"Voliš li more, one lijepe histerične kupače što oznojeni trčkaraju molovima, salo na šljunku, zle iznajmljivačice soba i pijane konobare koji gostima podvaljuju pokvarenu ribu i maslinovo ulje koje im inače služi za podmazivanje škura i poljoprivredne mehanizacije. Jesi li ikad, plivajući leđno, progutao govno?" jedno je od pitanja iz intervjua koje vam predstavljamo, a koja potpuno opravdavaju tvrdnju iz naslova

Na nepreglednoj pučini blogova gomila govana pluta, ali baš zato dodatno vesele one rijetke oaze duhovitosti i posebnosti na koje se u blogosferi ipak može nabasati. Jedna od takvih krije se i na adresi kulturniintervju.blog.hr.

Na tom blogu pankerski pjesnik Mario Brkljačić vodi urnebesno duhovite razgovore sa, kako sam kaže, "poznatim, manje poznatim, nešto manje poznatim i nepoznatim domaćim i onostranim piscima proze, poezije, haikua i drugih, za čovječanstvo sasvim suvišnih, a po šume, katastrofalnih ljudskih aktivnosti".

Dosad su mu odgovorima na pitanja čast ukazali Gordan Nuhanović, Krešimir Pintarić, Goran Bogunović, Ivica Prtenjača, Roman Simić Bodrožić, Vlado Bulić i Olja Savičević Ivančević, a trenutno "čeka kremu na žiru", Boris Starešina.

Osim otkačenih pitanja koja im postavlja, Brkljačić svakog sugovornika smješta u izvrsno odabran i pogođen fikcijski ambijent (jer korespondenciju vodi mailom), kao neizgovoren dio 'bilješke o piscu', odnosno njegovog doživljaja tih persona. Iako pitanja svojom dužinom nerijetko višestruko premašuju odgovore, sugovornike vrlo pažljivo bira, a oni mu u odgovorima redovito pariraju duhovitošću i inteligencijom, što te razgovore čini uistinu posebnom poslasticom.

U nastavku vam donosimo nekoliko primjera otkačenih pitanja kojima Brkljačić svoje "žrtve" obasipa, te vas pozivamo da jednim malim klikom na kulturniintervju.blog.hr sami provjerite kako sve to izgleda ...

KI: Kako danas vidiš devedesete? Prisjetiš li se ponekad onih velebnih vojnih parada na Jarunu? Podmornica, čovječe, u jezeru? Vrhovnika u bijeloj uniformi? Biskupa sa šakama u rukavima, desno od Maršala? Onih generala s očima u sjeni vlastitih šapki? Novinara koji su očajnički čuvali red i poredak? Svih supruga u skupocjenim haljinama i njihove dječice koja su te teške godine proveli u udobnim foteljama promatrajući od tamo taj film u kojem smo bili statisti?

KI: Jesi li volio jesti gotova jela «29. novembar»?

KI: Roman, odmah da te pitam, zašto si - kak bi Zagorci zavapili - O, nebe, otpri se!, otišao iz rodnog ti grada Zadra, gdje sve pršti od nosu milih mirisa borovine, mora, maestrala, hobotnica ispod peke, paške janjetine i sira, oku milog mediteranskog kolorita, nepcima tako dragih riba, vina, smokava, maslina, a ušima pjesama klapa, Mate Bulića i cvrčaka, i stigao u ovaj prenatrpan, tijesan, bučan, poseljačeni, neurotičan, smrdljiv, zagušljiv, malograđanski Zagreb i sad se tu već godinama gužvaš po miomirisnim tramvajima, živčano kopaš nos dok satima stojiš u koloni automobila, noćima ne spavaš zbog divnih, obazrivih susjeda što u ponoć bruse parkete i zabijaju čavle u zidove, uređuješ Quorum u onom tavanu u Vlaškoj, moraš organizirati promocije u sterilnom Profilu u kojem pošten čovjek ni cigaretu ne stigne zapalit jer zaštitar već stoji ispred njega s crvenim aparatom u ruci, grozničavo vrteći film s vatrogasnog tečaja, kad dijete izvedeš u kakav park strepiš zbog krpelja, ljudskog i psećeg izmeta, nekog nesretnika što danima visi zaboravljen od svih na grani, ali s kaznom na cipeli koju mu je prikvačio savjesni kumunalni redar, itd? Vidiš, ja imam vikendicu u jednom selu u zadarskom zaleđu i kad odem tamo na zasluženi godišnji odmor, ta tri tjedna provedem uz bocu, odmaram oči na pučini i Velebitu, iz svoga gumenjaka promatram kupačice u uvalama, kradem ribu iz vrša siromašnih ribara, rolam pljuge na bonaci, noću obilazim vrtove susjeda i svako jutro imam za doručak svježe ubrane pomidore, itd. Filozofsko pitanje koje se, u ovom strašnom času, neminovno nameće glasi, Čovječe, jesi ti normalan?

KI: Kako danas pošten čovjek može očuvati individualnost i razvijati svoju svijest kad je izložen baražnoj vatri iz dugih cijevi, iz kojih se na njega neprestano gruva, zasipljući ga takvom količinom žestoke ispraznosti da do daha ne može doći, a kamoli do sebe sama? Ovo mi je pitanje palo na pamet kad sam pročitao da se – hvala nebesima – gasi ona imbecilna emisija koju vodi izvjesna gospođa Doležal, koja hini suosjećajnost, jer je gledanost iste spala na svega četiri posto. Dakle, mogao bi reći da se ljudima već godinama serviraju govna na srebrnim pladnjevima i limunade u vinskim čašama, no drago mi je vidjeti kako se govna isušuju, a u limunadama su se počeli rojiti komarci. S druge strane, sve više ljudi odlazi na književne večeri, izložbe i koncerte. Nekako mi se čini da kapitalističke medijske magove i manipulatore u Hrvatskoj hvata panika jer ljudi više ne misle tratiti slobodno vrijeme omamljujući se njihovim drogama. Znači li to možda da je kolektivni joint napokon izduvan?

KI: Znam da te ovo što ću reći uopće ne zanima, kao uostalom i svakog dojdeka koji drži do sebe, ali ja sam rođen u središtu Zagreba, a sa šest sam godina preselio u radničko naselje na zapadnom krilu grada, ukliješteno Savom i jezerom na Jarunu. Zašto to govorim? Zato što sam sa šest godina prvi put u životu uživo vidio kravu, konja, seljaka, svinju i stajski gnoj na povećoj hrpi. Da stvar bude neizdrživa, još su me poslali i u prvi razred OŠ Maršal Tito. Bilo je to šokantno iskustvo, nakon provedenog djetinjstva na Zrinjevcu, Glavnom kolodvoru i u luna parku na mjestu gdje je sada hotel Sheraton, i, bježeći pred njim, pred tim šokom, već tako mlad, odlazio sam na jezero piti vino i pecati. Volio sam biti sam, okružen bocom, maglom, vodom, kederima i vrbama. Tamo bih zabacio udicu i mrzio svijet. Kasnije sam otišao na svoj prvi pank koncert i baš sam se oduševio ljudima koji su pljuvali one koji su im došli svirati i obrnuto. Jesi li i ti, kao dječak, mrzio svijet, jesi li volio pljunuti bližnjega svoga?