LUPIGA U KUMROVCU: Sretan ti rođendan druže Stari, a kapitalizmu pas nek pozdravi mater!

Ivan Kegelj

26. svibnja 2012.

LUPIGA U KUMROVCU: Sretan ti rođendan druže Stari, a kapitalizmu pas nek pozdravi mater!

Bili smo na 120. rođendanu Josipa Broza Tita u Kumrovcu. Nismo bili sami. Bilo je još sedam, osam tisuća drugih ljudi. Drug Stari dočekao nas je pred svojom kućom. Oko njega su pjevali, mahali svakakvim zastavama, držali govore i slikali se uz brončane mu skute, ali stari ni okom nije trepnuo. Pioniri i pionirke, omladinci i omladinke, Titovi vojnici i vojnikinje, svi su prilazili brončanom Titu i klanjali se: Sretan ti rođendan druže Stari, nikad te nećemo zaboraviti. Učinilo nam se da se Stari u jednom trenutku i nasmiješio, ali mogla je to biti samo igra sunčanog svjetla i sjene.


Bilo ih je barem sedam do osam tisuća. Došli su zaželjeti sretan 120. rođendan drugu Starom. Slušali su govore i pljeskali, a iza je stražu čuvao On, brončani Stari - glavom, bradom i šinjelom.


 


Govornici su govorili, a publikum je pljeskao. "Dok nas bude, slavit ćemo svoje pobjede, kraj porušenih spomenika, na mjestima velikih bitaka."  


 


On je stajao pod svojim zastavama. Ni okom nije trepnuo. Nije trepnuo ni onog dana kad su mu na postolje umjesto cvijeća stavili kitu eksploziva.   


 


Žene su govorile: Oh, kako je bio lijep. Muškarci su na sav glas psovali Tomislava Karamarka. Djeca su lizala sladoled i ništa im nije bilo jasno.


 


Generacije koje odlaze i generacije koje dolaze. Ne znaš kome je gore - ovima koji znaju što su izgubili ili onima koji ne znaju što ih čeka.  


 


Njegova odlikovanja nisu kupljena na buvljaku. Prilazili su mu i čestitali, a njemu je godilo. Ponovo je bio onaj mladić iz 1941. i 1945. godine. Ponovo je dobio potvrdu da je bio u pravu.


 


"Ime mi je Osvald Močnik. S Korčule smo krenuli u Liku, preko Velebita. Zatim smo marširali u Bosnu i Hercegovinu. Starom smo u Drvaru spasili život.  Potom smo išli u Crnu Goru pa na Sandžak. Na kraju smo gonili neprijatelja kroz Srbiju. Bio sam u Valjevu, Užicu i dalje... Tito mi je bio otac i učitelj."  A Bleiburg i Križni put, pitali smo ga?
Ne gledam dobro na to, odgovorio je. "Danas je ovako, sutra onako... i to stalno melje..."


 


Dok je Močnik ponovo proživljavao svoje bitke, drugi su se vraćali u djetinjstvo. "...da ću učiti i raditi i biti dobar drug..."


 


Stigli su i neki novi klinci, iz reda generacija koje ne znaju što su izgubile, a još manje znaju što ih čeka.

 


 Trst je bio naš i nikad više neće biti.


 


"Bila sam u drugom bataljunu pete brigade, u 19. udarnoj diviziji. Puno mojih drugova je poginulo u Rijeci, samo dan prije oslobođenja. Rijeka nam je odnijela pola bataljuna. Vodili smo borbu na život i smrt da prvi dođemo u Trst pa smo ga morali dati njima, jebo im pas mater!"



 


Ostalo je još malo vremena, prilika dvije za slikanje sa davnim zastavama i ...


 


Na kraju je bilo kolo koje Tomislav Karamarko poznaje kao Žikino, iako Žika ovakvu harmoniku nikad nije vidio. Kako god, doviđenja Stari, do iduće godine... Naravno, ako netko cijelu stvar u međuvremenu ne zabrani. A ako zabrani - ništa, opet u ilegalu. Starom to neće biti prvi put.  

Lupiga.Com