MEDOHOLIČARKA: Ponešto o skupoći i jeftinoći
Smanjuju se rojevi pčela. Iako tako ne izgleda, jer košnica ima sve više. Šarene se u livadama i šumarcima, poslagane na nekadašnjim autobusima od kojih je jedan sigurno onaj iz „Ko to tamo peva“. Sve su praznije i siromašnije, a pčele sve vrednije i zaposlenije. Rade i rade, onda jednostavno nestanu. Uginu. Stručnjaci se ubiše od istraživanja zašto pčele ugibaju i bit će da su u pravu oni koji tvrde da ih zbunjuju razni satelitski valovi i signali. Pomoću kojih se mi, ljudi, razvijamo i usavršavamo. Nadam se da će mi vrlo brzo netko ajnštajnovski moći reći koliki broj pčela ošamuti, dezorijentira i ubije jedan moj razgovor mobitelom od, na primjer, pet minuta.
Rade i rade, a onda jednostavno nestanu (FOTO: Wake Up)
Pčelari u mom okruženju prodaju med uglavnom po 35 kuna za teglu. Livadski, bagremov, kestenov. Svi tvrde da je pravi i nepatvoreni, a ima načina da se to provjeri. Svakih nekoliko dana kupim teglu. Pravi sam medoholičar. Još ne poližemo onu prethodnu, a već do nje, na stalažu u špajzi, stavljam novu. Istina je da se bojim kako bi meda moglo ponestati, pa stvaram zalihe. Ne dozvoljavam da me zavaraju prazne košnice.
Baš zbog nesretnih pčela i preslatkoga meda već nekoliko dana u kući nitko ni s kim ne razgovara. Kćer koja je na dijeti, sin koji je lijen da ljenji ne može biti, bračni partner što puši skoro dvije kutije dnevno i ja, pčelica – radilica koju, kao takvu, nitko ne cijeni. Napali me, transparentno i sinkronizirano, zato što kupujem toliki med i bacam silni novac. Nemam pojma o štednji, kao da ne gledam televizijske informativne emisije s uvijek istim temama.
Sve praznije i siromašnije (FOTO: Zone 10)
Ajme njima kad sam počela zujati. Sin pozatvarao prozore, mislio da je neki izgubljeni roj uletio u dnevni boravak. Skup im med! Da nisu moji, proglasila bih ih elitnom mentalno poremećenom ekipom. Tumačim postupak nastajanja i trud pčela, pa proces vrcanja i rad čovjeka, objašnjavam im put od rascvjetane livade do tegle u koju pedesetak puta mogu gurnuti žličicu i izvaditi pčelinji nektar. Uspoređujem sa cijenom pizze na kojoj je šunka iz višekilogramske konzerve, a sir onaj zamjenski za trapist. Zalijem umjetnim sokovima, pa zapalim ispušenim cigaretama.
Vide da su pretjerali, odobravaju moju tiradu, pa, da ublaže svoju bedastoću, upita ona iz tajica: a što će ti tolika jaja u frižideru, koji novac leži samo u njima. E, sad im smireno pričam priču. Da, imam problem sa jajima. Pogotovo kad ih lupam više od dva. Onda obavezno mislim na Drugi svjetski rat i Švabe. Došlo njih desetak u selo bake Stane, na jakim motorima, možda su bili Harley Davidson, što bi ona o njima znala, i onda i sada. Jaki motori, samo im zvuk para preplašenu tišinu. Ušutjeli psi, guske, pijevci, ljudi. Svi se boje. Nijemci mladi, kršni, zgodni, k'o iz filma. Posjedali u hladovinu orasa, poskidali znojave košulje, povješali ih po naglo usahlim granama i gestikulacijom objasnili okupljenima neka prikupe sva jaja što su u gnijezdima. Samo iz gnijezda. Em su friška, em nisu zatrovana. Nakupiše seljaci jaja, sve u nadi da će Švabe ohanuti i otići. Tako je i bilo. Ispili sva jaja, drugarski podijelili, sjeća se baka i danas, svaki je popio, onako iz ljuske, bar desetak komada. Dobru su energiju nakupili, košulje se osušile, Harleyi poskakali i odoše.
Kako su prošli oni koji nisu imali dovoljno jaja u gnijezdima (FOTO: Sevensons)
Tko zna kako su prošli oni koji nisu imali dovoljno jaja u gnijezdima, pitam tu moju ekipu, glupu, da nije moja. I dodajem: u odnosu na vrijednost, jaja su džabe. Dvije kune su ništa, bezvrijedne, ali dva jaja, za koja odvajam te dvije kune, su puno. Sa šnitom kruha, ručak. Sutra ću im servirati kajganu od 10 jaja i ponuditi, svima zajedno, 10 kuna. Pa neka izaberu. Možda i nauče nešto o skupoći i jeftinoći.
Lupiga.Com
