Doktor nije Bog ... A čovjek?
U posljednje vrijeme vrlo često možemo čitati o različitim slučajevima vezanim uz zdravstvenu zaštitu, skrb o bolesnicima, uslugama, stanju u zdravstvu uopće i tako dalje, i tako dalje. Čitati, ukoliko nas je Bog koji je samo Bog poštedio susreta s ovosvjetovnim Bogovima koje smo najčešće, prihvaćajući mito i korupciju kao obrazac „boljeg života“, misleći pri tom samo na sebe, istovremeno ne sagledavajući dugoročne posljedice takvog smještaja života u obrasce koje neće svi moći ispunjavati, stvorili božanstvima, ili bar učinili da se oni tako osjećaju … Ne znam koliko je ljudi evidentiralo vrlo zanimljiv članak u vezi plaćanja zdravstvenih doprinosa, ali i zdravstvenog osiguranja temeljem kojega smo većina nas prisilno „obogaćena“ samo još jednom plastičnom karticom o kojoj moramo skrbiti, a koja jako malo skrbi o nama … kako stvari stoje.
Uglavnom, ne želim Vam pisati, ne želim uopće misliti na temu zdravstva danas, jer se meni osobno od nje digne svaka dlaka na glavi, ali želim možda potaknuti nešto humano, možda doprijeti do nekoga tko za razliku od većine ne strahuje noćima i ne pati od noćnih mora izazvanih strahovima od bolesti – a novca nema, pa neće biti ni za onaj gore spomenuti obrazac – a onda sve to ima samo jedan mogući ishod, a taj se zna otkad je ovdje na snazi za sve „zna se“!
Prenosim Vam pismo majke koja se bori zajedno s vlastitom teško bolesnom kćerkom. Prenosim vam riječi koje bi trebali pročitati ministar zdravstva i cjelokupno osoblje koje najčešće šikanira umorne, bolesne, preplašene, užasnute i zbunjene ljude pozivajući se na odavno naučenu frazu "gdje bi oni stigli kad bi suosjećali sa svakim", a zapravo dajući pacijentima i obiteljima na znanje kako su samo na teret i njima i ovoj državi. Prenosim ih svima koji su zaboravili zašto su odabrali zanimanje u zdravstvu (a ako su ga odabrali, što je bojim se čest slučaj, radi tituliranja, taštine i skijanja onda neka se bace s mosta po vlastitom izboru) i nekakve zakletve koje su polagali. Prenosim ih na kraju i svima nama koji smo sve češće nijemi, slijepi i gluhi nad tuđim nesrećama (ukoliko nam se ne uklapaju u naše senzacionalističke apetite i razgovor uz kavicu). Svi mi, svatko na svoj način, vjerojatno možemo pomoći ljudima u ovako teškim situacijama (uz posebnu napomenu kako za njih – situacije – još nitko nije izmislio cjepivo) … Vjerojatno bi koraci kada bismo ih počeli poduzimati učinili i nas i potrebne naše pomoći boljim ljudima i ispunjenijim osobama!
Doktor nije Bog – definitivno, samo je čovjek, ali pazite BITI ČOVJEK VELIKA JE ČAST! Biti Bog je nedokučivo, a BITI ČOVJEK ZAPRAVO NIJE NIMALO LAKO! Uživajte u pismu drage žene Sandre u nastavku:
„Što prvo mati pomisli kad joj kćer od 16 godina kaže da je bole leđa?
- Obuci se, ne ajde gole škine na motoru, nosi potkošulju, obuj crevje alavija a ne te take...
Imam ih tri, Martina je srednja. Vazda je bila u svom điru, vazda na svoju ruku.
Ko bi normalan pomislio da se TO može dogoditi tebi, tvome djetetu.
Ali dogodi se, ne događa se uvijek nekom drugom. Dogodilo se meni.
18. 8 . 2010 je napravila rengen kralježnice u dubrovačkoj bolnici. Doktorima se nije svidio, pa su uradili i CT. Dijagnoza - oštećenja uzrokovana metastazama. Tri kralješka jako nagrižena, mora ostati u bolnici i ne smije se dizat s kreveta. Metastaze i na plućima.
18. 8. 2010 moja je Martina posljednji put stala na svoje noge.
Dva tjedna sam se borila, grizla i zapomagala da se pošalje u Zagreb. Činjenica je da Dubrovnik ima izvrsno opremljenu bolnicu a nema ko odraditi punkciju. Možda ako se doktor vrati s godišnjeg, pa ako bude raspoložen. Akio bude raspoložen?!
Što na to reći? Ubit nekoga?
S prijateljicom sam sjela u onu betulu pred bolnicom, komentirajući sve to, a za stolom do našeg je bila obitelj mlade osobe, isto oboljele od maligne bolesti. Ona je čula njihove komentare, ja srečom nisam. Da što ja mislim da će mi u Zagrebu bit med i mlijeko...
Kad mi je poslije to ispričala, šokirala me ta zloba. To je bio početak, sad sam se i na takve reakcije navikla.
Potegle su se veze, kako to u nas biva i Martina je poslana u Zagreb dva tjedna kasnije.
Primljena je na kirurgiju na Institutu za tumore. Smještaj sam dobila u stanu naše dubrovačke udruge ''Zajedno do zdravlja'', i sada sam tu, dok kucam ovu našu priču.
Sutradan me je primarijus na Institutu glavom, uslužno primio u svom uredu da bi mi hladno iznio koliko je stanje ozbiljno i da je operacija neizvediva.
- Dobro, a hoćete li joj raditi punkciju tumorne tvorbe u abdomenu, da se bar nađe žarište tumora? - pitala sam ga.
- Nema potrebe, jer se žarište ne mora nikad ni naći.-
- Dobro, a kemoterapija, zračenje...
Na to je velepoštovani primarijus uzdahnuo s izrazom lica kakav čovjek ima kad pokušava otjerati komarca:
- Gospođo rekao sam vam da je stanje ozbiljno, ne isplati se ništa raditi, eventualno joj možemo smanjiti bol.
Raspala sam se istoga momenta, rasplakala se tamo na tome kauču, pred tim hladnokrvnim čovjekom, a on mi je s gađenjem otvorio vrata.
Opet veze, telefoni zvone, ljudi se krste i lijevom i desnom... Ali ko sam ja, ko je moja Martina da se neki tamo primarijus bakće s njom, pa ionako će umrijet. Neko zgazi mačku pa se objavi na vijestima i osuđuje okrutnost, a što reći za ovo.
Ostali smo na Institutu mjesec dana. U tih je mejsec dana dijagnosticiran Ewingov sarkom, sinovijalni. Rijedak je, i najčešće pogađa djecu pubertetske dobi, a stopa preživljavanja je od 15 - 20 %.
Velepoštovani primarijus je primio telefonski poziv koji ga je potaknuo da čak i dođe pregledati Martinu i uputi je na punkciju, nakon čega joj je odredio nekolko palijativnih zračenja. Koja su, laičkim jezikom rečeno - ni luk ni voda u njenom slučaju.
Bol se u međuvremenu pojačavala, mišići na nogama potpuno atrofirali, a stopala otkazala.
Boli je glava, trčim za primarijusom po hodniku, pitam ga hoće li raditi CT glave, odgovor znate - Nema potrebe.
Onda je velepoštovani primarijus Martinu otpustio iz bolnice, s tim da se za dva tjedna vrati na još nekoliko tih nesretnih zračenja.
Nosila sam je na rukama, dijete koje je visoko 175 centimetara, sad ima 44 kila. Prvi je dan postala inkontinentna, morala sam kupiti pelene. nakon tri dana je počela povraćati sve što bi stavila na usta, uključujući i vodu.
Zvala sam hitnu i oni je odvedu u Kliniku za dječje bolesti u Klaićevoj, jer Institut ne prima hitne slučajeve. A hoće li je primiti u Klaićevoj? Ne znamo, valjda hoće.
Primili su je. Prvo sam morala objasniti sve doktorici na hitnoj, pa doktoru sa onkologije, pa još jednom dežurnoj sestri.
Vrte nalaze iz Dubrovnika i Instituta po rukama i gledaju me kao kriminalca.
- Mama Ukota, zašto Martina nije odmah upućena kod nas iz Dubrovnika?
- Jedva da smo došli do Zagreba, ja i nisam znala gdje je šalju...
- Zašto je bila na kirurgiji?
- A ne znam, meni su rekli da je poslana preko traume iz Grada, jer je u stvari primljena zbog boli u leđima.
- Zašto joj nisu odredili onkologa?
- Ne znam.
- Dobro a zašto su je pustili van?
- Ne znam...
- Zašto nije rađen CT glave?
- Ne znam...
Više od suza nisam mogla govoriti.
U dva dana sam razgovarala sa 5 doktora i glavnom sestrom, svi su napravili zapisnik.
Doktorica koja sada vodi Martinin slučaj mi je bez uvijanja i otvoreno objasnila stanje, uz obećanje da će učiniti sve i pokrenuti sve kako bi moje dijete dobilo liječenje. Liječenje na koje ima pravo.
- Mama Ukota, da ste nam došli prije mjesec dana, mogli smo učiniti čudo... sad se moramo moliti za čudo. Ali nećemo vas ostaviti, nećemo vas dezertirati. Uradit ćemo sve što možemo.
Opet sam plakala, ali ovaj put od olakšanja, prvi put. To je bilo 7.10.2010.
Od tada je Martina pod neprestanim nadzorom. Doktoricu vidim skoro svaki dan, jednako kao i doktora koji je primio na onkologiju kad je hitna dovezla. Voditeljica odjela onkologije me pozdravi kad me sretne na ulici, svakom roditelju zna ime, sve o svakom djetetu.
Sestre koje rade na onkologiji jedva da sjednu u svojih 12 dnevnih radnih sati. I nasmijane su i šale se s djecom, ništa im nije teško.
A oni onako ćelavi, leže, povraćaju, plaču, pucaju vene, začepe se kateteri...
S njom sam po cijeli dan, operem je, presvučem, izmasiram, pridržavam kad povraće.
Nosim joj jesti iz doma svaki dan. Bolničku hranu ne može jesti, kao ni većina djece. Nema se sredstava - kažu. Pa se djeci oslabljenog želuca na onkologiji daje grah, nekakva verza koja zasmrdi cijeli kvart, tunjevina ona iz gambele, komadići u ulju, pa to s pastom...
Nije mi teško. Od gusta je gledam kad se najede nečega što voli.
Ima afte u ustima od pada imuniteta. Bolnica nema lijek, a nema ni kupit u nas. Zovi Maju i sutri dan dobijem 5 kutijica iz Mostara.
Nema toplomjera, a svako dijete mora imat svoj. Ajde kupi digitalni, ne valja, kupi onaj starinski na živu.
Nema kušina, ajde kupi kušin, deku. Sva su im kolica slomljena a ona bi malo na sunce kad su joj nalazi dobri. Osobna invalidnina se čeka mjesecima, pa ajde trči, nađi i kupi kolica.
Nema pelena, posuđuj okolo, kupi pa vrati.
Stopala se suše, ova krema ne valja, ovu ne smije, ova smrdi pa sad i od nje riga...
Moram je presvuć, nema rukavica, ajde u apoteku po rukavice. Niski nalazi ne smijem k njoj bez maske, pitam sestru, a ona se šulja pa ukrade dvije - tri na drugom odjelu da mi donese.
Klačunara pada sa zidova, nema sredstava za opiturat odjel.
Martina u sobi s mladićem od 15 godina, i curicom od 8. Usko, ne možeš se uvuć između kreveta, a kamoli sjest kraj djeteta.
Nema privatnosti. Onemu smeta svijetlo, a ona bi čitala. Njoj smeta buka, a malešna bi gledala crtani. Njoj fali zraka, a njima je zima ako otvorim prozor...
A u hodniku ploča i na njoj - Odjel onkologije pod pokroviteljstvom gospođe Jadranke Kosor.
Pitam Zorana iz Krijesnice ima li nade da se to malo popravi. On se tužno smije, kaže nije bilo bolje ni kad je njegovo vlastito dijete tu umiralo.
Kad se kojemu od naših političara razboli dijete, šalju ga u Švicarsku.
Ne teče mi med i mlijeko. Doma mi je ostalo dvoje djece, muž i svekrva. Fale mi, falimo i mi njima. Martini fale sestre, fali joj njen mačak. Fali joj njen Cavtat. Fali i meni.
Fale mi svi oni dragi ljudi koji se trude pomoći Martini, bilo pozdravom, bilo dobrom željom, bilo materijalnom podrškom, koja nam na žalost određuje ritam.
Moja je Martina zadnji put na nogama bila 18. 8. 2010. Ne dam je. Ne da se ni ona. Isplačemo se pa idemo dalje. Svaki dan iznova, svaki je dan dar. „
Dugo je pismo, znam. Trebalo je napraviti prvi korak prema onome BITI ČOVJEKOM i pročitati o muci ove žene od početka do kraja, i tako se barem malo približiti svojoj ulozi na ovome svijetu – nije lako, zar ne!??
I na kraju, pozivaju se svi koji, osim vremena za čitanje, mogu odvojiti još i koju kunu (a kad bismo svi našli i onu 1 kunu, ali kad bismo je našli svi, Martini bi pristiglo jako puno kuna) da pomognu obitelji Ukota uplatom na žiro račun koji je otvoren u Privrednoj banci Zagreb na broj 2340009-3212569358. Također, prilozi se mogu ostavljati u kafićima Biker's caffe i Roxy u kojima su na šankovima postavljene posebne kutije za prikupljanje novčane pomoći Martini Ukota.
