Nedavno sam bila sudionik jedne žešće rasprave baš na ovim šizoidnim stranicama. Imali smo sve što treba za kvalitetnu diskusiju: provokativnu temu i dva tabora suprotnomislećih osoba. Riječ po riječ, na kraju smo se razišli svi skupa izvrijeđani. U jednom trenutku rasprave, naime, ja sam u stvari uvrijedila one koji su drugačije mislili. Točno od tog momenta i sugovornici su postali grubi. Zaredaše niski udarci s obje strane, kao rafalna paljba. Tema više nije bila ni bitna

Nedavno sam bila sudionik jedne žešće rasprave baš na ovim šizoidnim stranicama. Imali smo sve što treba za kvalitetnu diskusiju: provokativnu temu i dva tabora suprotnomislećih osoba.
 
Riječ po riječ, na kraju smo se razišli svi skupa izvrijeđani. Povrijeđeni, ljuti, bijesni. Vjerojatno je svatko od nas mrmljao sebi u bradu "Ma, koji/a idiot(kinja)!!".
 
I ja sam se kupala u pravedničkom bijesu. Sladak osjećaj, taj pravednički bijes. Međutim, nakon što mi se glava malo ohladila, puls smirio, počeo me mučiti neki nejasan osjećaj krivnje. To me ponukalo da se vratim na "mjesto zločina" i još jednom pročitam svačiji upis i komentar. Nisam bila sigurna što zapravo tražim, ali kad sam našla, znala sam da je to - to.
 
U jednom trenutku rasprave, naime, ja sam u stvari uvrijedila one koji su drugačije mislili. Bila sam tako sigurna u vlastitu moralnu ispravnost, bila sam tako uvjerena da zastupam poštene, hrabre i dobrodušne, da sam u toj raskoši sebeljublja sebi dopustila vrijeđati nekoga tko, po mom mišljenju, zastupa "krivu" stranu.
 
Točno od tog momenta i sugovornici su postali grubi. Zaredaše niski udarci s obje strane, kao rafalna paljba. Tema više nije bila ni bitna. Najednom je postalo važno samo što efikasnije poniziti protivnika.
 
Što sam u stvari htjela reći?
 
Nikada nismo baš toliko dobri koliko mislimo da jesmo. U biti, što smo strastvenije uvjereni u vlastitu pravednost i bezvremensku dobrotu, to je veća mogućnost da smo tisućama svjetlosnih godina udaljeni od ideala u kojeg vjerujemo. Uvjerenost u dobrotu može nas napraviti bahatima. A iz bahatosti se najlakše rodi površnost i zloća.
 
Eto, bilo je dovoljno da malo "proskrolam" onu nesretnu diskusiju unatrag i otkrijem trenutak kada sam sugovornicima svojom neopreznošću i nepoštivanjem dala zeleno svjetlo da se obruše svojim otrovom na mene. Licence to kill. U ubojstvima koja se dogode tijekom rasprava sa neistomišljenicima, najčešće sami naručimo vlastito ubojstvo. Jednom jedinom riječju, rečenicom, sarkazmom. Upotrijebiti sarkazam u borbi s osobom koja drugačije misli, to je kao da toj osobi poručuješ da nije niti dostojna raspravljanja s tobom, ali ti se, eto, spuštaš na njen nivo jer, pravedan i turbo pametan kakav jesi, želiš je prosvijetliti, pomoći joj da postane dobra kao što si i sam.
 
Još je nešto upečatljivo u takvim situacijama. Kad dakle proskrolaš cijeli taj happening unatrag, otkriješ da već nakon negdje druge ili treće rečenice nitko nikog više nije slušao. Svi su samo htjeli da se njih čuje. Što onaj drugi kaže nije važno, jer, s obzirom da misli drugačije od nas, mi ga automatski etiketiramo, skoro na nesvjesnoj razini. Drugim riječima, krećemo u razmjenu mišljenja naoružani predrasudama. Kad kreneš u komunikaciju s bilo kim vitlajući predrasudom kao mačem, to je kao da si isključio slušni aparat, pa onoga drugog ne čuješ, i vičeš. Ja, pa ja.
 
Ponekad možda treba preispitati sebe. Najteže je sebe uhvatiti u laži.
 
Zato skrolajte, skrolajte.

Lupiga.Com