U nedjelju, prvog dana ožujka 2020. godine, u svojoj devedeset i petoj godini, u Managvi, glavnom gradu Nikaragve umro je Ernesto Cardenal, jedna od posljednjih mitskih figura Latinske Amerike. Nakon Cardenalove smrti Juan José Tamayo, direktor Katedre za teologiju i vjerske znanosti “Ignacio Ellacuria” sa Sveučilišta Carlos III. u Madridu, biranim nam je riječima barem donekle pokušao približiti lik Ernesta Cardenala i objasniti kakav nas je to čovjek napustio i otišao u jednu drugu stvarnost u koju je tako duboko i iskreno vjerovao. Po Tamayu, napustio nas je “teolog i pjesnik, mistik i političar, svećenik i prorok, Nikaragvanac i građanin Svijeta, monah i revolucionar, borac i esteta, solidarist i usamljenik, komunist i evangelik, kršćanin i marksist, vjernik i anti-idolatrik, čovjek s ovog i s onog Svijeta”.

Može li uopće više suprotnosti biti sažeto u jednoj jedinoj rečenici, odnosno u jednom jedinom čovjeku? Naizgled teško. Ali upravo je ovim riječima izražena sva kontradiktorna suština latinoameričkog podneblja, tog plodnog humusa iz kojeg je iznikla i veličanstvena figura Ernesta Cardenala. Društveni, politički, kulturološki, povijesni i svaki drugi “eruptivni karakter” Latinske Amerike ponekad izrodi ovakve jedinstvene osobe koje nisu omeđene nikakvim oštrim rubovima ili granicama, ljude koji su sazdani od nevidljivog tkanja međusobno naizgled nespojivih elemenata koji stvaraju i koji se stapaju u jednu novu cjelinu i jedinstvenu dimenziju stvarnosti i osobnosti. 

U tom smislu Cardenal je najoriginalniji proizvod Latinske Amerike, ali istovremeno i neponovljiva pojava “sui generis”. Ta disharmonična polifonija različitih elemenata složila se u jedinstvenost Ernesta Cardenala, u jedan bogati i bujni, nadvremenski, univerzalni umjetnički i praktičko djelatni mozaik. U tom spajanju naizgled međusobno nespojivog krije se suština magičnosti one vrste stvarnog, opipljivog realizma koje vrije u djelima, ali i u konkretnim životima mnogih latinoameričkih ljudi, umjetnika i kreativaca. Pojam “magičnog realizma” samo donekle pogađa bit tog “čuda koje čudo nije” - nego je ponekad tek najoporija tegobna realnost. Zato analitičar El Paisa, Claudio Álvarez, i može tvrditi kako Cardenal u tom kompliciranom mozaiku od kojeg je bila satkana njegova osobnost, njegovo umjetničko djelo kao i njegov konkretan politički i društveni angažman, u svoj toj gotovo nadrealnoj pluralnosti - nikada nije dozvolio da dođe do međusobnog isključivanja, ni preklapanja različitih elemenata te cjeline jer je “svako od njegovih (različitih) životnih iskustava obilježavala koherentnsot” ili, kako bi on to jezgrovito izrazio: “Čuli su se različiti glasovi, ali samo jedna misao”. Međutim jako bismo pogriješili ukoliko bi Ernesta Cardenala pokušali izjednačiti s nadrealistima ili meksičko-čileanskim “infrarealistima” koji šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća željeli radikalno “ispuhati”, “raznijeti” mozgove “službene kulture”, kao što bi to rekao njihov idejni guru Roberto Matta.

Cardenal postaje planetarno poznat 4. ožujka 1983. godine kada svi svjetski mediji objavljuju sliku ovog velikog pjesnika, revolucionara i svećenika i tadašnjeg ministra kulture u prvoj sandinističkoj vladi kako skromno kleči na svojoj desnoj nozi pred Papom Ivanom Pavlom II. koji ga ukorava nasred aerodroma u Managvi prilikom njegove prve posjete Nikaragvi nakon rušenja somozističke diktature i dolaska na vlast Sandinističke fronte nacionalnog oslobođenja (Frente Sandinista de Liberación Nacional - FSLN), čiji je Cardenal bio član. Jedan od glavnih ciljeva Papinog dolaska u Nikaragvu bilo je ušutkivanje probuđenih „Teologa oslobođenja“ čiji je istaknuti pripadnik bio i Ernesto Cardenal. Papa nije krio kako mu je cilj da žestoko ukori lijevo orijentirane i politički angažirane svećenike “Narodne crkve” zbog njihovog direktnog angažmana u oružanoj revoluciji, ali i u novoj vlasti u Nikaragvi. Zato je Papa tako prijeteći stajao na aerodromu nad ovim svećenikom i ministrom kulture u novoj nikaragvanskoj vladi oštro gestikulirajući svojim prstom nad glavom neukrotivog svećenika, govoreći mu kako hitno “mora regulirati svoju situaciju” s Crkvom ... Ali ovom svjetski poznatom slikom i čitavom tom scenom nije dominirao moćni rimski biskup Wojtyla, nego lik klečećeg, blago nasmiješenog skromnog bjelobradog pjesnika s njegovom neizbježnom crnom beretkom na glavi koji je šutke slušao ovaj javni prijekor. A Papa je odlučno odbio da mu ovaj svećenik-revolucionar poljubi ruku i da mu udjeli svoj blagosov.

Antologijski prizor Pape i Ernesta Cardenala (SCREENSHOT: YouTube)

Kasnije je Cardenal opisujući tu scenu u svojoj autobiografiji napisao: “Kako mu ja nisam odgovorio ništa on je ponovio svoju opomenu dok su ga pratile sve svjetske kamere” dodajući i kako je “Papi nedostajalo poštovanje naroda”, jer je preko pola milijuna okupljenih vjernika nakon Papinog govora u kojem je kritizirao revoluciju počelo uzvikivati: “Crkva siromašnih ... Crkva siromašnih” i “Između kršćanstva i revolucije nema kontradikcije!”. Papa im je, van protokola, odgovorio citatom iz Evanđelja po Ivanu - “Čuvajte se lažnih proroka” - upozoravajući ih na “vukove u janjećoj koži” nakon čega je gomila okupljenih vjernika počela vikati ne dozvoljavajući mu da nastavi svoj govor iako je Wojtyla uzaludno uzvikivao: “Papa želi govoriti!”. 

Ta scena ostati će vječni simbol Cardenalovog sukoba s najvišom crkvenom hijerarhijom zbog njegovog opredjeljenja za revoluciju. Papa Wojtyla nije volio sandiniste i to uopće nije krio. Imperativno je zabranio nikaragvanskim svećenicima da ulaze u novu vladu. Kako Cardenalu ni na kraj pameti nije padalo da posluša Papu pa i pred prijetnjom ekskomunikacije, konzekvence su bile neizbježne. Zato će ga Ivan pavao II. 4. veljače 1984. godine suspendirati “a divinis” zabranjujući mu daljnje obavljanje svećeničkih dužnosti. Osim njega Papa je također “suspendirao” i Fernanda Cardenala, Ernestova mlađeg brata, inače jezuita, revolucionara i teologa oslobođenja, ministra obrazovanja u sandinističkoj vladi, kao i svećenike-sandiniste pripadnike teologije oslobođenja, Miguela d’Escotoa i Edgara Parralesa.

Ta će Wojtylina zabrana trajati skoro 35 godina sve dok ih u veljači prošle godine nije ukinuo argentinski papa Franjo. Vijest o ukidanju ove “anateme” bolesni Cardenal je primio u bolnici u Managvi, mirno - odbijajući bilo koje privilegije što bi mu ih ponovno svećeništvo donijelo, kao što je odbijao i sve druge privilegije, a posebno one proistekle iz njegovih neizmjernih revolucionarnih ili nekih drugih, a ponajmanje impozantnih pjesničkih zasluga.

Ernesto Cardenal rođen je 20. siječnja 1925. godine u Granadi u “jednoj od najpoštovanijih nikaragvanskih familija”, kako će on to sam kasnije napisati u svojoj autobiografiji. Bila je to vrlo bogata obitelj i “loza” čiji su se pripadnici generacijama bavili trgovinom. Djetinjstvo provodi u “La Casa de los Leones” (“Lavljoj Kući”). Po njegovim riječima to je bila najelegantnija kuća u Granadi ukoliko ne računamo Katedralu koja se nalazila točno nasuprot nje na središnjem gradskom trgu. Obitelj mu je namijenila odvjetničku karijeru, ali je Ernestov otac popustio pred dječakovom strasnoj zaljubljenosti u književnost. Tako mladi Cardenal odlazi na studije u Ciudad de México gdje upisuje filozofiju i književnost na najvećem latinoameričkom sveučilištu Universidad Nacional Autónoma de México, a zatim odlazi u Sjedinjene Američke Države i nastavlja svoje studije na Columbia University u New Yorku. Od 1949. godine putuje Europom, a tri godine kasnije osniva malu izdavačku kuću “El Hilo Azul” (“Plavi Konac”). 

Već tada se opredjeljuje za direktan društveni angažman pa 1954. godine sudjeluje u neuspješnom oružanom pokušaju rušenja nikaragvanskog diktatora Somoze (“La Rebelión de Abril” - “Travanjska Pobuna”). Osim književnosti i direktnog angažmana na promjeni stvarnosti osjeća i vrlo snažnu vokaciju prema vjeri pa 1957. godine pravi radikalan zaokret i odlazi u trapistički samostan Gethesmani u američkom Kentukyju. Taj će potez ostavit duboki, neizbrisiv trag i sudbinski utjecati na cijeli njegov budući život.

Somoza s kolegom diktatorom Rafaelom Trujillom, zloglasnim predsjednikom Dominkanske republike (FOTO: Wikimedia)

Odlazak u samostan otkriva nam svu kompleksnost i bogatstvo Cardenalove osobe koja je bila prekrcana različitim vidovima ljubavi - što će kasnije zbunjivati mnoge analitičare koji su se bavili njegovom osobom i njegovim djelom. U prvom tomu svojih sjećanja nazvanih “Vida Perdida” (“Izgubljeni Život”) u kojem se bavi svojom mladošću, on piše: “Nisam bio ispunjen s ničim drugim osim s Bogom - s onim što je on znao a ja nisam”. U to vrijeme, kako nam sam otkriva, razdirali su ga osjećaji između “romantične ljubavi” koja mu se dogodila i religioznog poziva. Ipak, nakon ulaska u samostan piše svojim roditeljima: “Ne možete ni zamisliti koliko je sretno ovo moje putovanje. Osjećam se kao da se nalazim na medenom mjesecu”. 

U samostanu Gethesmani Cardenal neće doživjeti samo vjerski nago i izuzetno snažan politički utjecaj kojeg će na njega izvršiti ključna figura u njegovom životu. Naime, tamo će se susresti s piscem i mistikom Thomasom Mertonom koji je u samostan stigao godinu dana ranije kao profesor. On će biti Cardenalov učitelj, ali i prisni prijatelj. Merton će gotovo sudbinski utjecati na čitav daljnji Cardenalov život. Ustvari, on je već ranije imao snažan utjecaj na Cardenala pošto je Cardenal već i prije dolaska u samostan pročitao sve njegove knjige, a neke je čak i preveo na španjolski .

Thomas Merton utječe na Cardenalovo prihvaćanje koncepta politički angažiranog kršćanstva što je nikaragvanskom pjesniku, koji ionako vjeruje da mu je Bog povjerio posebnu misiju i koji je već imao revolucionarno iskustvo neuspjelog rušenja Somozine diktature, omogućilo da spoji kršćanstvo s konkretnim revolucionarnim, oružanim angažmanom, a što će kasnije teoretski osmisliti kroz razvoj i uobličavanje koncepta teologije oslobođenja. Cardenal će sam postati nezaobilazna figura teologije oslobođenja koja je svoje sjeme duboko zasadila na biskupskoj konferenciji u kolumbijskom Medellínu 1968. godine. 

Cardenal se radikalizira u skladu s tadašnjim kontinentalnim političkim gibanjima. Poseban utjecaj na njega vrši kolumbijski svećenik Camilo Torres, prvi svećenik koji uzima oružje u ruke kako bi se borio protiv društva nepravdi i ugnjetavanja. Taj svećenik-gerilac, preteča teologije oslobođenja koji spaja marksizam i kršćanski socijalni nauk, gine i postaje jedna od najvećih latinoamerička ljevičarskih ikona. Kubanska revolucija također će jako usmjeriti Cardenalov politički razvoj, a ulazak u trapistički red pomogao mu je da razvije, ne samo svoj kasniji politički profil, nego i poseban literarni stil koji uključuje i poemu “Hora de Cero” (“Nulti Sat”) u kojoj će 1957. godine napisati kako “Raj nikada nije postojao” jer “Raj je u budućnosti”. Po njemu “Biblija priča o mitu raja, ali to je samo mit. Charles (Darwin op. a.) je dokazao da u ljudskoj evoluciji nikada nije postojao takav raj”. Poema “Hora de Cero” je jasno iskazala njegovu averziju prema latinoameričkim desničarskim diktaturama, a posebno Somozinoj diktaturi u njegovoj rodnoj Nikaragvi.

Cardenal izaziva potres svojom “Molitvom za Marilyn Monroe” (“Oración por Marilyn Monroe”) objavljenoj 1965. godine u kojoj moli Boga za spas duše najvećeg seks simbola sredine 20. stoljeća. Cardenal piše: “Gospode primi ovo dijete cijelom svijetu znano po imenu/ Marilyn Monroe iako to uistinu nije njeno pravo ime/ (ali ti poznaješ njeno pravo ime, ime siročeta/ silovanog u/ devetoj godini/ i trgovkinje koja se pokušala ubiti u šesnaestoj)/ i koja sada dolazi pred tebe bez ikakvog make upa/ bez svojeg agenta za odnose s javnošću/ bez fotografa i bez potpisanih autograma/ poput osamljenog astronauta suočenog s/ galaktičkom noći/ Još kao mlada sanjala je sebe golu u crkvi/ ( kako piše u TIME magazinu)/… Ona je samo glumila po scenariju koji smo joj dali/ - Scenariju naših osobnih života - a to je bio jedan/ apsurdni scenarij. Oprosti joj Gospode i oprosti nama ostalima/ zbog našeg 20th Centuryja/ zbog te super-kolosalne produkcije na kojoj smo/ svi radili/ Gladovala je za ljubavi, a mi smo joj ponudili/ sredstva za smirenje… Našli su je mrtvu s rukom na telefonu/ A detektivi nisu mogli otkriti koga je to htjela/ nazvati/ Bila je/ poput nekog tko je izabrao jedini prijateljski glas/ i čuje samo onaj snimljen na kazeti koji kaže:/WRONG NUMBER/ ili poput nekog ranjenog gangstera/ koji u grču poseže za isključenim telefonom/ Gospode:/ Tko god je bio taj kojeg je željela nazvati/ i nije ga nazvala (možda je to bio nitko/ ili Netko čiji broj nije zapisan u telefonskom/ imeniku Los Angelesa)/ odgovori joj na poziv Ti!”.

Cardenalova "Molitva za Marilyn Monroe" (SCREENSHOT: YouTube)

Iste te 1965. godine postavljen je za svećenika u Nikaragvi. Njegov se crkveni život odvija pod utjecajem II. Vatikanskog koncila i revolucionarnih gibanja u Latinskoj Americi. Ubrzo formira kršćansku zajednicu, gotovo monašku komunu na jednom od otočića arhipelaga Solentiname na jezeru Cocibolca. Zajednicu će činiti jedna kršćanska kongregacija koju čine seljaci i ribari koje Cardenal uči izradi skulptura, pisanju poezije i naivnom slikarstvu, izradi rukotvorina … Tu će držeći svoje “seljačke mise”, živeći u skromnoj kolibi, spavajući na malom drvenom krevetu na kat, okružen knjigama, vodom i egzotičnim biljkama, divljim lišćem i mirom dobiti inspiraciju za pisanje svojeg slavnog “Solentinameskog evanđelja” (“El Evagelico de Solentiname”) nakon čega postaje svjetski poznat pjesnik. 

U to se vrijeme sve više približava i na koncu se uključuje u Sandinističku frontu nacionalnog oslobođenja i njihovu revolucionarnu borbu. To su bila zaista turbulentna vremena. Cardenal čak potajno u svoju malu kršćansku komunu dovodi Julia Cortázara, jednog od najznačajnijih argentinskih književnika svih vremena, autora „Rayuele”. Somozin režim, naravno, mladog svećenika pjesnika Ernesta Cardenala smatra pobunjenikom, gerilcem i svojim neprijateljem. I ništa tu nisu pogriješili.Zato i ne čudi što će Cardenal nakon pobjede sandinista i pada somozističke diktature postati ministar kulture u novouspostavljenoj revolucionarnoj vladi. 

On je bez ikakve sumnje jedan od nekolicine najznačajnijih latinoameričkih pjesnika 20. stoljeća i sigurno spada u sami vrh svjetske književnosti. “Canto Cósmico” Ernesta Cardenala (1992.), “Cantos de vida” i “Esperanza” njegovog sunarodnjaka Rubéna Daría i “Canto General” čileanca Pabla Nerude vjerojatno su najutjecajnija djela latinoameričke poezije uopće. Poezija je bila dom u kojem je obitavao Ernesto Cardenal i možda je jedan od onih koji su na najdoslovniji način potvrdili Heideggerovu misao da je “jezik kuća bitká”, odnosno istinska kuća ljudskog bića. Teolog Juan José Tamayo reći će da je Cardenal bio “mistik s nogama na zemlji”. 

Cardenal je razvio poseban senzibilitet za latinoameričke indiose i jak “espíritu antiyanki” (“antijenkijevski duh”) kojeg je kod njega tako obožavao njegov učitelj i duhovni otac, Thomas Merton. Cardenal je politički, literarno i socijalno odan stvari revolucije pa dužnost ministra kulture obavlja u skladu sa svojim idejama “kršćanskog oslobođenja” koje on živi u praksi. On zapravo živi ritmom utopije, kao i svaki pravi revolucionar. Njegovo “ne-mjesto” bila je njegova kršćanska komuna Solentiname. Držao se one misli Oscara Wildea koji kaže: “Zemljopisna karta na kojoj nije označena zemlja Utopija ne zaslužuje ni da je se pogleda”. Cardenal nije volio rasprave o utopiji nego ju je zbiljski živio, radio na njenom ostvarenju, požurivao njen dolazak, pomalo naivno kao što to radi svaki revolucionar-romantičar, ali uvijek bez ikakve žurbe, ustrajno i dosljedno. On smatra da ako povijest već ima kraj onda taj kraj ne smije biti fatalan, nego sretan, a da bi to bilo tako čovječanstvo mora ići “stazom bratstva i sestrinstva”.

Cardenal je stalno istraživao i “druge svjetove” u umjetnosti, znanosti, filozofiji, religiji, narodnim znanjima, svom unutarnjem životu, Svemiru … On sam je predstavljao inkarnaciju susreta znanosti, religije, mistike i poezije. Zato i piše kako u znanstvenim činjenicama nalazi „puno mistične i pjesničke inspiracije“ i da se zbog toga već dugo vremena njegova poezija „hrani znanošću“. Bogu se približava na interdisciplinaran način tvrdeći da je “kraj” nama potpuno neshvatljiv i “nepristupačan”. I on, poput Mertona, tvrdi da je Boga moguće spoznati jedino kroz ljubav. Svoju mladost smatra “izgubljenim životom” (“vida perdida”) - moto Oscara Wilda: “Nisam dovoljno mlad da bih sve znao”. Zanimao ga je Kozmos i bavio se proučavanjem zvijezda - otvorenim očima gledajući u beskraj svemira.

"Moja vjera je vjera u Krista, a ne u Vatikan; ukoliko se Vatikan odvojio od Krista ja ostajem uz Krista" - Ernesto Cardenal (FOTO: Wikimedia/Roman Bonnefoy)

U svojoj najzrelijoj dobi, 2007. godine kada sandinisti ponovo osvajaju vlast u Nikaragvi, Ernesto Cardenal dolazi u sukob sa sandinističkim vodstvom, a prije svega s Danielom Ortegom i njegovom suprugom Rosariom Murillo (koji de facto međusobno dijele vlast). Zbog toga na suptilan način postaje predmetom njihovog političkog progona. Unatoč tome ni u jednom trenutku ne odustaje od svog revolucionarnog opredjeljenja. Za BBC 2007. godine na pitanje o odnosu svećeničkog položaja i nasilja odgovara kako je protiv Somozine diktature “jedni mogući put bila oružana borba”. U tom istom intervjuu kaže: “Takvo kršćanstvo koje smo tada vidjeli u Vatkanu nije bilo ono kršćanstvo koje je Krist htio za Crkvu; ali moja vjera je vjera u Krista, a ne u Vatikan; ukoliko se Vatikan odvojio od Krista ja ostajem uz Krista!” a 2012.godine, kada prima nagradu Premio Iberoamericano de Poesia Reina Sofia izjavljuje: “Moja je poezija socijalno i politički opredjeljenja ili, bolje rečeno, revolucionarna”.

Prije dvije godine, u poznim životnim godinama, otvoreno će stati uz nikaragvanske prosvjednike optužujući vrh vlasti za zločine i suspenziju demokratskih sloboda. Ortegu naziva diktatorom. Protiv Cardenala tada podižu nekakav imovinski spor i sud donosi presudu o ogromnoj novčanoj kazni (800 000 dolara) koju bi on trebao platiti jednom njemačkom državljaninu. Cardenal odbija bilo što platiti i traži da ga se zatvori, ali vlasti donesenu presudu “zamrzavaju”. Kaznu ne plaća, a režim ga se ne usuđuje uhititi. U intervjuu za Deutsche Presse Agentur (DPA) izjavljuje kako je “tijekom puno godina ponavljao jednu molitvu iz Psalama: Gospode, napravi da ponovo budemo ono što smo bili! I čuo me!”. Tu je mislio na aktualne socijalne pokrete u Nikaragvi, angažman mladih i pojavu “istinskih sandinističkih snaga” koje on podržava (Movimiento Renovador Sandinista - MRS). 

Nekoliko puta bio Cardenal je bivao predložen za Nobelovu nagradu za književnost, doktor je “Honoris Causa” na Universidad por la Huelva, nositelj je francuskog ordena “Legije Časti”, a pri kraju života dobiva i veliku urugvajsku nagradu “Premio Internacional Mario Benedetti” koju posvećuje tinejdžeru Álvaru Conradu ubijenom u uličnim anti-Orteginim prosvjedima u Managvi. Na njegov posljednji rođendan, 20. siječnja 2020. godine, španjolski izdavač TROTTA izdao je “Čudo do 1200 stranica”, knjigu poezije Ernesta Cardenala s naslovom “Pesia completa”. 

Nakon njegove smrti nikaragvanska poetesa i njegova velika prijateljica Gioconda Belle, autorica “El país bajo mi piel” (“Zemlja pod mojom kožom”) napisala je: “Otišao je mirno i slatko u kozmos o kojem je pjevao” … ”Ne treba plakati nego slaviti život poput njegovog, dosljedan i kreativan, neumoran 95 godina”. 

Na misi koja se nakon njegove smrti, uz kovčeg s njegovim tijelom, održavala u managvanskoj katedrali dogodio se incident kada su pristalice Daniela Ortege počeli pjevati himnu FSLN-a i uzvikivati. “Živio FSLN!”, „Živio Daniel!”, “Poštujte zastavu!“. Sandinistički disidenti i Cardenalovi štovatelji uzvratili su pjevanjem nacionalne himne i uzvicima “Živjela slobodna Nikaragva!”, “Pravda!”, “Demokracija!”. Zbog tog incidenta najbliži prijatelji velikog pjesnika sahranjuju ga tajno, 6. ožujka, umjesto dan kasnije kako je bilo najavljeno, kako bi izbjegli moguće nove incidente. 

Kremiran je u Managvi, a urna s njegovom prahom odnesena je na otok Mancarrón arhipelaga Solentiname. Sahranjen je ispod kamena gdje su pokopani “heroji i mučenici Solentinamea”, sandinistički gerilci Laureano Mairena, Elvis Chavarría, Alejandro Guevara i drugi članovi kršćanske zajednice koju je osnovao i predvodio Cardenal. U subotu je otok bio prepun pjesnikove rodbine i štovatelja koji su došli na njegov posljednji ispraćaj, ali on je već bio pokopan. Vlada Daniela Ortege proglasila je trodnevnu nacionalnu žalost zbog smrti Ernesta Cardenala. Tako je revolucija još jednom na području Latinske Amerike svojom magičnom rukom ispisala ovu pomalo nadrealnu priču o jednom nezaobilaznom velikanu koji je svoj život utkao u mozaik ljudske povijesti na esencijalan način.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Flickr/jimelovski