokušavam još više. Plakanje u kutu nije moj stil" (FOTO: UNHCR)

Tu je, kaže, međutim, isplakala više suza nego za vrijeme cijelog neizvjesnog putovanja.

Danas je obitelj ponovo na okupu. Sestrama su se u Berlinu pridružili roditelji i dvije mlađe sestre. Svi su dobili privremeni azil.

Njezin njemački trener, Sven Spannekrebs, rekao je novinaru američkog New York Timesa kako je Yusra Mardini bila u vrlo lošem fizičkom stanju kada su na jesen prošle godine počeli s treninzima. Ali njezina je tehnika besprijekorna, a duh pravi olimpijski. Zbog toga su odmah krenuli s pripremama za ljetne olimpijske igre u Tokiju 2020. godine i dnevni raspored mlade Sirijke je dva puta dnevno po dva sata u vodi i sat vremena suhog treninga. Tu su i školske obaveze. U siječnju ove godine dobila je sportsku školarinu. Dio tog novca uložila je u najam stana u blizini bazena "Wasserfreunde Spandau 04", jednog od najstarijih u Berlinu. Sagradili su ga nacisti za olimpijske igre u Berlinu 1936. godine. Prije toga živjela je u šatoru sa sestrom i šest muškaraca s kojima su uspjele stići do izbjegličkog kampa u Berlinu. Da bi mogla nastupiti već na ovim Olimpijskim igrama doznala je u lipnju ove godine. 

Njezina je ambicija dati najbolje od sebe. Veseli se i što će upoznati neke od svojih sportskih idola, posebno američkog plivača Michaela Phelpsa kojem se divi još od djetinjstva. "Važno je sudjelovati" za ovu djevojku nije, kako ga opisuje hrvatska Wikipedija, "utješan slogan" već moto s kojim će, uz još devet sportaša iz Sirije, Južnog Sudana, Demokratske republike Kongo i Etiopije, zastupati ljude koji su, kao i ona, morali pobjeći da bi mogli živjeti.

"Pamtim sve, naravno, nikada neću zaboraviti. Ali me upravo to gura da pokušavam još više. Plakanje u kutu nije moj stil", kaže neustrašiva tinejdžerica za New York Times, a u videu za UNHCR objašnjava kako pažnju javnosti želi iskoristiti da bi svim izbjeglicama poručila da od snova ne treba odustati. Treba slijediti srce čak i kad se to čini nemogućim.

 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: UNHCR