„Te godine su nam u stan došli policajci i zatražili da im predamo sve dokumente ... Nakon toga kćerke su u školi dobile pismenu obavijest za roditelje da ne mogu više pohađati tu osnovnu školu”, samo je dio ispovijesti nesretne žene koja je imala tu nesreću da devedesetih godina ne bude Slovenka u Sloveniji. Ona je jedna od Izbrisanih, a njenu priču koja govori kako se cijela peteročlana obitelj, porijeklom s „juga”, našla u paklu kad im je policija oduzela legalno stečene dokumente, zabilježio je slovenski Mirovni inštitut. U narednim tjednima objavit ćemo nekoliko potresnih ispovijesti izbrisanih ljudi, a kako bismo apelirali da se etničko čišćenje više nikada ne dogodi

(FOTO: Denis Sarkić)

Peteročlana smo obitelj. I ja i muž rođeni smo u Bosni i Hercegovini. Oženili smo se 1979. godine u Bosanskoj Krupi, gdje smo neko vrijeme i živjeli. 1980. godine rodila nam se prva kćer, dvije  godine kasnije druga. Muž je dobio posao za neodređeno vrijeme u pokrajini Gorenjska te smo se zato 1983. godine preselili u Sloveniju. Od tada nismo živjeli nigdje drugdje. Tamo smo živjeli u stanu, koje je bilo u vlasništvu pogrebne tvrtke. Ja sam se zaposlila u bolnici, također u Gorenjskoj. 1990. godine nam se u Sloveniji rodila treća kćer. Osamnaest godina živjeli smo u malom kraju, a 2001. preselili smo se u Jesenice, gdje smo opet dobili stan, koji je bio u vlasništvu muževog poslodavaca. Kad smo se selili iz Bosne i Hercegovine u Sloveniju, odjavili smo stalni boravak u Bosanskoj Krupi (muž se odjavio i iz vojne evidencije) te se prijavili u Sloveniji. Osiguranje smo imali sređeno čitavo vrijeme preko muža.

1991. godine nismo predali molbe za državljanstvo. Muž je radio čitave dane a ja sam se uz posao brinula i za tri kćerke. Pošto smo imali stalni boravak sređen kao i stalni posao sa ugovorom za neodređeno vrijeme, bili smo sigurni da državljanstva ne trebamo. Nismo očekivali nikakve posljedice. Sa nikim nismo razgovarali o državljanstvu ili o tome zašto ga je potrebno zatražiti. U kraju gdje smo živjeli, većinom su živjeli samo Slovenci, te pridošlica praktično i nije bilo. Do 1993. nismo imali nikakvih problema.

1993. godine su nam u stan došli policajci i zatražili da im predamo sve dokumente. Dali smo im svih pet jugoslavenskih putovnica, no zadržali smo malogranične propusnice. Muža su odveli u policijsku postaju te mu dali potvrdu da su nam uzeli putovnice. Rekli su mu neka s tim papirom odemo na ambasadu BiH u Ljubljanu da nam izdaju bosanske putovnice. Do toga dana, kad je k nama došla policija, nismo znali da smo izbrisani.

Činjenica da smo bili izbrisani predstavljala je za sve nas velik šok. Pogotovo to da je izbrisana i najmlađa kćer koja se je rodila u Sloveniji i nikada nije živjela nigdje drugdje. Na ambasadi BiH u Ljubljani su nam dali bosanske putovnice, između ostalih i za najmlađu kćer. U BiH je već bio rat, zato tamo u to vrijeme nismo odlazili. Od 1993. godine smo svi imali bosanske putovnice i uređen privremeni boravak u Sloveniji. Vize smo dobivali za jedan ili dva mjeseca, ponekad za malo duže razdoblje, no nikada za godinu dana ili duže. To je bio velik trošak sve do 2007. godine, kad smo dobili dozvolu za stalni boravak, a starija kćer državljanstvo, kojeg je mogla sama zatražiti jer je postala punoljetna. Od 1993. godine uvijek smo pravovremeno produljili privremene vize te tako nikada nismo ostali bez statusa. Mužu je poslodavac sređivao radnu dozvolu pa se njemu nije trebalo baviti s time. Razlog je vjerojatno u tome što je muž za poslodavaca obavljao iznimno težak fizički posao, bio je dobar radnik, a i poslodavac je vjerojatno bio svjestan da za tako slabu plaću ne bi našao drugog radnika.

1993. godine su u bolnici u kojoj sam radila, dali otkaz zaposlenima koji nisu imali slovensko državljanstvo – ukupno je otkaz dobilo 24 osobe, a među njima sam bila i ja. Dobila sam rješenje u kojem je pisalo da je razlog za prekidanje ugovora o zapošljavanju to što sam strana državljanka i što mi ističe radna dozvola. Sa strancem koji nema radnu dozvolu, poslodavac naime ne može sklopiti ugovor o radu. Nakon toga, da bih se mogla prijaviti kao nezaposlena, otišla sam na zavod za zapošljavanje, gdje su mi objasnili da kod njih ne mogu ništa urediti, jer nemam slovensko državljanstvo te kao takva nemam pravo na nikakvu socijalnu naknadu ili pomoć. Tako sve do danas nisam dobila od države ništa, nikakvu pomoć, iako imam u Sloveniji stalni boravak. Od tada nisam nigdje radila. Muž je sa svojom plaćom uzdržavao cijelu obitelj. Puno posla je odrađivao i na crno jer samo sa njegovom plaćom nismo mogli pokriti sve troškove.

Po završetku rata otišli smo u BiH te si tamo sredili bosansko državljanstvo. Nisu nas pitali za odjavnicu iz Slovenije ili za bilo koji drugi dokument. Još i danas muž i ja imamo državljanstvo BiH, a u Sloveniji samo dozvolu za stalni boravak, jer državljanstvo još ne možemo dobiti.

U to vrijeme je na upravnoj jedinici Jesenice radila službenica koja se prema nama jako ružno ponašala, te je muža jednog dana optužila da je negdje krao te je pozvala policiju. Ispostavilo se da ga je zamijenila s nekom drugom osobom koja ima slično prezime, ali je time našoj obitelji nanijela veliku sramotu. Jednog dana u ranim devedesetima je nazvala na naš kućni broj telefona i prijetila starijoj kćerki da njena najmlađa sestra neće dobiti produženu vizu za privremeni boravak i da će morati otići živjeti u Bosnu i Hercegovinu. To nas je, normalno, jako preplašilo jer je tamo još bio rat. Čak i kasnije, kad si je jedna od kćerki sređivala dozvolu za boravak svog muža koji je iz Bosne i Hercegovine, ta joj je ista zaposlenica na upravnoj jedinici Jesenice stvarala probleme. Tako nam na primjer nije htjela odmah reći, koje dokumente mora kćerka donijeti iz BiH i kad smo već mislili da smo sve sredili, znala je reći da joj treba još neki papir te smo tako morali više puta u BiH, što je značilo i puno troškova.

Razdoblje od 1993. godine nadalje je bilo za čitavu obitelj jako teško. Konstantan stres, briga za pravovremeno sređivanje viza te strah da nam dozvole neće produžiti, doveli su i do svađa i napetih odnosa unutar obitelji. Brisanje je obitelj gurnulo u siromaštvo i sve tri kćerke su osjećale velik manjak u usporedbi sa ostalim vršnjacima u školi.

Nakon dolaska policije 1993. godine, kćerke su u školi dobile pismenu obavijest za roditelje da ne mogu više pohađati tu osnovnu školu, jer nemaju slovensko državljanstvo te da ih upišemo u osnovnu školu za izbjeglice u Jesenicama. Jednu ili dvije godine su išle u tu školu, no kasnije, kad smo uspjeli dobit dozvolu za privremeni boravak, mogle su se ipak vratiti u prijašnju školu. Nakon što su završile osnovnu, upisale su se u srednju školu, unatoč činjenici da nisu imale slovenskog državljanstva. Najmlađa kćer je u to vrijeme još bila u vrtiću i tamo nije bilo nikakvih problema. Srećom, sve tri kćerke sada imaju slovensko državljanstvo, za kojega su predale molbu nakon što su napunile osamnaest godina. Da bi mogle dobiti državljanstvo, morale su sve tri iz BiH donijeti potvrde o nekažnjavanju, čak i najmlađa kćer, koja u BiH nikada nije ni živjela.

Svjedočanstvo prikupio Mirovni inštitut - inštitut za sodobne družbene in politične študije

Lupiga.Com