Možda vas je susrela vijest kako je Hrvatsko novinarsko društvo izabralo novog, a zapravo starog predsjednika Zdenka Duku. Veliki je užitak bio pratiti to, a pogotovo kako su se uoči tih izbora, da prostite, 'uzjebali' iz HND-a, organizacije, za koju se, inače, ovoga trenutka ne mogu sjetiti nijedne stvari koju su napravili ne bi li opravdali nemalu članarinu koju im plaćam ima već skoro deset godina. Uglavnom, odjednom su počeli slati hrpu mejlova i potezati priopćenja daleko češće nego inače. Kako je izborni poraz doživio jedan od kandidata, slobodni novinar Željko Peratović, te kako gleda na stanje u HND-u, otkrijte na

Za 52-u, Izbornu skupštinu HND-a, počeo sam se pripremati odmah po izlasku iz bolnice nakon klasične operacije odstranjivanja žučne vrećice, a trebao sam barem mjesec dana mirovati. Tri tjedna moje kampanje podrazumijevala su nekoliko kava s kolegicama i kolegama izvan moga Ogranka koji me zdušno podržao na prijedlog kolegice Gordane Simonović Miočinović, i jak angažman na društvenim mrežama, skypeu. Minimalne šanse davali su mi i neke iskusnije kolege iz Ogranka slobodnih novinara, tvrdeći da se još nije dogodilo da"slobodnjak" postane predsjednik HND-a nego ili uopće ne bi bio ni kandidat ili bi osvojio mizeran broj glasova. Skepsa i u vlastitim redovima nije me obeshrabrivala, osobito nakon što se na Skupštini pojavilo svih naših 12 izaslanika, jedna kolegica je cijelo vrijeme imala temperaturu 39 C i izdržala je do popodnevnog glasanja. Druga je imala sitnu dječicu i problem s bejbisitericom, pa i ona nije odstupila s bojišnice.

Iako se pretpostavljalo da će se ponoviti scenario od prije 4 godine kada je Skupština bila podijeljena na dva tabora: one koji su za Nikolu Kristića (HTV-ovci, EPH-ovci, Radio 101, neki zborovi) i oni za Zdenka Duku (umirovljenici, Novi list, lokalni ogranci - vijeća), ovaj put bilo je, ipak malo drugačije, da ne kažem naprednije. Protukandidati Duka i Kristić, po ocjeni mojih navijača održali su suhoparne govore računajući na lobije koji ih podupiru. Kolega Boris Vincek iz Glasa Istre, imao je sadržajan i odlučan govor, ali je nevješt javnom nastupu i općenito slabo poznat unutar Društva. Hendikep mu je to što živi u Puli, a naša prednost jer smo u Zagrebu. Moj je govor dobio najjači pljesak, pa su se i neki od mojih skeptika iz Ogranka usudili prognozirati da idem u drugi krug. Nisam bio razočaran kada su stigli rezultati. Od 94 važeća glasa (jedan je prema statistici kolege Marija Ćužića bio nevažeći) kolega Duka osvojio je 39, drugi je bio Kristić s 29, ja sa 21 i Vincek s pet glasova. Borio sam se da pobijedim, imao sam najbolji nastup za vrijeme Skupštine, a prije glasanja u HTV-ovoj emisiji Hrvatska uživo, najjači pljesak nakon govora i nisam razočaran iako sam loser! U drugom krugu bila je primjetna apstinencija, odnosno razočarenje ishodom prvog kruga, a ne tek umor i obveze.

Glasalo je 79 izaslanika, dakle 16 manje nego u prvom krugu. Od toga su čak tri listića bila nevažeća, prosvjedna. Iz povjerljivih izvora doznao sam da je jedna osoba dopisala i zaokružila ime Ive Sanadera na svom glasačkom listiću. Duka je pobijedio sa 45 osvojenih glasova, dakle, šest više nego u prvom krugu, a Kristić je zabilježio 31 glas, tek dva više nego u prvom. Prije 4 godine Duka je pobijedio Kristića sa samo jednim glasom prednosti u drugom krugu. Ispada da je komentator-urednik Novog lista zadržao čvrsto svoju glasačku bazu, a da se Kristićeva osula više na moju, a puno manje na Vincekovu stranu.

Novo-stari predsjednik u pobjedničkom govoru na koncu Skupštine je rekao da će Društvo nastaviti raditi po starom. To je naravno teška ironija jer su upravo njegovi glasači bili najžešći govornici tokom rasprava, govorili kako treba borbenije nastupati i prema vlastima i poslodavcima, umirovljenici su se nudili da predvode prosvjedne kolone, i naravno izabrali čovjeka koji će nastaviti raditi po starom. A, i meni su umirovljenici dosta pljeskali obzirom da sam im obećao 4 broja "Novinara", jer ih se dobar broj nije naučio koristiti internetom. Svejedno, treba nastaviti po starom i glasati za svoje.

Priznajem da sam bio naivan što se tiče umirovljenika jer sam u njima uvijek gledao veličine koje su mi nekad bili uzori, divio sam se njihovoj volji da uopće raspravljaju o stanju u Društvu, pa i ponajviše predlažu promjena statuta, zaključaka skupština. Popušio sam njihove parole kako se oni bore za mlađe na kojima ostaje profesija. No, očito ih je bolje od mene skužio kolega Silvije Tomašević kad se usprotivio njihovom prijedlogu da HND javno osuđuje štrajkolomce, koji uglavnom dolaze iz redova slobodnjaka i honoraraca, rekavši im da ne znaju o čemu govore, da se svijet u zadnjih 20 godina mnogo promijenio, a da je njima to očito promaklo, da se u njihovo vrijeme dobro živjelo od 8 tekstova na mjesec, a danas se radi peterostruko više, bez šanse za stalnim poslom i s malim šansama da se uopće naplati zarađeno, a ti tzv. štrajkolomci kada bi se kojim čudom ohrabrili na štrajk, istoga časa našli bi se na cesti i bez kruha za sebe i svoje obitelji i ne bi im mogao pomoći nitko, a ponajmanje HND.

Čovjek uči dok je živ, a na ovom svijetu samo mijena stalna jest, pa se tek nakon ovog relativnog poraza i rastakanja predrasuda, osjećam borbenije nego što sam krenuo u bitku. U nastavku, pogledajte kratko predstavljanje nas četvorice kandidata u emisiji Hrvatska uživo i ako vam se da, bacite oko na govor kojim se ponosim i čiji sadržaj će mi biti orijentir u nastavku angažiranijeg rada u HND-u!

Željko Peratović