U svijetloj tradiciji nesloge i nesposobnosti iznalaženja kompromisnih rješenja u Zagrebu je osnovano Društvo hrvatskih pisaca, uglavnom sastavljeno od spisatelja nove generacije koji nisu bili voljni podijeliti pronacionalističku političku platformu na kakvoj se temelji rad drugog društva Hrvata od pera - Društva hrvatskih književnika. Miljenko Jergović, Zoran Ferić, Ante Tomić, Ivo Brešan, Nenad Popović

i druga poznata imena hrvatske književnosti čine upravljačku strukturu DHP-a u koju je iz dosad jedinog udruženja književnika preko noći prebjeglo više od 70 članova. Na mjesto čovjeka kojeg se oslovljava s "gospodine predsjedniče" imenovan je . Osnivačku skupštinu u velikoj dvorani ZKM-a potonji je iskoristio kao priliku da razjasni razloge osnivanja novog društva Velimir Viskovićpisaca.
- Osnivanje nove udruge čin je protesta protiv malformacija u Društvu hrvatskih književnika. Nova udruga pisaca neće se baviti politikom, osim u slučajevima kad su narušena temeljna prava čovjeka i građanina, govorio je Visković, napomenuvši da je za članstvo u novoj udruzi zainteresirano oko 170 ljudi od pera.
A što će, osim pisati, raditi novoudruženi pisci? Pa kažu da će se truditi osnovati fond za prevođenje hrvatskih književnih djela u inozemstvu, te nastojati povećati autorske honorare za književnike, koji za, primjerice, adaptiranu radio dramu u pet dijelova dobiju respektabilnih 1500 kunića.
Mediji nisu prenijeli vijest da se u novu udrugu učlanio neko od autora Lupige, a ja pretpostavljam da je to zato što godišnja članarina iznosi Lupežu neuhvatljivih 60 kuna.
Sretnije Lupeže, čiji roditelji mogu uhvatiti dva jamca i dići kredit kojim bi platili astronomski godišnji iznos za pripadnost Društvu hrvatskih pisaca, zasigurno je za učlanjenje obeshrabrila izjava nenadjebivog Ivana Aralice, koji svakih šest mjeseci, čini mi se, iskoristi izvještaje tajnih službi i svoj talent, da bi na križ razapeo prvog koji mu se ne sviđa. Naime, Aralica kaže da će osnivanjem DHP-a biti ugroženo poboljšanje statusa književnika, te da će država doći u dvojbu treba li ostaviti povlastice sve brojnijim književnicima, ili ih jednostavno ukinuti. Kad bi ovo što Aralica kaže bila istina, stvorio bih točnu pretpostavku o daljnjim zbivanjima, jer kad država odlučuje treba li nekome (osim političarima u Saboru) ukinuti povlastice, čovjek ne treba biti Mandrak da bi predvidio točan ishod dvojbe. Ukinuti, jašta! No, kako sam odavno naviknut da mu ne treba vjerovati, ostavljam Aralicu da dvoji i da se tipično po domaći nastavi nadati neuspjehu svojih kolega. Dakle, ostaje nam da Društvu hrvatskih pisaca, kao i konkurentskom Društvu hrvatskih književnika, poželimo svu sreću uz nadu da će jednom negdje netko Hrvatima plaćati za objašnjenje u čemu se sastoji razlika između pisca i književnika. Samo neka ne dolazi odmah. Naime, ni nama nije baš najjasnije. Pisac, književnik..., hm!?