Čujem da onaj tip, Bartulica ga zovu, valjda u svrhu bogaćenja kulturne ponude, traži izgradnju Muzeja žrtava komunizma. Došao čovjek iz Amerike i lijepo bi investirao u kulturu! Jako pohvalno, iako mislim da bi jeftinije bilo da svakom zainteresiranom za žrtve komunizma – platimo kartu za posjet onom novootvorenom u Americi na Capitol Hillu (a to bi možda Bartulica učas mogao srediti s popustom), nego da gradimo neki svoj u kojem bi (kako se sjetio Hrvoje Klasić) – trebao biti barem jedan pano o Tuđmanovom doprinosu tom vremenu.

Ali, pustimo sad postave takvog muzeja, za koje postoje sve pretpostavke da bi izgledale nakaradno, neobjektivno i maliciozno, pa time potpuno poništio pravu svrhu izložbe. Više me brine retorika koja se duže vrijeme provlači, pokušavajući nam na oči postaviti one konjske klapne, kako Ivo Andrić kaže – „naočnjake“, pa da ne vidimo širu sliku i na to smo se već navikli. 

Ni slučajno nemojte pomisliti da me muči nekakva jugonostalgija – Jugoslaviju sam jednako posprdno gledao kao i mnoge druge zemlje i zajednice, valjda zbog alergije na granice. Ni slučajno ne želim govoriti da u Jugoslaviji nije bilo žrtava protivnika sistema – jasno je da ih je bilo, od onih proganjanih pa do ubijenih. Ni slučajno se ne predstavljam kao stručnjak iz polja povijesti – samo sam promatrač, isto kao i većina svih nas. A kao promatraču nešto mi upada u oko. 

Desne političke opcije, već duže vrijeme, svoje programe vabljenja slabomislećih masa temelje na izrazima „totalitarizam“, „komunistički zločini“, „jame“, „masovne grobnice Hrvata“, „križni putevi“ i slično, a onda posežu za referentnom potporom – pa upru prstom prema čuvenoj Rezoluciji Vijeća Europe 1481. Na spomen te Rezolucije, onim slabomislećim masama instant procuri slina iz usta. Kako i ne bi kad se u njoj kaže: „Vijeće parlamentarne skupštine Europe danas je osudilo masovna kršenja ljudskih prava koja su počinili totalitarni komunistički režimi te izrazilo sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina. Ta djela nasilja uključuju individualna i kolektivna pogubljenja, izgladnjivanje, mučenje, ropstvo, prisilni rad, smrti u koncentracijskim logorima, deportacije i druge oblike masovnog psihičkog terora".

Zabrinut za kulturu - Stephen Bartulica (SCREENSHOT: YouTube)

A to sve skupa zvuči jako zavodljivo u glavama Hrvata koji iz nekog razloga vole isticati da su baš oni bili žrtve bivšeg sistema, jednako kao što će u nekoj budućnosti isticati da su bili žrtve ovog današnjeg sistema. Valjda kao žrtve dobivaju na važnosti. Ali ta Rezolucija, po meni laiku, ima jedan problemčić koji ne ide u korist gorespomenutima. Naime, jedan od poticaja za tekst ove Rezolucije bilo otvaranje Stasijevih arhiva i dokumentirani uvid u istočnonjemačku komunističku represiju, sličnu ostalim, jednako zastrašujućim po istoku Europe, a ako ćemo pošteno – mi smo bili daleko izvan toga, zaista smo bili s bolje strane „željezne zavjese“ (još jedan pojam koji je na prevaru ubačen u suvremeni društveni imaginarij).

Naš glavni problem oko shvaćanja-neshvaćanja Rezolucije 1481 jest da se ona skoro uopće nije dosjetila Jugoslavije ili Hrvatske, a mi smo je prigrlili kao dar s neba. Srž njezinog teksta oslanja se na „Crnu knjigu komunizma“ (“Le Livre noir du communisme: Crimes, terreur, repression”) u kojoj se procjenjuju (preko 90 milijuna), žrtve komunističkih vladavina u Kini, Sovjetskom Savezu, Africi, Afganistanu, Sjevernoj Koreji, Kambodži, Vijetnamu, Latinskoj Americi i Istočnoj Europi. Spominjući Europu autor se baš i nije raspisao o stanju u Jugoslaviji. Nema nabrajanja mrtvih kao u Kini (65 milijuna), Sovjetskom Savezu (20 milijuna), Istočna Europa (milijun) i tako dalje. Ali svijest onih slabomislećih, njihova iskonska želja hranjenja nacionalističkog mita o isključivo nevinim žrtvama Hrvatima – nadopisuje i u ovu knjigu brojeve po vlastitom nahođenju (ponavljam – ni na kraj pameti mi ovdje nije da umanjujem ili sabotiram fakte o realnim stradanjima, ali smiješne su procjene autora (Prcela-Živić), knjige „Hrvatski holokaust“ u kojoj dolaze do 600.000 ubijenih Hrvata što je otprilike tadašnji svaki peti stanovnik). Jest da se unutar „Crne knjige komunizma“ nailazi na priče o ustašama i četnicima kao zločincima, o Titu kao komunističkom vođi, o Bleiburgu i Golom otoku – ali za potpunu sliku ipak treba skinuti one Andrićeve „naočnjake“. 

Na primjer, na putu prema i u Bleburgu je, po tvrdnjama Našeg Najvećeg Povjesničara Franje Tuđmana, stradalo oko 35.000-40.000 ljudi, od čega je barem 10.000 bilo četnika, ljotićevaca, slovenskih domobrana i sličnih "nehrvatskih" vojnih snaga. O krivcima i zločincima ili nevinim žrtvama iz tih kolona ne trebamo sad i ovdje – dovoljno je već pisano. No, domaća desnica stalno maše čudnim brojkama i neće se primiriti dok partizanima ne pripišu krivicu za svih milijun i pol mrtvih iz Drugog svjetskog rata.

Goli otok – u narodu identificiran kao stratište Hrvata, zapravo je uglavnom bio logor za protivnike Titovog razlaza sa Staljinom (kažu da je procentualno bilo najviše Srba (44 posto) i Crnogoraca (21,5 posto) – vječnih obožavatelja Rusije, a Hrvata 16 posto). Tamnica za komuniste koji nisu dobro plivali revolucijom koja teče, ni upratili razvoj domaćeg komunizma. Dakle, žrtve zloglasnog zatvora i Titovog komunizma su ponajviše bili ostrašćeni rusofili. Sovjetofili ili staljinisti, svejedno, ali preneseno u današnje vrijeme, ipak su samo – rusofili, pa bi na sebi nosili oznaku „Z“. Lani smo histerično zabranjivali čak i nastup ruskih baletana u egzilu ili pisca disidenta, dok bi političkog zagovaratelja ruske invazije i danas zapalili na lomači, ali žrtve Golog otoka – komuniste/staljiniste prigrlili smo kao svoj svoga … Ne znam kako, ali pretpostavljam zašto – zato jer smo u kolektivnoj svijesti već izgradili sinonim žrtva=Hrvat.

Goli otok – u narodu identificiran kao stratište Hrvata (FOTO: Lupiga.Com/Ivor Fuka)

Možda bi Bartulica i njegovi sljedbenici zaista među zatvorenicima Golog otoka mogli pronaći prezime nekog ustaškog kapelana, pa njegovom fotografijom mahati na svečanom otvorenju muzeja žrtava komunizma, ali ta slika bi pokazivala samo njegovu zamišljenu stvarnost koju je upamtio iz nekakve kafanske priče iseljeničkog kluba u Americi. I nikako nije pretpostavka za nadogradnju kulturne ponude u obliku muzeja koji ne bi ni bio muzej. 

I inače, imam problem s trpanjem komunizma u istu rečenicu s fašizmom. Imam taj problem jer, na svu sreću, nisam rođen u Kini, Rumunjskoj, Istočnoj Njemačkoj ili nekom sličnom mjestu gdje se vladalo čvrstom rukom. Tamo bi možda progutao to izjednačavanje. Ali na ovim prostorima, koliko god je bivši sistem zaista nanio nepravde i zla pojedincima, čini se da ovo uobičajeno dodavanje jednog uz drugo – jest samo revizionističko izjednačavanje koje vodi poništavanju grozote fašizma, kojim ćemo izbrisati grozote ustaštva (jednako kao i četništva u Srbiji). Što se ove teme iz naše prošlosti tiče – lijepo je jednom o tome rekao Boris Buden – bilo je zločina u komunističkom sistemu, ali fašizam je zločinački sistem. Nisu jednaki i ne idu u istu rečenicu. Kažnjavajmo ih onda odvojeno.

A i povijest valjda ima neku svoju kronologiju. Po tome bi, kad već radi na obogaćivanju kulturne ponude, Bartulica trebao najprije otvoriti Muzej žrtava fašizma, pa Muzej žrtava ustaštva, a tek poslije Muzej žrtava komunizma. Ne može se preskakati, kako kome dođe … Za tridesetak godina ćemo još vidjet kakve ćemo sve muzeje graditi.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"