FARUK ŠEHIĆ: Istanbul, grad budućnosti
Istanbul (FOTO: fineartamerica.com)
Štošta bih dao da sam napisao slijedeće rečenice: „Ovdje, sa brijega, vidi se cio Zlatni rog. Desno je Fanar. Voda pod Fanarom bila je bajata i stara – vizantijska. U ovoj vodi više se ne ogledaju stvari sa zemlje.“ Ovako piše Zuko Džumhur u knjizi Nekrolog jednoj čaršiji. Štošta bih dao za tu jednostavnost i lakoću u izrazu, a pogotovo za treću rečenicu koja mi je bila najvažnija stvar koju sam znao o Istanbulu, prije nego sam u njega sletio. Dok sam hodao njegovim ulicama u mislima sam ponavljao mantru o bajatoj i vizantijskoj vodi. Nisam imao nikakvog drugog vodiča kroz ovaj grad. Prepustio sam se njegovoj poeziji.
Galebovi rano lete
U grad čija vrsta monumetalnosti nije ni nalik onoj strogoj berlinskoj došao sam iz Skoplja, koje svojom orijentalnošću nadilazi Sarajevo. Skopska stara čaršija je nekoliko puta veća od Baščaršije, samo što je dobrim dijelom oronula, zapuštena, i djeluje dosta skromno u odnosu na turistički biser našeg grada. Ono u čemu je Skoplje zajedno sa Istanbulom daleko iznad Šehera jeste ponašanje ljudi prema kućnim ljubimcima. I u Skoplju i u Stambolu psi lutalice su čisti, zdravi i ugojeni. Na ušima imaju žute platične markere koji mi govore da postoji služba koja se brine o njima. Oni slobodno šetaju, siti i smireni, ili leže na glavnim ulicama i trgovima ova dva grada. U Sarajevu su psi i mačke zamjena za onog vječnog Drugog, kad nema ratnog neprijatelja onda su tu psi i mačke, pokretne mete na nišanu divljeg i nepismenog svijeta.
Plava džamija (FOTO: visit2istanbul.com)
U kvartu Sultan Ahmet prvu noć smo na vrhu hotela Megara boutigue, kojeg slučajno drži jedan Bajramović iz Hercegovine, sjedili i pili whiskey, a Plava džamija je bila toliko blizu da smo je mogli dodirivati rukama i vlastitim mislima. Tišina je pokrila Sultan Ahmet i samo su se čuli krikovi bijelih galebova koji su kružili oko minareta. Oko četiri vidljiva minareta su galebovi ritualno pravili spore krugove davajući noćnom izgledu Sultan Ahmet džamije vasionsku dimenziju. To je očigledna tautologija, ali je moram napomenuti. Nešto malo iza džamije, gledano iz naše perspektive, virili su vrhovi još dva minareta, a skroz lijevo nazirala se crkva-džamija Aja Sofija. Bili smo u centru nad centrovima Carigrada i to jezgro je od strmih kaldrma, uličica, malih hotela nalijepljenih na zidine što ovdje niču iz zemlje na svakom koraku, one su starije od biljaka i životinja. Ovdje su ruševine prirodna zamjena za biljni pokrivač grada. Plus hoteli raznolike morske arhitekture koji uglavnom rastu u nebo, jer ovdje sve raste u nebo zbog pomanjkanja slobodnog prostora za nove građevine. Pedeset metara vazdušne linije ispod nas prostire se Mramorno more. Isto toliko smo daleko od Plave džamije. Razapeti smo između dva različita oblika božanskoga. Ne treba biti vjernik da bi se došlo do ove spoznaje, prizori se sami nameću u gradu u kojem je i voda stara kao Vizantija.
Nema tuge
Kako smo prvu noć, ustvari, bili u zabludi da je džamija koju gledamo Aja Sofija ujutro smo otišli prema takozvanoj, pa smo onu drugu proglasili Sultan Ahmetovom, i već smo je počeli sažaljevati. Neuglednu, i jadnu sa nekom blijedom crvenkastom bojom pojedinih dijelova fasade, sa crvenom ciglom i brojnim tragovima nadograđivanja, tako smo lako potcijenili Aja Sofiju. Što je samo dokaz koliko je ljudski um sklon opsjeni i ljubavi spram blještavila. Aja Sofija je bila sve samo ne blještava. Njena drevnost i dan danas nadmašuje bijeli poput leda glatki mramor unutrašnjeg dvorišta Plave džamije. Hiljade turista tu hodaju, a na svakom koraku im se nude pečeni kukuruzi, kesteni i sok od cijeđenih narova.
Aja Sofija (FOTO: turkeytravelresource.com)
U Istanbulu nisam vidio ni jednog tužnog čovjeka. Ni jedno jedino lice natopljeno beznađem, što je tako čest slučaj u Sarajevu i BiH. Drevnost ovog grada je za mene siva patina njegovih građevina, džamija, kula, zidina, mostova, i crkvi na Galati. Taj kamen je iskonska sfera, stariji od Big Banga, ali od svega toga najviše sam fasciniran ljudima.
Kako drukčije sebi objasniti staru nanu ispred nekog bazara što na „štandu“ od kartonske kutije prodaje maramice. Ona se nalazi na najnižoj trgovinskoj stepenici ovoga grada. Tu sam vidio i mladića koji prodaje vještačke ptice od drveta sa najlonskim krilima. On pticu baci u zrak i ona počne mahati krilima, jasno se čuje kako krila grabe zrak i kako ptica jedri otmjeno u krugovima dok sasvim lagano ne aterira na ulicu kojom će netom prohujati najmodernija tramvajska kompozicija. Ovaj mladić je odlučio prodati pticu i siguran sam da će je on bacati u zrak sve do sutona, čak i kad padne mrak, jer tu divizije turista koračaju neumorno kao bivoli što tutnje afričkim savanama u potrazi za vodom i travom.
Identitet u pupku svijeta
Želja za uspjehom je ono što mi najviše upada u oči. Čak i ribari na dva mosta, kojim ne znam naziv, ali oba vode prema Galata tornju i dalje uzbrdo prema Taksimu, na svojim licima nemaju utisnut žig poraza. Mostovi dužine 300-400 metara sa obje strane su načičkani ribarima. Jedino na sredini mosta im je zabranjeno loviti jer ispod prolaze trajekti. Na svakom mostu ima na stotine ribara, mnogi od njih su beskućnici i gradska sirotinja, te čim uhvate ribe odmah ih prodaju prolaznicima na mostu. Ribe se prodaju žive i polumrtve, a u jogurtnim čašama su natrpane porcije mrdavih škampi, i neke sitne čupave jegulje što me podsjećaju na kineske zmajeve. Tu su i minijaturne sabljarke sa iglastim oštrim glavama, leže bočno, i jedino je to bila nevesela slika koju sam vidio u Istanbulu. Infrastrukturna sređenost grada je ravna onoj germanskoj sumanutoj pedanteriji.
Istanbul, ljudi (FOTO: haber7.com)
Vrhovnu počast sam odao prodavaču pečenih kestena kada sam vidio da je svaki oguljen i da su tako oguljeni poredani u geometrijski pravilne nizove, stotine safova pečenih i brižno oguljenih kestena na stolovima čistih istanbulskih ulica. Dočim te u Sarajevu ljudi mrze kad im uđeš u granap ili kafić, jer im je mrsko zarađivati pare. Tako sam došao do zaključka da mi sa Turcima nemamo ništa zajedničko, i odbacio sam vlastite predrasude spram udjela turskog Orijenta u svom identitetu. Nema ovdje ni traga od bosanske lijenosti, nemara, nerada, melanholije, fatalizma.
Prava je šteta što od Turaka nismo ništa naslijedili, niti naučili. Sve ono negativno u nama je specifično samo za ove prostore, to sa Osmanlijama nema nikakve veze. Kajem se zbog svojih predrasuda, koje su dobrim dijelom i nametnute agresivnom voljom dva glavna jugoslavenska nacionalizma: hrvatskog i srpskog. Moguće da je i glupo porediti neke smiješne i sićušne narode koji svi zajedno mogu stati u nekoliko istanbulskih kvartova, i koji, jadni u svojom izmišljenim istorijama, stalno misle da su centar svijeta. Vrijedi pročitati knjižicu Tri elegije o Kosovu Ismaila Kadarea, posebno prikaz slavenskog tabora uoči bitke na Kosovo polju. Iako se radi samo o literaturi Kadare precizno opisuje mentalitet južnoslavenskih naroda na Balkanu. A opisuje ih kao šarenu šminkersku vojsku sa sjajnim oružjem i opremom, hrabrim vitezovima koji noć uoči odlučujuće bitke pijanče uvjereni u svoju pobjedu, dok im epski bardovi već skladaju pjesme o sutrašnjoj pobjedi. Čini se kako se za 600 godina ništa bitno nije promijenilo u našim glavama, neki stereotipi su vječni.
Istanbul noću, iz svemira (FOTO: earthobservatory.nasa.gov)
Pupak svijeta je tamo gdje je voda bajata i stara kao Vizantija. Bio sam tamo, okusio i zapamtio. Tamo gdje galebovi obleću minarete Plave džamije u noćima u kojima je Apsolut vidljiv i čujan. Njihov let je sličan vrtnji mevlevijskih derviša oko nevidljivih osi. Kako bi rekao jedan mladi rumunski pjesnik, ne misleći pritom na distopijsku viziju sutrašnjice: jednom će čitava planeta biti živa i naseljena kao Istanbul.
Faruk Šehić
Lupiga.Com
