Pisac Faruk Šehić - ovogodišnji dobitnik prestižne književne nagrade Meša Selimović - za Lupigu je napisao tekst u kojem govori o ceremoniji dodjele priznanja te popratnim okolnostima iste. Osobita nam je čast i priznanje jer se Šehić o nagradi i svemu što je pratilo izbor dobitnika odlučio po prvi put oglasiti na našem neuglednom portalu, prvaku interneta u nekvaliteti dizajna. Kao i uvijek, čitateljima najtoplije preporučujemo jednog od naših omiljenih pisaca, a potonjem zahvaljujemo na ukazanoj nam časti. Elem, dosta je bilo uvoda, pređimo na bitno

Faruk Šehić - ovogodišnji dobitnik prestižne književne nagrade "Meša Selimović"

Jutro je bilo mahmurno i toplo u pansionu Miris dunja u Tuzli. Noć prije se sjedilo u konobi Zmaj od Bosne, uz „domaću“ blatinu, sir i suho meso. Noć je bila hladna i u čitavoj priči stalno se pojavljivao debeli zloćudni patuljak sa kapom francuzicom, kakvu vole nositi stari didovi po malim bosanskim gradovima. Bio je tužan i plakao je zbog nekog novca. Noć je bila crna i pijana. Vino je išlo niz grlo i riječi su napuštale usta. Tako je to uvijek na književnim festivalima. Puno priče nizašto. Velik promet, mala zarada, rekao bi legendarni radijski spiker Ivo Tomić komentarišući nogometnu utakmicu kad lopta dosadno kruži oko gola.

Prva noć je tako prošla i otišla u legendu. Dan je bio dug, sunčan, beskrajan i nervozan. Na obali Panonskog jezera odigrala se ceremonija dodjele nagrade Meša Selimović za najbolji roman objavljen u 2011. na području Srbije, Hrvatske, Crne Gore i BiH. Nagrada se sastoji od skulpture akademskog vajara Pere Jelisića i zove se Mastionica i pero. Oni su ugrađeni u veliki grumen soli, a skulptura je od bronze i teška je kao topovsko đule. Plus papirnato svjedočanstvo koje potvrđuje nagradu, i novčani iznos od 7.000 konvertibilnih maraka. Sjećam se jednom kad sam u Zagrebu s drugom Karlom ušao u banku da promijenim KM-ove u kune da mi je radnica na šalteru rekla sljedeću rečenicu: „Ne mijenjamo konvertibilne marke zato što nisu konvertibilne.“

Onda je bila večera na drvenoj terasi podno vještačkog slapa koji se kaskadno spušta u bazen za kupanje. Poslije je opet bilo vino, sir, paradajz i ostale stvari koje čine poslijeponoćno druženje. Zatim je došlo jutro, pakovanje i povratak u Sarajevo. Skulptura je u vojnom ruksaku, a novac će leći na račun. Auto je na cesti i mi smo u njemu. Pored nas brzo prolaze šume, brežuljci, rijeke, kuće i ljudi. Jesen stiže u našu malu zemlju da ofarba brda i planine kao uskršnja jaja. Skulpturu sam stavio na policu u spavaćoj sobi. Imao sam onaj osjećaj zadovoljstva kada dobiješ veliku sumu novaca na kladionici. Kao kada BiH razbije nekog u fudbalu, kao što je sinoć, 11. septembra, razbila Latviju. To je taj ljekoviti osjećaj kad poniženi i uvrijeđeni uzvraćaju udarac, a nisu ni Imperija ni Jediji. Dobar filing ocam', rekli bi u Sarajevu.

Poslije svega je uslijedilo spontano mučenje i neviđene torture medijskih sprava za mučenje. Ovaj tekst je izuzetak jer ga pišem za svog druga Ladu. Kad sunce počne zalaziti za Trebević uzjahaću najboljeg konja i odjahati u pravcu zalazećeg sunca. Tamo negdje Zapadno od Pecosa.

Faruk Šehić

Lupiga.Com