Uskoro na Međunarodnom sudu pravde u Haagu (ICJ), kojeg ne treba brkati s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju, počinje glavna rasprava o međusobnim tužbama za genocid Hrvatske i Srbije. Propagandne mašinerije u Zagrebu i Beogradu samo što nisu krenule u stvaranje zaglušujuće buke, stoga vrijedi upozoriti na neka stručna mišljenja i tumačenja, koja se zacijelo neće čuti kad se suđenje približi. Pravni stručnjaci smatraju da ne bi trebalo biti teško Srbiji dokazati pripisivost zločina na Ovčari ili u Škabrnji, ali da problem leži negdje drugdje – u dokazivanju namjere počinitelja svih tih zločina da se cijelosti ili djelomično uništi neka etnička skupina.

Za treći ožujka ove godine na Međunarodnom sudu pravde u Haagu (ICJ), kojeg ne treba brkati s puno popularnijim Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY), zakazana je glavna rasprava o međusobnim tužbama za genocid Hrvatske i Srbije. Kako se pripadajuće propagandne mašine u Zagrebu i Beogradu tek pripremaju za zaglušujuću buku koju će stvoriti uoči tog suđenja, valja upozoriti na neka stručna mišljenja i zdravorazumska tumačenja, koja se zacijelo neće čuti kad se suđenje približi.

Prije svega, pametno je misliti da će medijske manipulacije tim procesom nastojati prikriti činjenica da se tu ne radi o dokazivanju kaznenog djela genocida, već o postupcima u kojima Hrvatska tuži Srbiju, i obratno, za kršenje Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju genocida iz 1948. godine. Hrvatska, među ostalim, dokazuje da je vlast u Beogradu iz sjene dirigirala jedinicama pobunjenih hrvatskih Srba koji su između 1991. i 1995. godine etnički čistili teritorije Kninske krajine, Banije, Korduna, Like i drugih područja. Srbija će u korist teze o kršenju ženevskih konvencija navesti ubijanja i protjerivanja Srba u akciji Medački džep, na Miljevačkom platou i u Oluji.

Scenariju prema kojem je genocida bilo s jedne, a ne i s druge strane, ma koje, ratne sjekire neće biti ni do pola zakopane (FOTO: Lupiga.Com)

Odatle je moguće da ICJ presudi da je bilo kršenja Konvencije, prevedeno genocida, i s jedne i s druge strane. Onima u Hrvatskoj koji su opijeni oslobađajućom presudom Anti Gotovini i Mladenu Markaču na onom drugom sudu u Haagu, potonja se mogućnost ne čini realnom. Ali trebaju se samo prisjetiti prvostupanjske presude u istome predmetu.

Ukoliko, dakle, ICJ presudi da je 'bilo genocida', i s jedne i s druge strane, to je čak manja katastrofa nego da odbaci obje tužbe. Jer ako se sudski ocijeni da genocida nije bilo, borba se prebacuje na druge terene hrvatsko-srpskih odnosa, gdje ionako ne nedostaje stravičnih manipulacija. A u scenariju prema kojem je genocida bilo s jedne, a ne i s druge strane, ma koje, ratne sjekire neće biti ni do pola zakopane. To je najgori scenarij.

Da bi se izbjegle takve reperkusije mudrim i oportunim nameće se povlačenje tužbi, obostrano, u dobroj vjeri. Budući da se u Hrvatskoj samo Milorad Pupovac, koliko se zna, zalaže za povlačenje tužbi, a u Srbiji je to službeni stav Vlade, povlačenje tužbi u Hrvatskoj bi odmah bilo protumačeno kao srpska podvala i veleizdaja prvog reda. Nije isključeno da bi Karamarkov HDZ kada dođe na vlast i sudio nekome za tu 'veleizdaju', taj 'veleizdajnik' zacijelo bi bio izložen i opasnosti fizičkog nasilja.

Zato, među ostalim, Milanovićeva Vlada, čini se, ni ne pomišlja na povlačenje tužbe, iako se Vesna Pusić, prije nego je postala ministrica vanjskih poslova, izjašnjavala za takvo rješenje. Što je dovelo do promjene stava ministrice Vesne Pusić? Zanimljivo je da u raspravama koje se u Hrvatskoj vode na ovu temu, nikoga ne zbunjuje činjenica da je Hrvatska s ovom tužbom protiv Srbije ustala tek 1999. godine. Točno je da su, recimo, zločini na Ovčari rasvijetljeni tek u to vrijeme ili kasnije, ali osnova tužbe postojala je i ranije, mogla se s novim dokazima samo nadopuniti.

Ironija je povijesnih prilika da su ove tužbe skovali nasljednici Tuđmana i Miloševića, u Hrvatskoj su je sastavljali Ivo Josipović i Ivan Šimonović (FOTO: Lupiga.Com)

Hrvatska se na ovu tužbu odlučila neposredno nakon što je Srbija pred ICJ-om za Kršenje konvencije o genocidu tužila NATO, što je vrlo znakovito. Neki pravni stručnjaci u neslužbenim razgovorima izraziti će uvjerenje kako je Hrvatska na takav potez nagovorena od svojih saveznika. Nakon što se ICJ proglasio nenadležnim za tužbu Srbije protiv NATO-a, za Hrvatsku više nije bilo natrag. A i Srbija je odgovorila protutužbom.

Ironija je povijesnih prilika da su ove tužbe skovali nasljednici Tuđmana i Miloševića. U Hrvatskoj su tužbu pisali Ivan Šimonović, ministar u Vladi Ive Sanadera, i aktualni predsjednik Republike Ivo Josipović. Srbija je potegla tužbu nakon promjena 'Petog oktobra' i sloma Miloševića.

Kako pokazuje primjer istovrsne tužbe Bosne i Hercegovine protiv Srbije pred ICJ-om, gdje je ICJ 2007. godine presudio da je kršenja konvencije o genocidu bilo samo na nekim dijelovima teritorije BiH, ali od snaga bosanskih Srba, dok se Srbija proglašava krivom za propuste u sprječavanju genocida, nije izgledno da će na Srbiju pasti veća krivica za zlodjela u Hrvatskoj, nego za ona u BiH. Doduše, može da bidne, al' ne mora da znači…

Za one u hrvatskoj vlasti koji se zauzimaju za obostrano povlačenje tužbi, a valja vjerovati da je među njima i premijer, problem predstavlja što nisu napravili nikakvu pripremu za takav potez. Ako su točne procjene da je tužba potegnuta u skladu s tadašnjim interesima SAD-a i Velike Britanije - kao što je sada interes Europske unije da se Srbija na putu za EU ne optereti presudom za kršenje konvencije o genocidu - onda bi ta činjenica bila od koristi javnosti. Konačno, kako mi mislimo pomagati Srbiju, što smo najavili, na tom putu u EU sa ovakvim sporom u pozadini?

Degan će ocijeniti da do međusobnih tužbi nije trebalo ni doći (FOTO: novilist.hr)

No, Vladi bi pogotovo od koristi bilo javno konzultiranje pravnih stručnjaka u ovoj stvari, poput Vladimira Đure Degana. Degan je u travnju 2007. godine, ponukan upravo presudom u sporu BiH i Srbije, objavio članak 'Zločin genocida pred međunarodnim sudištima'. Autor, među prvim, skreće pozornost da u međunarodnom pravu ne postoji kaznena odgovornost država, kao ni njihova, u posljednje vrijeme tako popularna, zapovjedna odgovornost, što baštini rad ICJ-a. Zatim da ICJ nije čak nadležan ni za zločin agresije.

Degan upozorava kako je međunarodno pravo tako uređeno da je itekako moguće da se neki pojedinac pred ICTY-jem proglasi krivim za kaznena djela genocida, a da to na državu u čije je ime djelovao, nema reperkusija pred mogućim procesom na ICJ-u. A da pritom ICJ u svom postupku koristi i dokaze i presude koje je donio ICTY.

Ključna točka, upozorava Degan, Konvencije o sprečavanju genocida, genocid označava kao ubojstva, ozljeđivanje i protjerivanje stanovništva s namjerom da se u cijelosti ili djelomično uništi neka nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina.

„Ako tijekom postupka tužitelj ne dokaže tu posebnu namjeru počinitelja, koju je sud označio kao dolus specialis, ne radi se o genocidu, nego o nekom drugom kaznenom djelu, tj. o ratnom zločinu ili zločinu protiv čovječnosti“, napominje Degan. Iz ovako izloženog okvira procesa pred ICJ-om, jasno je da će i Hrvatska i Srbija teško uspjeti u svojim tužbama. Neće valjda Hrvatska dolus specialis Srbije dokazivati Memorandumom SANU, a Srbija dolus specialis Hrvatske, famoznim transkriptima s Brijuna? Za ICJ potrebni su daleko jači dokazi.

Ne bi trebalo biti teško Srbiji dokazati pripisivost zločina na Ovčari ili u Škabrnji, ali problem leži negdje drugdje (FOTO: dokumentarci.net)

U tako postavljenim okvirima rada ICJ-a u Deganovu članku, gotovo da ne treba pogađati kakva je autorova prognoza u pogledu uspjeha hrvatske tužbe protiv Srbije. Degan smatra da zastupnicima hrvatske tužbe ne bi trebalo biti teško Srbiji dokazati pripisivost zločina na Ovčari ili u Škabrnji, ali problem leži negdje drugdje.

„U svjetlu presude BiH vs Srbija iz 2007. godine, ako bi Hrvatska pred sudom i dokazala actus reus iz Konvencije o genocidu teško bi mogla dokazati dolus specialis, tj. namjeru počinitelja svih tih zločina da se cijelosti ili djelomično uništi neka etnička ili nacionalna skupina. Radilo se dakle o etničkom čišćenju i zločinima protiv čovječnosti kojima sud ne bi dao obilježja iz genocida“, zaključuje ovaj pravni stručnjak.

Degan čak ocjenjuje da do tužbe Hrvatske protiv Srbije nije trebalo ni doći da su, kaže, hrvatski političari pročitali presudu ICJ-a iz o sporu BiH i Srbije koja je prethodila spomenutoj konačnoj presudi. Naime, autor neizravno polemizira s tvrdnjama naših dužnosnika da ako ICJ i ne proglasi Srbiju krivom za genocid, utvrditi će njezinu krivnju za agresiju na Hrvatsku. Degan podsjeća da je ICJ još 1996. godine zauzeo stav da nije nadležan za pitanja agresije ili ratnih zločina, već isključivo za Kršenje konvencije o genocidu.

Budući da će glavna rasprava u međusobnim tužbama Hrvatske i Srbije, prema nekim procjenama, trajati mjesec dana, i da će tu biti protreseno puno događaja, dokumenata i podataka koji se kreću po rubovima krivotvorina i mitova, mogao bi cijeli proces djelovati i ljekovito na budućnost ovih prostora. No, isto je tako izgledno da će mediji popratiti samo prvi dan ili dva rasprave u Haagu. A zatim će sve ostati kako je u očekivanju konačne presude čiji se nadnevak još ni ne nazire. 

Lupiga.Com