Sve nevolje „Crno bijeloga svijeta“ objašnjava špica koja „Jutarnji list“ ističe kao vodećega sponzora TV-serije. U vrijeme prošlogodišnjega snimanja, naime, za vlasnika „Jutarnjega lista“ važio je Ninoslav Pavić koji je u SFRJ nekoliko godina funkcionirao kao glavni urednik „Poleta“, tjednika omladinske organizacije pod kraticom SSOH. Budući da je film/serija luksuzna umjetnička zanimacija, Igor Mirković i Goran Kulenović nužno su se imali svidjeti svojim financijerima, probranim akterima negdašnje političke družine koja je u međuvremenu omatorila, obogatila se, zasitila šampanjca i kavijara, zauzevši najmoćnije post-komunističke pozicije u novinskoj industriji EPH.

Zanemarujući činjenicu da je dvojac Kulenović-Mirković ljude i zbivanja tih godina motrio iz perspektive fasciniranih dječačića na pragu adolescencije, „Crno bijeli svijet“ unaprijed je bio osuđen na perfidnu demontažu stvarnosti – postupak koji se pod Pavićevim pokroviteljstvom odvijao kroz više posljednjih godina. 

Staračko junačenje

Zahvat je počeo 2004. godine, Mirkovićevim dokumentarcem „Sretno dijete“ o rađanju glazbenoga „novoga vala“. Neusporedivo autentičniji od TV- nastavaka koje upravo gledamo, filmski motiv pokazao se vrlo zgodnom građom za daljnju eksploataciju realne društvene povijesti koja se zgrušava u finalnu tezu o velikoj omladinskoj alternativi osamdesetih pod avangardnim vodstvom Pavićeve škvadre, navodno junački konfrontirane komunističkom establišmentu na svim frontovima: od proturežimskih kritika protežiranih „kulturnih radnika“ i sablažnjive foto-golotinje, do afirmacije novih bendova i eksperimentalnoga kazališta. Poanta je da se nekadašnji Poletovi nadzornici, nakon post-komunističkoga osvajanja medijskoga monopola, naposljetku ukažu kao teške žrtve prošlosti u kojoj su proročanski anticipirali današnju budućnost.  

“Nakon afere 'Okupacija u 26 slika' razjurena je redakcija... Kraj krhkoga međusobnoga trpljenja političke vrhuške i razularenoga Poleta dogodio se na temi koju nitko od nas nije očekivao. Znali smo da nas omladinska organizacija i partijska vrhuška neće dugo trpjeti, ali ipak nije nam palo na pamet da bismo mogli nastradati zbog potpuno benigne filmske teme“, tako će Pavić pisati u Jutarnjem listu 2009. godine, preuzimajući sponzorstvo izložbe Poletovih fotografija, posvećenih počecima novoga vala. Po istoj priči, Poletova kritika bila je toliko subverzivna da je 1978. godine smijenjen i otjeran na služenje vojnoga roka u makedonskoj zabiti. 

Već ta epizoda nije točna. Koliko su zakulisne političke igre toga vremena još uvijek neraščišćene, toliko o stvarnom stanju stvari, govore dokumentirane posljedice. 

Proslavljeni tekst o političkimaženoj  „Okupaciji u 26 slika“ Lordana Zafranovića doista je objavljen za uredničkoga mandata Ninoslava Pavića. Premda su u oficijelnim medijima do neba digla dreka zbog podrugivanja Zafranovićevom hiper-sadističkom dizajnu jedne scene ustaškoga klanja, Pavić je po okončanju vojnoga roka instaliran na prestižnije, moćnije i bolje plaćeno uredničko mjesto u Vjesniku, najvažnijem dnevniku SR Hrvatske. Pred naletom žestoke ekonomske krize i „bolnih rezova“, danas krupni kapitalist tada je s Vjesnikovih stranica vodio hajku protiv tzv.socijalističke buržoazije, sastavljene mahom od samostalnih obrtnika i privatnih ugostitelja. 

Istodobno najveći grješnik za vrijeđanje tabua „Okupacije...“, Nenad Polimac, ostao je u redakciji bez ikakvih sankcija, dočekavši Pavićevoga nasljednika, 24-godišnjega Zorana Franičevića.

Zamračena stvarnost

Baš tada, u razdoblju Zorana Franičevića od milja zvanoga Frane, počinje Poletov procvat od pedesetak tisuća prodanih primjeraka. Pod internim motom „uvijek na ivici, nikada u marici“, tjednik se posve okrenuo tinejdžerskim masama, nimalo zainteresiranim za frakcijske ratove Centralnoga komiteta i SSOH koji su bjesnili nakon smrti Josipa Broza Tita. Na kratko, bila su to nesporno sretna djeca još materijalno stabilnih roditelja, nesvjesna da uskoro nadolaze nezaobilazne pošasti velikoga raspada. Kako je novac malo značio, energije su se udružile u generacijskome rušenju tradicionalnih svjetonazorskih skrupula.  

Uz afirmaciju netom osnovane Azre („Fa fa la si mi ti, hvala ti“, pjevao je Džoni Štulić na zgražanje vladajućega naraštaja), pa gologuzoga Tomislava Gotovca koji ljubi asfalt Ilice, upravo je Frane - kombinacija visoko urbanoga Splita i Zagreba - 1981. godine objavio nezaboravnu fotografiju golmana Milana Šarovića kao od majke rođenoga, uzbuđujući zapletene nerve komunističke i katoličke osjećajnosti čak u tadašnjim feminističkim krugovima. 

Šarović u Poletu (FOTO: Povijest.net)

„Bilo je to zapravo najbolje razdoblje Poleta“, sjeća se Nenad Polimac koji je dočekao posljednje dane Franičevićevoga uredničkoga opstanka na Novu godinu 1981. Pošto je bio obaviješten da slijedi njegova smjena, svoj posljednji broj nakrcao je najvećim ludostima koje su novinari mogli smisliti.

"Ponudio sam intervju s filmskim teoretičarem Ivom Škrabalom. Ma, to je dosadno, rekao je. Škrabalo se nalazi među zabranjenim autorima, upozorio sam. Onda daj, uzviknuo je Franičević...“, prisjeća se Polimac.

Nakon toga, Polet je preuzeo glazbeni urednik Cico Kustić, koji je po osobnim sklonostima forsirao rock-pravce, uz potporu bujajućih klubova u organizaciji SSOH-a koji je na razvoj projekta omladinske alternative trošio goleme pare, značajno sudjelujući u proizvodnji sveopćega kraha. Zatim je uredničko mjesto udijeljeno stanovitoj Mimi Rakeli, pa Mladenu Babunu – žandarmerijskim produžecima Stipe Oreškovića koji je u međuvremenu promoviran u predsjednika omladinske organizacije, a Pavić - u progonitelja nepoćudnoga kadra tjednika Danas. Zoran Franičević, naprotiv, katapultiran je iz Zagreba na Vis, da bi sve do svoje smrti, tu i tamo, dobivao poslove dopisnika iz duboke dalmatinske provincije.    

Cipelarenje pokradenoga pokojnika

Ne može se reći da je „Crno-bijeli svijet“, to hvalisavo dijete sponzorstva Jutarnjega lista, koncentrirana laž od početka do kraja. U njegovoj pripremi par Kulenović-Mirković posegnuo je za primjercima koji su zajedno sa svekolikom štampom bivše epohe pohranjeni u Sveučilišnoj knjižnici. Onima boljega pamćenja nije teško pogoditi što su otkrili nastojeći rekonstruirati redakcijsku pozadinu Poleta: ni traga Paviću i vrlo malo daktiloskopskih otisaka EPH elite upravo 1980. godine, koju su uzeli u tretman svoje TV-serije. Tako se siže razvija u rasponu od „Studentskoga lista“ do „Starta“ koji je iste godine predstavljao kanal ključnih medijskih miljenika jednopartijske Vlasti. No, u ime “umjetničke slobode“ supkulturne akcije ukradene su iz Poleta pokojnoga Zorana Franičevića. „Pa to je samo humor i zabava“, kažu autori nudeći današnjoj publici zbrku datuma, junaka i događaja.

Ipak, u nešto dubljem sloju reanimacije osamdesetih, na djelu je nimalo zabavna egzekucija memorije. 

„Šarmantni demagog“, „dalmatinska linčina“, „ljubimac Milke Planinc“, pisat će o Zoranu Franičeviću sponzor Jutarnji list, svim korporacijskim silama cipelareći mrtvoga urednika, bez čijega djela, pak, „Crno bijeli svijet“ ne bi imao ama baš nikakvoga smisla. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot YouTube