Donosimo vam još jedan zapis iz Dnevnika s ruba briljantnog bosanskohercegovačkog pisca i pjesnika Faruka Šehića. Imate priliku svjedočiti jednoj knjizi u nastajanju, odnosno upoznati se sa svakodnevnim životom pisca na prostorima na kojima mnogi ne znaju niti sva slova abecede. Zaputite se sa Šehićem u još dva sarajevska dana, poslušajte bilo Olimpijskog grada i uputite se u njegovu sivu svakodnevicu. Umoran sam od rastanaka, piše Šehić. "Ja sam izbjeglica u vlastitom životu. Ja sam refren samome sebi."

 

Faruk Šehić

Mačke su čupave i umiljate. Prodorne, lukave i inteligentne. Izrabljuju dobre ljude za hranu, i toplinu ljudskih jazbina. Mačke su promišljena i eksploatatorska klasa među domaćim životinjama. Poznati su slučajevi u kojima su mačke-sadisti terorisale svoje humane vlasnike. Čim se najedu keksića ili želatinoznog mesa iz skliskih kesica na istiskivanje, odmah odlaze u zahod i istiskuju iz sebe prethodni obrok. Nakon toga spavaju snom mačijih pravednika. Sveštenik nijedne religije nikad još nije dobacio do takvog stepena bliskosti sa Apsolutom.

Nema nade za nas. Nema nade za vas. Mi i vi smo isti. Jedinstvo smo u razlikama, zato je izmišljen Babilon, kao uporišna tačka ideje da smo svi braća. Mi smo sekret zvjezdanih divova zauvijek izgubljen u svemiru. Pljuvačka bogova koji su nas ostavili, nakon što su poljubili ništavilo.

Volim riječi kao što je jesen. To je meka, vodenasta i zrela riječ. Iz nje izbija miris alkoholnog vrenja. Rakija i vino. Bijelo i crno. To su metafore jeseni. Kad god se čovjek napije, pomisli da je božanskog porijekla. Sjeća se izgubljene besmrtnosti. U svakoj ženi vidi Evu, mrzi je i voli istovremeno, jer je dio njegovog tijela. Ujutro zaziva majčino ime, i jako dobro osjeća, dok vuče neposlušne noge prljavom cestom, koliko je bliži zemlji, a ne nebu. Gravitacija je čovjekov mrski neprijatelj. Njegova grobna lopata.

Svaki veliki pisac iza sebe nehotično ostavlja smrad leševa i plamteće naseobine u kojima izgaraju književni paćenici piščeve epohe. To je ona nejač koja, očiju punih bogobojaznih suza, sa nezemaljskim pijetetom stalno pogleda povrh biste svoga idola. Veliki pisac – idol zagonetno ćuti, poput svakog bronzanog odlijevka, i pokatkad im se nasmiješi nakon čega oni padaju u najdublje religiozno iskustvo. Poslije takve epifanije osjećaju se pravim mučenicima čije suze i znoj niko ne prepoznaje. Prožeti svetom jezom počinju pisati svoje knjige sa samo jednim ciljem: kako doseći mudrost velikog pisca? Kako uspjeti opisati svijet u raspadanju kako ga je on opisao? Redaju se tomovi knjiga u kojima odišu životom jedino ispilani duhovi ubijene bukve ili graba, od čijeg tkiva su napravljeni numerisani listovi papira. Takav veliki pisac je i Ivo Andrić. Ili bolje reći: njihov plameni inkvizitor.

27.05.2010.

Umoran sam od rastanaka. Ja sam izbjeglica u vlastitom životu. Ja sam refren samome sebi. Odjekujem u samoći. I eho i tijelo koje ga proizvodi, sve to je prostor samoće. Samoća oscilira, titra u mojim nervima. Umoran sam od rastanaka. Imam četrdeset godina. Bijeli laptop na kojem sada pišem je moje najveće bogatstvo. Imam i sat marke Junghans koji sam platio 475 eura u Grazu. Imam i mornarski kaput marke Navigare. Imam pet svojih originalnih knjiga plus još četiri izdanja istih knjiga, sveukupno devet knjiga. Dao sam otkaz na poslu jer ne želim čitav život pisati za 500 maraka mjesečno. Nešto se mora promijeniti u ovom gradu. Ja sam pokušao bezbroj puta, ali mi nije išlo baš najbolje. Mislim na promjene, šta i ako se mijenjam kada sve drugo oko mene, manje-više, ostaje isto, ili postaje još gore. Ljudi su veća đubrad u skladu sa povećanjem broja godina. Stariji čovjek je veće govno, i više smrdi na mokraću i pohlepu.

Umoran sam od rastanaka. Umoran sam od tebe. Od onog koji nije ja. A takvih je na hiljade. Umoran sam od tebe, idijote jedan! Od petstotina hiljada idijota koji naseljavaju ovaj grad. Umrite svi skupa u neselektivnom božanskom granatiranju. Najveća šteta za Sarajevo je što nema muda postati geografski najzapadniji islamski fundamentalistički centar. Regrutacijski centar za bombaše samoubice, a to ne mogu postati samo zato što nemaju hrabrosti, i ne zalažu se ni za kakvu ideju. Ta gomila oportunista, trgovaca ljudskom krvlju, lažnjaka što bi vlastite ćerke dali u bijelo roblje. Imaju oni jednu ideju a to je multikulturalnost za novac, dajte im novac pa će ubrzo odustati od svog nacionalizma. Takav je saraj-balija. Mali čovjek za sitne pare. Onda je tu i „urbana raja“. Moram biti iskren pa reći: najgluplji krezubi muslimanski nacionalista (sa ulojenim fesom na glavi – onaj arhetipski) mi je sto puta draži od vas. I od markiranih muzičkih revolucionara sa kubanskim maslinastozelenim kapicama. Sinan Sakić je za vas Bog Allah, Ernesto Che Guevara. Možda ću se jednom konačno pomiriti sa Sarajevom.

Faruk Šehić