ODGOVOR DRAGANU MARKOVINI: Pakovićevu predstavu zabranili ste ti i direktori mostarskih kazališta!
Povjesničar i pisac Dragan Markovina spomenuo me imenom i prezimenom u svojoj kolumni na portalu Tačno, pod naslovom - "Lažete, Zlatko Paković nije cenzuriran". Volio bih da me nije spominjao. Bilo bi bolje i za njega i za mene da nije. U Markovininu kolumnu dospio sam pod optužbom za suučesništvo u proizvodnji "lažnog skandala o navodnoj zabrani Pakovićeve predstave". Radi se o tome da je Markovina poželio u kazalištu uprizoriti svoj roman "14. februar 1945.", koji je posvetio Danu oslobođenja Mostara od fašizma u Drugom svjetskom ratu. Za redatelja i dramaturga odabrao je Zlatka Pakovića, a produkciju je dogovorio s Narodnim pozorištem Mostar, Pozorištem lutaka u Mostaru i Mostarskim teatrom mladih. Hrvatsko narodno kazalište Mostar također je pozvano u koprodukciju, ali odbili su sudjelovati. Zbog stanovitih pritisaka, nesporazuma i ishitrenosti u komunikaciji u pripremi predstave došlo je do kuršlusa i rad na predstavi je obustavljen. Zlatko Paković sad smatra i tvrdi da je predstava zabranjena, a Dragan Markovina tvrdi da nije. Pukla je bruka, puklo je prijateljstvo, došlo je do međusobne razmjene vatre.
Otkud ja u Markovininoj kolumni? Našao sam se tamo zbog razgovora s glumcem Goranom Bogdanom, objavljenog u emisiji Zavidavanje, na YouTube kanalu VIDA TV. Jedno od pitanja upućenih Bogdanu bilo je i ono o politički angažiranom kazalištu. Spomenuo sam, naravno, Olivera Frljića i Zlatka Pakovića. Njih dvojica su najistaknutiji predstavnici. Pritom sam rekao da smatram da je Pakovićeva predstava u Mostaru zabranjena. Moj sugovornik Goran Bogdan za mostarski slučaj nije čuo, ali se referirao na neke od argumenata oponenata politički angažiranog kazališta. Što je točno rečeno može se čuti od 47. do 51. minute razgovora. Markovini se očigledno nije svidio moj stav, odnosno nije mu po volji da predstavu smatram zabranjenom.
Najprije da kažem zašto predstavu smatram zabranjenom. Želeći navodno pomiriti Mostar, Markovina je, rekoh, nakanio uprizoriti svoj roman, a angažirani redatelj i dramaturg Paković napisao je kazališni komad u kojem ima malo od Markovinine knjige, komad koji je uz to ocijenjen provokativnim. Iako je to nebitno, budući da je redatelj i dramaturg već angažiran (ugovor je potpisan i on radi na svom djelu), recimo i to da Markovina najprije ničim nije dao do znanja da mu se nije svidio komad koji je Paković napisao. O tome piše u jednoj od svojih kolumni na portalu Tačno. Citiram ga: "Dakle, ja mu tu večer, što sebi do danas nisam oprostio, ne kažem da se ne slažem s tekstom i da mi je tekst loš, nego se napravim da je sve u redu. Prvo jer sam želio izbjeći konfrontaciju s nekim s kim sam bio u prijateljskim odnosima, drugo jer su probe već odmaknule i jer bi moja pobuna onemogućila da se predstava dogodi u dogovorenom terminu, a treće jer sam nekako bio siguran da je već kasno i da nema nikakvih šansi da on prihvati ikakvu sugestiju."
Potom dolazi do stanovitih pritisaka, o čemu Markovina obavještava Pakovića i Seada Đulića, umjetničkog direktora Mostarskog teatra mladih: "Drugovi, stvar je sljedeća. Zvao me maloprije Emir Spahić (direktor Narodnog pozorišta Mostar) i manje-više mi je skoro pa otvoreno rekao da se predstava neće održati u njihovoj koprodukciji sa ovim tekstom. I da on ne vidi nikakvu poveznicu drugog čina na roman za koji je pristao, da predstava vrijeđa islam i da prvo ja razgovaram sa Zlatkom pa će onda bude li morao on. Ja sam mu rekao da ću pričati sa Zlatkom, ali realno šta imamo pričati. Svakako, moramo se dogovoriti što ćemo napraviti u očekivanom scenariju u kojem neće biti predstave. Što podrazumijeva naš medijski istup i što nakon toga. Da pokušamo naći neke glumce, da to odigra MTM, da napravimo javno čitanje ili ništa, stvar je da vidimo." Na to Paković objavljuje na Facebooku da je predstava zabranjena, a Markovina mu već idući dan udara kontru i tvrdi da nikakve zabrane nema. Ljut je na Pakovića jer je ishitreno objavio da je predstava zabranjena, a nezadovoljni su i čelni ljudi kazališta koji autoru otkazuju suradnju zbog narušenog povjerenja.
Naslov kolumne Dragana Markovine na portalu Tačno (SCREENSHOT: Tačno)
Markovina sad tvrdi da komad koji je redatelj i dramaturg napisao ništa ne valja, da je u pitanju kič. Pritom zabranjuje - pardon, uskraćuje dozvolu - da Paković režira predstavu po motivima njegovog djela, tvrdeći u isti mah da nikakve zabrane nema. Zanimljiv koncept! Nekoliko dana kasnije napisat će da je Pakovićev komad i gori od kiča, da je u pitanju obična škrabotina. Paković ostaje pri tvrdnji da je komad zabranjen, Markovina nastavlja tvrditi da nije. Da sumiramo: redatelj i dramaturg je izabran, ugovor je potpisan, rad na komadu je započeo, dolazi do pritisaka o kojima Markovina obavještava autora, autor tvrdi da je predstava zabranjena, Markovina tvrdi da nije, direktori pozorišta otkazuju Pakoviću suradnju, a Markovina nakon toga piše: "Dakle, ova odluka ima moju punu podršku i prije nego je donesena rekao sam redatelju da više nema moju dozvolu da koristi moj roman za ono što je naumio." Zbog svega navedenog zaključio sam da je predstava zabranjena, jer je više nego očigledno da je na daskama mostarskih pozorišta neće biti, unatoč ugovoru i dogovoru. U emisiji "Zavidavanje" postavljam o tome pitanje Goranu Bogdanu, a Markovina me zbog toga proglašava hrvatskim nacionalistom, koji zajedno s hrvatskim medijima u Hercegovini (Bljesak.info i Dnevnik.ba) "priča priču iza koje zapravo stoji poruka kako zločesti Bošnjaci ne daju da se slobodna misao izvede na scenu".
Otkud sad u svemu tome hrvatski nacionalizam, otkud ja među nacionalistima i otkud navodna moja poruka o "zločestim Bošnjacima"? Da je bio pametan pa me pitao zašto smatram da je predstava zabranjena, ja se zločestih Bošnjaka ne bih sjetio. Rekao bih mu da je neozbiljan i da redovno gura nos tamo gdje mu nije mjesto, što je jednom moralo doći na naplatu. Rekao bih mu to fino, u rukavicama, jer želim biti pristojan čovjek i jer sam njega smatrao pristojnim čovjekom. Rekao bih mu da sam zaključio, prema svemu što sam vidio i što znam, da predstavu ne zabranjuju zločesti Bošnjaci, nego je zabranjuju Dragan Markovina i direktori pozorišta koje je upregnuo u svoju ideju. Nacionalizam i priču o zločestim Bošnjacima Markovina je pustio kao dimnu zavjesu, čime sam naročito razočaran, jer sam naivno vjerovao da se iza te zavjese skrivaju isključivo hulje, a Dragana Markovinu nisam smatrao huljom. Usput rečeno, kad u svome tekstu spominje hrvatske medije u Hercegovini i mene proziva i vezuje s njima, Markovina ne kaže da je za jedan od tih medija (Bljesak.info) oštar tekst koji mu ne ide u korist napisao Emir Imamović Pirke, ozbiljan novinar, ozbiljan pisac i javni radnik. Otkud da mene spomene imenom i prezimenom zbog jednog pitanja upućenog Goranu Bogdanu, a da se Emira Imamovića Pirketa ne sjeti spomenuti zbog cijelog teksta, nego ga trpa u hrvatske medije u Hercegovini? Zaključak je jednostavan i porazan: Emir Imamović bi mu se teško uklopio u priču o hrvatskim nacionalistima koji prozivaju zločeste Bošnjake.
Redatelj Zlatko Paković (FOTO: Ladislav Tomičić)
Sad hajde da vidimo što je Markovina o Pakoviću govorio samo mjesec dana prije nego mu je "uskratio dozvolu" da spremi komad po motivima njegovog romana, ali najprije treba reći da redatelju i dramaturgu koji je imao ugovor za mostarsku predstavu Markovinina dozvola uopće nije potrebna, niti je dužan pratiti doslovno roman po čijim motivima radi. Dakle, mjesec dana prije kuršlusa Dragan Markovina gostuje u emisiji bosanskohercegovačke javne televizije Art Depo. O predstavi je razgovarao s novinarom Adnanom Demićem, koji u jednom trenutku Markovinu pita: "Zlatko Paković je, bolje upućeni kažu, sjajan za ovakve projekte. Vjerujete li vi u njega?" Dragan Markovina mu odgovara ovako: "Apsolutno ne bi ni radili s njim da ne vjerujemo. Čak je on u mnogome zaslužan, jer kad je pročitao roman rekao je: ja bih odmah to radio. Onda sam ja razgovarao sa Sejom (Seadom Đulićem) i tako je to sve išlo dalje. Zlatko je - uz to što je moj, mogu reći, prijatelj - čovjek koji je napravio vrlo bitne predstave diljem Jugoslavije. Uvijek je to na margini, on je u Centru za kulturnu dekontaminaciju napravio i predstavu o Srebrenici u produkciji Helsinškog odbora Srbije, radio je ovdje cijeli niz predstava o Crkvi bosanskoj, o 'Grobnici' Danila Kiša u Zenici i Tuzli, radio je u Hrvatskoj o papi Franji... Dakle, radio je sve ono nešto što je traumatično za te sredine u kojima radi i mislim da ta predstava, poznavajući njegovu poetiku, sigurno neće ostaviti nikoga ravnodušnim."
Uzet ću još jednu Markovininu misao o Pakoviću, iz 2020. godine, tek da bih ukazao na apsurdnost današnjih njegovih izjava o Pakovićevom radu. Dakle, prije četiri godine Markovina o Pakoviću piše ovako: "Sve i da nije napravio predstavu ‘Srebrenica, kad mi ubijeni ustanemo’, Zlatko Paković bio bi veliki režiser i čovjek koji je za savjest i izlječenje naših društava napravio više nego što bi se netko drugi usudio i pomisliti. (...) Cinizam i malograđanštinu elite, predstavljene primarno kroz Bećkoviće, ali uz ključne izjave i ostalih velečašćenih nacionalističkih intelektualaca i stupova društva je iznio na scenu s (koliko god to izgledalo nevjerovatno, jer on je prije svega pametan čovjek), dječačkim uvjerenjem da će katarza jednog dana biti moguća i da postoji šansa da se u Srbiji iznova konstituira republika. Ako do toga ikada dođe, on će biti jedan od rijetkih koji je tome pridonio, svjesno izabirući da ostane na margini, pažljivo udaljen od nacionalnih i ostalih velikih teatarskih kuća, prešućen od strane kritičara, tek uz podršku prijatelja, glumaca, nekolicine intelektualaca, Helsinškog odbora i naravno publike kojoj je stalo do savjesti."
A evo što Markovina o Pakovićevom radu piše ovih dana: "Zlatko Paković došao je postaviti predstavu po mom romanu u Mostar, da bi na polovici proba predao tekst u kojem u polovici teksta nema ni romana, ali i niti jednog motiva iz romana, na što se redatelj uporno vadi. Taj je dio teksta banalna, pretenciozna žvrljotina u kojoj nema ni 'm' od Mostara, ni broja 14 od 14. februara, koju je sklepao po špranci koju inače koristi samo zato da bi se još jednom predstavio kao kontroverzan režiser kojem ne daju da radi." Dakle, Zlatko Paković više nije "veliki režiser" i "prije svega pametan čovjek". On je za Markovinu danas autor koji piše "pretenciozne žvrljotine" sklepane "po špranci koju inače koristi samo zato da bi se predstavio kao kontroverzan režiser kojem ne daju da radi".
I tako, zbog Markovinine taštine, površnosti i prevrtljivosti, ja bih se sad trebao upisati u redove hrvatskih nacionalista koji jedva čekaju priliku da prozovu zločeste Bošnjake. Neće moći, Dragane! Neće moći! Za kraj, ne bih volio da se ova prepiska nastavi. Ukoliko se nastavi, Dragane, obećavam ti da će biti tvrdo i da se neću suzdržavati kao što to činim u ovom tekstu.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Ladislav Tomičić
Verena, salonski su antifašisti , zato što im je bitniji sopstveni ego, nego realno sagledavanje sopstvenog uticaja u okruženju. Na primjer, onaj Markovina dolazi iz Splita, grada koji je postao,prestonica najcrnjeg ustašluka u Hrvatskoj. U, Mostaru je ideologija NOB-a , zauvijek sahranjena 1992 . Tamo je stvoren mit o braniocu Bosne , Blažu Kraljeviću, tamo se na paradi HVO-A,pjevao Jura i Boban. Nove generacije Mostaraca su odrasle na toj ideologiji, i čim im neko pomene partizane, reaguju neprijateljski. Ne, ubijajte glasnika, zbog loših vijesti.