Baveći se svojevrsnom sociolingvistikom u svom uratku intrigantno nazvanom „Kako bi trebali govoriti hrvatski magarci“, profesor hrvatskog jezika i novinarske stilistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Ivo Žanić, došao je do niza zanimljivih zaključaka. Rođeni Spličanin analizirao je 20-ak animiranih filmova, sinkroniziranih na hrvatski, a ponukan tvrdnjama da su primjerice svi negativci u crtanima kajkavci, dok su Splićani uvijek glupani. Ako vam zvuči dosadno, varate se

Tekst u cijelosti prenosimo iz današnjeg Novog lista …

"Kako bi trebali govoriti hrvatski magarci?" – intrigantan je naslov nove knjige Ive Žanića, izvanrednog profesora na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Ovo izdanje biblioteke »Facta« zagrebačkog »Algoritma« prvi put je javno predstavljeno u Rijeci, u knjižari »Ribook«. Riječ je o studiji u kojoj se Žanić pozabavio sociolingvistikom animiranih filmova. Time ova knjiga prva u Hrvatskoj obrađuje temu koja u svijetu već odavno zaokuplja javnost – sinkronizaciju crtanih filmova na dijalekte i slengove umjesto isključivo na standardni jezik.

Otkad su 2002. i hrvatski distributeri uveli takvu praksu, novine i posebno internetski forumi puni su tvrdnji da se neki govori zapostavljaju, drugi nameću, treći planski dodjeljuju negativcima, a četvrti pozitivcima. Osvrt na knjigu dala je dr. sc. Lada Badurina s Filozofskog fakulteta u Rijeci, koja je kazala da je Žanić svoje istraživanje napravio na uzorku od 21 animiranog filma iz prvog desetljeća ovog stoljeća. Među njima su, primjerice, »Madagaskar«, »Pobuna na farmi«, »Potraga za Nemom«, »Shrek«, »Simpsoni«, »Stuart Mali«...Vezano uz sinkronizaciju tih crtića na hrvatski jezik, Badurina je ukazala na stav govornika prema regionalnim idiomima i na percepciju pojedinih idioma, na simboličku i identifikacijsku ulogu jezika, na stereotipe vezane uz pojedine regije i njihove govornike, na ideološke i političke konotacije sinkronizacije. Iz razgovora s Ivom Žanićem moglo se doznati što ga je navelo da se upusti u ovakvo istraživanje:

– Stjecajem okolnosti naišao sam na članke koje su u novinama svojedobno objavili Pavao Pavličić i Robert Pauletić. U svom članku Pavličić tvrdi da su svi negativni likovi u crtanim filmovima namjerno sinkronizirani na kajkavski, dok je Pauletić pak iznio tvrdnju da se splitski govor namjerno daje negativcima i glupanima. Kad sam pogledao filmove, nisam došao do zaključka zašto bi netko to radio. Nametnulo se pitanje je li središte takve diskriminacije Zagreb? Onda sam na internetu ukucao pojam »sinkronizacija animiranih filmova« i tada se pokrenula lavina. Našao sam niz tematskih foruma i blogova na kojima se živo raspravlja o toj temi. Neugodno me iznenadio kruti stav roditelja. Njihovo je mišljenje da dijete treba znati svoj zavičajni govor i standardni jezik, dok sinkronizacije unose izvanzavičajne i nestandardne jezične prakse – kaže Žanić.

– Dogodio se svojevrsni procjep – roditelji smatraju da djeca štošta ne razumiju u takvim sinkronizacijama. Tako se recimo dogodilo da u »Shreku II« magarac govori prepoznatljivom zagrebačkom stilizacijom. To je izazvalo opću zbunjenost, jer se očekivalo da će magarac govoriti dalmatinski. Takvo očekivanje može se čak i statistički potkrijepiti. Naime, prema podacima iz 2004. godine u Hrvatskoj je evidentirano 1.112 magaraca, od čega gotovo dvije trećine živi u tri dalmatinske županije sa sjedištima u Zadru, Šibeniku i Splitu. Iz toga bi se dalo zaključiti da magarac u crtiću sasvim sigurno ne može govoriti zagrebački. Poruka je da postoje kulturološke i spoznajne ambivalencije s kojima treba naučiti živjeti. Čini se da jezični varijeteti ljude zbunjuju. Bitno je osloboditi se predrasuda. Magarac kao sociokulturna činjenica, metafora, motiv društvene i kulturne povijesti, tema elitne i masovne kulture može govoriti kako god autor odredi – smatra Žanić.

Zašto u sinkronizacijama nema Rijeke, Istre i Slavonije?

– Pogledao sam tih dvadesetak filmova i zaključio da dvije velike regije nedostaju. Riječ je o Slavoniji s Osijekom te o istarsko-riječko-kvarnerskom području. Izgleda da jezična slika animiranih filmova ne može biti različita od jezične slike društva. Na temelju toga može se odčitati simbolička raspodjela moći. Tako imamo veliki grad – Zagreb, koji sebe mora definirati u odnosu na konkurenta. Na crti Sjever-Jug, Srednja Europa-Mediteran, kontinent-more taj je konkurent Split. Kako na toj liniji nedostaje ruralna komponenta, ona je pronađena u štokavskim govorima Like, Zagore, Bosne i Hercegovine. U tom trokutu sve se bitno može kazati. U tom kontekstu Rijeka ne može ponuditi isto što i Split, jer je za Zagreb upravo Split grad na moru. Slavoniji je dodatni hendikep što je štokavska i nije toliko razlikovna. Radi se o simboličkoj preslici stvarnih odnosa moći. Na toj osovini Sjever-Jug funkcioniraju i Sjedinjene Američke Države.

Kako se druge zemlje odnose prema sinkronizaciji animiranih filmova na dijalekte i slengove?

– Kina je, na primjer, takve sinkronizacije zabranila. Ondje su bile popularne sinkronizacije na šangajski lokalni govor, ali ih je kineska vlada zakonom zabranila jer da potkopavaju nacionalno jedinstvo. Na DVD izdanjima koja se koriste privatno takve su sinkronizacije dopuštene, ali su zabranjene na televiziji. Suprotan je primjer Irska u kojoj dijalekt dodaju čak i tamo gdje ga u izvorniku nema. Budući da irski jezik izumire, na taj način žele motivirati djecu da govore irski. Ide se, dakle, na maksimalnu jezičnu raznolikost. Rješenje ne bi bilo u sinkronizaciji na standard, jer bi to bilo beživotno. To bi možda bilo i veće nasilje od regionalne diskriminacije – smatra Žanić.