Te večeri zazvonio je mobitel Ljudevitu Štorku. Nepoznati broj.

- Halo, izusti Štork.  

- Agencija Tata-mata-lata. Gospodine, da li biste pristali odgovoriti na nekoliko pitanja, upita nepoznati.

Štork nikada nije pristajao odgovarati na ankete, međutim, danas je imao predosjećaj da mu je posljednji dan života i prilika za razgovor, makar i s nepoznatim, prije nego zauvijek sklopi svoje umorne oči.

- Koja je tema ankete?

- Novine, informacije, Internet...

- Pitajte.

- Prvo, koliko imate godina?

- 82. godine.

- Nažalost, razgovor moram otkazati. Tražim sudionike do 75 godina. Imate li možda koga mlađeg u kući?

- Imam. Na zidu je smrdljivi Martin. Ovogodišnji. Jeli on premlad?

- Da. Hvala vam.

Nakon dva tjedna od redovnog emitiranja odgledao sam televizijsku emisiju 'Nedjeljom u dva' u kojoj se kao sudionica pojavila glumica Jadranka Matković u dobi od 74 godine. Dakle, još bi bila poželjan kandidat za razgovor s agencijom iz kojeg je bio isključen, danas pokojni, Ljudevit Štork kojeg sam upotrijebio kao motto. Tema razgovora u emisiji bila je starost. Jadranka, krhka, prosijeda, sa štapom treba biti sugovornica o svojoj i mnogim sličnim kalvarijama što ih prolaze osobe u ovoj državi kojima njihova mirovina nije dostatna za puko preživljavanje. U tu kategoriju, reći ćete, spadaju i mnogi radno sposobni s mizernim plaćama koje nudi ovaj oblik divljeg kapitalizma, a za koji kažu da smo glasali. Što je laž. Postoje države na osnovi kapitalizma s brigom o  čovjeku i njegovoj zaštiti. Nitko nije glasao za državu bezakonja, odnosno, bez ikakve zaštite sudbene vlasti.

I sam sam glasao za predsjednika koji kaže da migranti smrde, jer se ne peru. Ne znam gdje je predsjednik šnjofao mirise migranata.  Kad već istražuje mirise, to se ne radi u štićenoj koloni, već bi se mogao provozati tramvajem da osjeti miris umirovljenika s mirovinama od 300 eura. Ili još bolje, nesretnih ljudi koji su, iz tko zna kojih razloga izbačeni na ulice po kojima lutaju vukući svoju pokretnu imovinu u kolicima ili vrećici - najčešće s logom Lidla. Tko je donio Zakon o dosmrtnom uzdržavanju? Učinak. Mnogi potpisnici istog trena ostali su bez svojih stanova. Ti su se naši sugrađani uklopili među ljude bez adresa s kojima se svakodnevno u tramvajima, ili na postajama, susrećem.

Malo je nedostajalo, prema priči koju je ispričala Jadranka, da ju zadesi ista sudbina. Možemo biti sretni da ponekad imamo liječnike koji još gaje empatiju prema nemoćnima, pa im pomažu, dok neki iz iste profesije umaču svoje prste u pekmez. I sam sam imao teške situacije , osjećao sam se nemoćan i nezaštićen. U jednoj takvoj prilici prošao sam pored Jadranke koja je stajala na Tomislavcu. Izgledala je izgubljeno i dezorijentirano. I godinama sebi predbacujem taj trenutak.

Emisija je započela blokom o domovima za umirovljenike. Gotovo pa nudeći mjesta koja ne postoje budućim korisnicima. Treba doći živjeti u dom, kažu, što ranije da bi se izbjegao stres. A ja sam siguran da većina ljudi želi nastaviti život u svojim domovima, uz pomoć koju bi im socijalne službe trebale pružiti. Da Jadranka živi u nekoj normalnoj zemlji ne bi se morala pravdati pred novinarima što nema djecu, dok druga korisnica doma u ovoj emisiji govori da je svoj stan prepustila djeci. Nema niti govora o situacijama u kojima su djeca doslovno izbacila roditelje u ubožnice. To je moja generacija koja je dala novce za  izgradnju nikada dovršene bolnice što je nedavno gorjela. Svi smo mi bili vlasnici nekog kvadrata  u tom velikom zdanju. Imam dojam da naša odnarođena vlast mrzi svoje „podanike“, zaklonjena krilaticom: Sve za Hrvatsku. Tako brinu o zajedničkoj (upotrebljava se termin državna) imovini koja propada, a i o materijalnom statusu starijih.

A tko je zapravo Jadranka Matković? Ne bih ovdje pisao o filmografiji, kazalištu i serijama koje su nas uveseljavale. Jadranka dolazi iz svijeta kulture. Svi zagrebački knjižari i antikvari iz minulih dana sjetit će se Jadranke. Ja sam ju upoznao na početku osamdesetih kad je dolazila u knjižaru August Šenoa, u današnjoj Zvonimirovoj gledati knjige, nešto kupiti i razgovarati s poznanicima koje je tu mogla susresti. S Jadrankom me je tada upoznala Divina Ježić (Marion). Zatim je dolazila u antikvarijat Quorum koji smo Divina i ja pred raspad države otvorili u Tkalčićevoj ulici. Jadranka je bila nenametljiva, u društvu s knjigama.

Knjižara je, uz kazališta, knjižnice i kavane kojih odavno nema, bila dnevni boravak Jadranke Matković. To govorim, jer znam da s podsmjehom gledate nemoćno stvorenje, koje je začudo grlenim glasom, kojeg vjerojatno znaju artikulirati samo glumci, odgovarala voditelju na postavljena pitanja. Taj glas, a i odgovori, bili su ona stara Jadranka. Jednom sam bio u njenom stanu, jer je njezina susjeda nudila nešto za prodaju. Bilo je to u vrijeme početka ovog stoljeća. Sjećam se da sam tada kupio hrpu starih razglednica po kojima bi se mogao napisati lijep roman. Čak mi je ostalo u sjećanju ime i prezime vlasnice na koju su razglednice bile naslovljene. Bio bi to roman o jednoj Mari koje više nema.

Mi starci, koji se još nekako držimo, čitamo i ukorak smo s vremenom, smetnja smo novim generacijama. Zapravo, ne novima, već onima koji će se možda ugušiti pod težinom zlatnika koji padaju s neba. Ali to je samo priča. Stvarnost je da gospođe najčešće u domovima i bolnicama postaju za osoblje “bake“ ili u deminutivu “bakice“. Gospoda duže zadržavaju oslovljavanje s gospodin od žena u komunikaciji s osobljem. Ove bakice i dedeki  već su odavno prešli dob kad su mogli dići bankovni kredit ili hipoteku. Čak niti putno osiguranje ne mogu ostvariti kod osiguravajućih kuća. Još im nije kasno, ako imaju nekretninu, da promjene oporuku i ostave ju nekoj dobroj osobi koja zna sa starcima. Svako malo nalazimo o takvim slučajevima članke u crnim kronikama. Dobro je znati da postoje usmene oporuke i potpisi otiskom prsta.

A da Jadranka ne živi u Mrduši Donjoj, kako je netko nedavno u nekoj tiskovini nazvao moju zemlju, koristila bi električna kolica i lunjala po knjižarama i antikvarijatima. Živio sam povremeno u zemlji u kojoj su invalidi bili vidljivi. Oni bez nogu ili zbog nekog drugog tjelesnog oštećenja kretali su se na električnim kolicima, obavljali nabavke u dućanima i na tržnicama, išli u kina i u kazališta. Radili su posao koji su mogli i za to dobivali plaću. Nama su ipak važniji robotaxiji od električnih invalidskih kolica kojih na Balkanu manjka na stotine tisuća, pa su osobe s invaliditetom u Hrvatskoj postale nevidljive. Imaju možda štake ili štapove. Naočale s adekvatnom dioptrijom rijetko. Silaze u ambis s tramvaja na jednoj od prometnijih postaja: ispred Konzuma na Trešnjevačkom trgu. Naši starci demonstriraju nam modu, mislim na odjeću, kupljenoj još u vrijeme komunističkih dana. Dok općinski načelnik poždere petogodišnja primanja malo boljeg umirovljenika u jednoj godini, a u tome malo zaostaju ravnatelji institucija. Stvara se među masama osjećaj suvišnosti izdvajanja novaca za djelatnike u kulturi, na meti su udruge, među njima i one iz kulture ili društvenih grupa koje dobivaju sredstva iz gradskog ili državnog proračuna. Često se takvim udrugama služe umirovljenici, jer za to ne treba izdvajati nikakva sredstva.

Zamišljam si kako progoniteljima zvuči rečenica koju je Jadranka Matković izgovorila u emisiji:  KNJIGE SU MOJA UTJEHA I VIRTUALNI ŽIVOT.

A na kraju, umjesto riječi koje se izgovaraju na kršćanskom obredu rastanka - Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti - nudim stihove iz tridesetih godina prošlog stoljeća, kasnije sljepilom hendikepirane pjesnikinje Dore Pfanove, a zauzeli su centralno mjesto u “Autorskom izlogu“ Vesne Parun. Zbivalo se to osamdesetih u Ulici socijalističke revolucije 17 u Zagrebu. Nadam se da se tih vremena sjeća i Jadranka Matković.

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.