Kako vrijeme neumitno prolazi, shvatim kad vidim kako sam posljednju novicu za Lupigu pisala prije godinu dana. Bilo je to vrijeme potresenosti - moje osobne, ali i cjelokupne hrvatske javnosti ubojstvima Ivane Hodak, Josipa Klasnića, Nike Deković konačno i Nike Franjića i Ive Pukanića. Tu počinje moja priča pod imenom koje se jedne noći ušuljalo u moje srce sasvim nenadano - priča o Luki Ritzu

Kako pak vrijeme odnosi sa sobom sve globalne potresenosti, ali zadrži onu jednu vječnu u srcima najbližih i tamo je pretvori u nepremostivu jarugu svjedočim svakodnevno, nažalost. I tu je moja osobna karma ono što kao pojedinac dugujem žrtvama, mojim sunarodnjacima i njihovim obiteljima mojim nepoznatim prijateljima po životnom opredjeljenju da svi zajedno postanemo roditelji i da odgajamo djecu.

Mislim da detalji priče o mojoj vezi s Lukom nisu važni - to je stvar intime čovjeka, vjere, uvjerenja i vjerovanja i oko toga se ne moramo slagati. To je ono nešto što neki upražnjavaju na svetim ispovijedima u crkvama, ispovjedaonicama; neki u zavjetnim hodočašćima, neki u donošenju odluka bitnih za svoj život ... Različiti smo u onolikom broju u kojem naseljavamo planetu koju dijelimo. Bitno je međutim u svemu tome iskreno se posvetiti onome što smatramo da nam je, da li suđeno, da li poziv, da li posao, svejedno. Ime Luke Ritza, nikome, ama baš nikome ne bi trebalo biti modnim izazovom - kao ni roditeljstvo uostalom.

Što zapravo želim reći!? Želim reći kako se jako rastužim kad proniknem u samu srž psihologije mase koja se ne razlikuje od psihologije stada. Dovoljan je vođa ili dobra parola i mase se pokreću prema određenom cilju. Zanimljivo je samo kako je lako pokrenuti mase u smjeru loših namjera, a kako teško je krenuti obrnutoj nakani!

Početkom devedesetih masa je nagrnula kroz vrata crkvica, katedrala i ostalih bogomolja, iako su one na tom mjestu bile i prije, neke stoje i prije od stoljeća sedmog. Netko važan tog trenutka, rekao je kako smo mi vjekovno takvi i takvi i u tom je trenu postalo vrlo važno biti viđen u crkvi - po mogućnosti čim bliže oltaru. U redu, dozvoljavam - to nikome nije, a i neće naškoditi. Povlačim se u smislu kritiziranja, a to mi najbolje uspijeva tako što crkve posjećujem kad tamo mogu nasamo razgovarati s Bogom ili sa sobom ovisno o potrebi. To mi je odgovaralo još od malih nogu i nisu me sprječavale položene nekakve pionirske i omladinske zakletve. Voljela bih da tu priču jednom napokon svedemo na golu istinu: Karijerizam i Bog nisu mogli ići zajedno i tu je zapravo problem -izama i crkve - kao kuće Božje. Ljudski je faktor uvijek i oduvijek kritična točka - tako je od Adama i Eve pa sve do danas kad nam padne na pamet kako bismo mogli bombardirati Mjesec - tako, eto. Tražimo vodu ...

Tako je to s velikim i opasnim igrama poput spomenutog igranja Mjesecom, tako je s ratovima i klimatskim promjenama. A mi smo tako mali i bespomoćni i sliježemo ramenima. Sve je O.K. dok je meni dobro - logika. Svidjelo se to nama ili ne, takva nas je logika svela na svoje tanašno "ja" u tolikoj mjeri da smo zaboravili sve vrijednosti koje su temelj svijeta i kulture na svijetu, a kao rezultat toga bit će sve više malih "ja" kojima će prestati biti dobro. Sluti na to. Takva stravična zaokupljenost samima sobom i gore spomenuta filozofija stada-mase urodila je generacijama potpuno nesavjesnih, neozbiljnih i nezrelih ljudi koji nisu u stanju odgajati djecu koju su pak u stanju donijeti na ovaj svijet. Djeca bez ljubavi, topline doma, razgovora i nježnosti postaju djeca bez osjećaja za druge, bez osjećaja granice između dobra i zla, bez odgovornosti. Djeca emocionalni i moralni invalidi. Da li se moglo dogoditi što gore po nas!? Po sve nas!

Ali to jeste naša stvarnost. Nekad se slično moglo gledati u nekakvim apokaliptičnim fantasy filmovima. Danas su male zle oči ovdje, oko nas. A mi smo i dalje O.K. dok je nama dobro. Istina, trenutno je prema filozofiji stada baš onako trendovski biti učlanjen u grupe na raznim društvenim mrežama pod nazivima sjećanja na Luke, Nike, Igore, Josipe i sve ostale žrtve pomahnitalih nasilnika svake vrste, znane i neznane. Vodit će se ondje i diskusije, neke kreativne neke manje kreativne, ali pretežito skrivene iza dobrih starih sigurnih "nickova" iza kojih se baš kao iza maski na karnevalu osjećamo jakima i zaštićenima i iza kojih barem na tren o sebi možemo stvoriti sliku onoga što i kakvi bismo htjeli biti, ali nam za to fali hrabrosti u stvarnosti.

Zato takve grupe bez ikakvog problema broje i preko deset tisuća članova, ali kad se tim istim članovima ponudi ista stvar u nešto ozbiljnijem obliku apela ili peticije koje je potrebno potpisati tako što će se dati svoji stvarni podaci, na vidjelo dolazi prava slika stanja i koliko nas se zapravo dotiču zbivanja oko nas; koliko se volimo uljuljkati u svoje "sve je O.K. dok je meni dobro".

Eto zašto sam počela s vjerskim temama, a završavam s Lukom Ritzom. Jer u zemlji u kojoj bismo bili prijatelji jedni drugima i u kojoj bismo marili jedni za druge kao pravi katolici. U zemlji pravih katolika (a katolici su se kroz povijest žrtvovali jedni za druge i bili izuzetno hrabri vođeni svojom vjerom u Boga, a poučeni žrtvom Isusa Krista) ne bismo se mizerno skrivali iza "nickova" i hinili hrabrost u virtualnom prostranstvu već bismo jasno i glasno znali osuditi zlo i podržali dobro - da se vidi da dobra ima više i da nam je dobro naš životni izbor. Ono dobro u duši!

Stoga pozivam sve ljude kojima je dobro u srcu da se s mišlju i pijetetom prema Luki Ritzu, Luki Marincu, Josipu Klasniću, Niki Deković, Ivani Hodak, Igoru Vitasu, Frani Despiću, svim žrtvama nasilja za koje smo čuli i za one koje nismo, svim novinarima žrtvama nasilja, svim žrtvama nasilja uopće pojave u SUBOTU, 14. STUDENOG 2009. U ZAGREBU NA TRGU BANA JOSIPA JELAČIĆA - TOČNO U PODNE i tako svojim prisustvom, a bilo bi prekrasno vidjeti cijele obitelji - JER OBITELJI SU I MORAJU BITI TEMELJI ZDRAVOG DRUŠTVA - biti dijelom onih obitelji koje su postale žrtvama nezainteresiranosti cjelokupne zajednice za dobrobit malog čovjeka - cijelog našeg naroda. Imamo priliku u velikom broju i s velikom ljubavlju za čovjeka popuniti bar na tren velike praznine koje su ostale iza voljene djece koju su druga djeca otrgnula životu! Priliku za odašiljanje velikih poruka o tome u kakvoj zemlji i kakvom društvu ŽELIMO ŽIVJETI! A kako Luka Ritz reče - TO JE SVAČIJE PRAVO! Njemu su ga oduzeli!
 
Kakvi smo ljudi, ako ne reagiramo na ovakve poruke!!?

Vidimo se!