Meni je, na primjer, draga poslanica naši biskupi kontra golotinje na našim plažama. Sad ćete vi skočit ka jedan. Koga ti to, stari šporkačunu, zajebaješ, ili se mi ne sićamo kad si u zvizde diza nudističke plaže i kampove?

Je, je, jesan, priznajen, ali bija san mlad, lud, grišija san, ali danas san se skroz promijija. Svak, pa i ja, jema pravo na konvertitstvo.

Jer, jemadu naši biskupi pravo: Jadranska obala postala je raj za nudiste, to jest veliki kažin. Izopačenin nudistima bilo je malo njiovih kampova pa su se počeli mišat i sablaznit naš kupališni puk i na svakoj plaži, na svakom komadu kupališnog prostora. Ka da je lako našemu poštenome čoviku gledati lipotice dugi nog, uskoga struka, sa sitnim trokutom, crni ricasti dlačic a sise krupne sa ružičastin vršcima koji prskaju ka dijamanti?

Miljenko Smoje

***

Zbog nesretne simbioze katoličkog militarizma i neodgovorne politike, u RH je na djelu, ističe docentica Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i angažirana društvena aktivistica dr. sc. Marija Selak, – „psihoanalitička totalitaristička etika: čiji si ti, tko stoji iza tebe i kakve su ti namjere“. Ni u javni WC ne možeš, ako nisi hrvatske nacionalnosti, ne vjeruješ u Isusa Krista i nemaš odgovarajuću stranačku iskaznicu. Da se i ne govori o dobivanju posla, napredovanju u službi, boljoj plaći, položaju u društvu, državnim apanažama.

Najnoviji primjer te akutne bolesti koja je zahvatila, samo još na papiru sekularnu državu, jest svećenik iz Solina, koji je zabranio tzv. „ateistima“ da parkiraju na parkingu pred župom Gospe od otoka, istaknuvši kako na parking mogu samo krizmani u njegovoj župi, nikako bezbožnici. Takvih primjera sve je nažalost više, bahatost klera sve je eklatantnija pod pitomom i skrušenom agendom viktimiziranosti, jer kler i njihovi apologeti vole isticati svoju ulogu u komunizmu i stradanja, što im recipročno daje za pravo da u „svojoj državi“ imaju glavnu riječ. 

Kada Crkva ima osjećaj „diskriminiranosti“, tada je, vjerujte, taj osjećaj ništa drugo doli puko licemjerje i strah za osobnu egzistenciju, koja im prijeti porastom ateista, agnostika i aktivista koji se bore za sekularnu državu, odnosno državu u kojoj bi njeni građani imali jednaka prava, bez obzira na vjersku, spolnu ili nacionalnu orijentaciju. No, prava je istina da je Crkva, ma koliko dominantna u hrvatskom društvu, zapravo nesvjesna ogromne štete koju radi, sada već naraštajima, grubom indoktrinacijom svoje ideologije, koja propagira posvemašnju isključivost, homofobiju, patrijarhat, ali i gazi temeljne ljudske slobode zagarantirane Ustavom RH.

Požari kao „Božja kazna“ za Sodomu i Gomoru Ultre (FOTO: Hina/Mario Strmotić)

Potpuno odvojeni od privatnosti, koju religija ili vjera moraju njegovati, poštivati, pa i upražnjavati u svakodnevnim aktivnostima, aktivni klerikalni dušebrižnici postaju sušta suprotnost svoje svrhe i načela koje zagovaraju, postaju opsesivni mehanizam koji zadire grubo u sve strukture društva, njeno školstvo, odgoj mladih, te na koncu – ćudoređe kao zbilja širok i rastezljiv pojam. Hrvatski građani, bili oni agnostici, ateisti ili nepraktični vjernici danas trpe ozbiljnu diskriminaciju. Njihova djeca imaju stigme, koje su im pomno i smišljeno nametnute ako ne pohađaju vjeronauk, te izopćeni iz društva lutaju hodnicima te sate na kojima se uči da su ateisti krivi za Auschwitz, da su to sebični ljudi, da je zemaljska kugla stara 2.000 godina, a Charles Darwin i njegovo „Podrijetlo vrsta“ – sotonsko djelo usmjereno rušenju crkvene dogme.

Najnoviji primjeri grubog obrušavanja na etiku, kao sastavni dio kurikularne reforme, kao i sastavni dio obrazovanja jedne normalne, sekularne države, ide toliko daleko da se etika uvodi kao predsat. Od 6:45 sati ujutro! 

Proces stigmatiziranja i izopćavanja iz društva Crkva je uredila sakramentima i u Hrvatskoj vi imate ozbiljan problem ako nemate sve „papire“, a lokalni svećenik je jedan od aktivnih apologeta najnovijeg sistema prisile, koji će se rado predstavljati kao krotki, pastirski poziv na obraćenje. Što on to naravno nije, već je bestidni, agresivni, u segmentima i fašistički upliv klerikalne ideologije i nacionalističkog imaginarija u strukture države, koja još samo na papiru nosi sekularnost kao nedjeljivu i jasnu odrednicu svog postojanja.

Mada će vas Crkva okarakterizirati kao neprijatelja države i slugu sotone, ako tvrdite da je na djelu represivna i brutalna prisila, koja indoktrinira jednu ideologiju, činjenice govore drugačije. Crkva i njeni apologeti uzimaju za pravo da se miješaju i u sferu turizma, gdje javno osuđuju divljanja stranaca po hrvatskih plažama, nemoral i blud koji iste donose, dok u mnogim mjestima istim tim strancima skupo naplaćuju ulaznice u svoje hramove. Nadalje, isticalo se u nekoliko slučajeva da su i požari koji haraju Dalmacijom „Božja kazna“, za Sodomu i Gomoru Ultre za koju drže da je, ni manje ni više, nego Sotonin festival. No ono što se pokušava urediti klerikalnom prisilom najnoviji su zakoni o koncesijama u kojima po naputku Crkve nudističkih plaža i kampova – praktički više ne bi trebalo biti.

Nudistički turizam krasio je bivšu Jugoslaviju i zorno pokazivao koliko je ta i takva zemlja više poštivala ljudske slobode nego današnja katoličko-ćudoredna džamahirija u kojoj temeljno ljudsko pravo da se hoda gol svijetom, dovodi tu odluku u sablazan i nastoji je se zakonski sankcionirati. Tim činom, namjerno se nudizam svrstava uz bok pedofiliji i narušavanju javnog reda i mira, iako su nudisti odvajkada bili ljudi koji svoja načela slobode propagiraju u za to određenim kampovima ili dalekim, slabo napučenim područjima Jadranske obale.

Nudiste nikada niste mogli vidjeti na javnim plažama, osim koje hrabre djevojke u toplesu, dakle nudistički turizam bio je i ostao turizam koji je imao jasne moralne odrednice, nepisana pravila i određene destinacije. Hrvatska je naslijedivši Jugoslaviju slovila kao idealna zemlja takve vrste turizma jer je njena obala razvedena u tolikoj mjeri da nije problem pronaći privatnost, ali i određene dijelove te iste obale koji su tradicionalno nudistički. Razgovarajući sa stranim turistima, konkretno Slovencima i Nijemcima, koji desetljećima dolaze na Jadransko more i upražnjavaju slobodni, nudistički turizam, dolazim do šokantnih otkrića koliko su ti ljudi u strahu, što od novčanih kazni, što od mogućih napada „ćudorednih Hrvata“ koji ih svrstavaju u bolesnike. Da se klima drastično promijenila vidljivo je ako putujete otocima i priobaljem. Nudista praktički više nema, jer im se sugerira da nisu dobrodošli, što dovodi do katastrofalnog odjeka u javnosti upravo kod tih tradicionalnih gostiju, dok se istovremeno licemjerno sugerira mlađoj populaciji kako je Hrvatska idealna zemlja za aktivni „partijanerski“ odmor tolerantna na drogu, jeftin alkohol i glasnu muziku koja odzvanja Dalmacijom kao nikada do sada.

Samo čedno (FOTO: Wikipedia)

I što nam to sve govori o nama, kao i kakav upliv klerikalna desnica ima na današnjeg građana RH koji uredno plaća porez i živi u uvjerenju da ima tolerantnu, uređenu sekularnu državu koja poštuje sve različitosti, slobode i temeljna ljudska prava?

Hrvatski građani dužni su voljeti bespogovorno svoju rodnu grudu koja je od samih svojih početaka zemlja koja se temeljito okrenula prisili. Hrvatski građani prisiljeni su voljeti, hrvatski građani prisiljeni su šutjeti, hrvatski građani prisiljeni su od početka ne sumnjati u istinu koja im se servira s državnog vrha koji je nerijetko u klečećem položaju ispred oltara, kao i kompletna oporba uglavnom. Istinu koja se ne bazira na ljubavi, katarzi, opraštanju i budućnosti, već istinu koja počiva na strahu, dogmi, revizionizmu, besramnom nasilju nad povijesnim činjenicama i eklatantnoj mržnji prema bilo kome tko se usudi misliti drugačije. Pa tako i o nesretnim nudistima koji, istina, nisu toliko važni kao udžbenici iz kojih nam uče djeca, ali su prokleti indikator koji bode oči u još uvijek aktualnom dijelu turističke sezone.

Hrvatska država nikad nije bila više ponižena nego danas, hrvatska država jasna je država u kojoj njeni građani moraju voljeti i to voljeti iz straha, ne iz ljubavi, hrvatska država je zajednica ljudi pognutih šija kojima je jasno ukazano kako trebaju živjeti, na koji način prihvatiti nov i skandalozan pogled na holokaust, kojem su po uvaženim biskupima kreatori komunisti, hrvatska država je država koja treba uložiti sve svoje napore kako bi dokazala da su njeni temelji ispravni, njen kič nenadjebiv, a uvaženi biskupi milosrdni pastiri koji svojom ljubavi, praštanjem i mesijanstvom trebaju ovaj narod usmjeriti, kritizirati njegovu indolentnost i latentni nemar prema ubrzanju mijenjanja uvriježene povijesti.

Licemjerje kojim su nas ponovo podarili neki uvaženi biskupi više nije skandalozno nikom, kao što nije skandalozno da se plače nad egzodusom mladih iz zemlje, a upravo nam u najnovijem obraćanju biskupi poručuju kako ih je potrebno promatrati čak i kada se vjenčaju, ne samo prije vjenčanja kako su uvaženi biskupi zaključili do sada. Hrvati ne bježe iz zemlje samo zbog bolje zarade, već Hrvati bježe iz zemlje u kojoj je sve jača i sve jasnija ideologija Crkve koja je postala službena državotvorna politika, involvirana do te mjere da je zavladala besramno i medijskim prostorom, državnom televizijom, radijem i velikim dijelom novina.

Hrvatska je zemlja straha, zemlja u kojoj ljudi idu u crkve iz straha, u kojoj ljudi izlaze na izbore iz straha, Hrvatska je zemlja koja je nastala na strahu i tog straha se nije oslobodila nikada. Hrvati su kao narod duboko svjesni licemjerja svojih uvaženih biskupa, Hrvati kao narod jako dobro znaju da to nisu idioti, već opasni ljudi sa opasnim namjerama. Hrvati ih se kao narod, jebiga, boje. 

Normalno je da se bojiš nasilnika, normalno je da se bojiš bestidnih lažova i normalno je da se bojiš onih koji kroje, otvoreno upućuju kritike vlastima da ne provode dovoljno njihove prljave zamisli.

Hrvatsko društvo nam poručuje kako religiozni ne mogu u isto vrijeme biti i sekularni. Taj problematičan i pogrešan koncept izjednačava sekularnost s ateizmom, što je po samoj logici stvari potpuno promašena teza, koju uporno zagovara aktualna vlast i vodeće strukture klera. Sekularizam je naime, političko-društvena doktrina, koja striktno odvaja političko od onog vjerskog, ali vjersko ne niječe, dok je ateizam metafizička doktrina o nepostojanju transcendentalnih poredaka i pojava.

Otpor katoličke Crkve spram bilo kojeg oblika sekularizma sve je jači (FOTO: Lupiga.Com)

Svjedoci smo snažnog otpora katoličke Crkve spram bilo kojeg oblika sekularizma, kojeg se dijelom zbog neukosti i neznanja, dijelom zbog licemjerja, pokušava izjednačiti s ateizmom. No povijest nam je pokazala, a društvene znanosti dokazale, kako mogu postojati snažni argumenti i to religijski, za sekularizam (kada kler uzima ovlasti u znanosti, školstvu), kao i obrnuto, da ateistički pokreti argumentirano kritiziraju sekularizam, koji u svojim radikalnim inačicama može ugrožavati temeljna ljudska prava i slobode. Kada bi religija bila maknuta iz društva, kada bi religijska vjerovanja bila pokazana kao lažna, tada bi imali ateističku, a ne sekularnu državu.

Kada bi religija imala svoje mjesto, svoj društveni angažman u prostoru koji joj pripada, tada govorimo o sekularnoj državi koja jasno definira granice između metafizike i fizike, religije i znanosti, vjere i ateizma. Religiozni, u ovom slučaju kršćani, ako govorimo o istinskim vjernicima, moraju biti ujedno i sekularni. Zbog toga što im sama vjera, samo kršćanstvo nalaže sekularizam, koji u svom fundamentu sadrži klasične kršćanske vrijednosti, prihvaćanje različitosti, prihvaćanje drugačijih uvjerenja i identiteta. Miješanjem tih pojmova uspješno se religijskim argumentima dala sloboda da donose političke odluke, a samim tim imaju snažan utjecaj na školstvo, napredak i budućnost ove zemlje.

Neovisno o tome koliko građana, vjernika priželjkuje takvu vrstu upliva religijskog u sve sfere života, pa i u politiku, država mora jasno odrediti granice. Ako država to ne uradi, dobijamo Crkvu, koja od dobrovoljnog vjerskog udruženja, postaje autonomna institucija koja ulaskom u sfere vlasti postaje kreatorom zakonodavstva i samim tim, u izravni sukob sa vremenom, koje je kako smo utvrdili u pasusima gore, čovjeka stavilo na poziciju da ne dvoji o stvarima, već ih svojom voljom postavlja. 

Drugim riječima, hrvatsko se društvo zaustavilo u evoluciji i razvoju te snažno, punom parom krenulo – unatrag.

„Nema razloga žaliti što mi je dao svoju volju koja dalje doseže do razuma, volju koja je individualna i potpuno slobodna, jer se sastoji od jedne stvari koja je nedjeljiva, a njena joj narav ne dopušta da joj se bilo što oduzme, a zapravo je ona i šira, to veću zahvalnost dugujem njenom davatelju“, govorio je Descartes istaknuvši kako volja ima mogućnost pogriješiti, no samo kada je to slobodna volja, odvojena od ciljeva drugih koji je nastoje nadmetnuti, tada je ta volja jedinstvena, pravedna i dobra jer je – slobodna.

Sloboda volje tjera ljudski rod naprijed. Sloboda, pa ako je i pogrešna, iz nje se izvlače pouke i iz nje se uči. Slobodna volja je na koncu ono što nam je dao Bog dignuvši ruke. Slobodna volja da griješimo, učimo, padamo, da se uzdignemo na najviše vrhunce i padnemo u najveće ponore. A toj slobodi uči nas sekularizam.

Izjednačavati sekularno i ateističko podla je ili nadasve imbecilna intervencija. Čovječanstvo nije, niti će, napredovati s vjerskim, ali isto tako nije, niti će prosperirati u ateističkim kazamatima. Čovječanstvo napredovati može isključivo u slobodi, slobodi koju garantira sekularizam.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay