BORIS DEŽULOVIĆ: Na baušteli u Siriji
Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
Elem, otišao naš čovjek na pečalbu u Siriju, pa mu tamo dali da na frontu negdje oko Bab al-Hawe istovaruje municiju. Drugi dan, vidi komandant mjesne al-Kaide da svi na ramenima nose po dva sanduka municije, na svako rame po jedan, samo naš čova sve veselo zviždeći nosi - jedan sanduk. "Bogati, Jugoviću", radoznalo će bradati komandant, "zašto samo ti nosiš po jedan sanduk, kad svi drugi mogu dva?" "To je zato što su lijenčine", spustio ovaj sanduk, pa obrisao znoj. "Čista lijenost, dragi moj Jašare." "Kakva bolan lijenost?!", na to će komandant Jašar. "Kako 'kakva'?", odgovorio mu naš čovjek. "Mrsko je gospodi dva puta ići tamo-amo!"
Tako, eto, danas izgledaju vicevi o Jugovićima, našim ljudima na pečalbi, gastarbajterima našeg doba. Prošlo je vrijeme kad se s brdovitog Balkana išlo, kako se to u skladno rimovanom poludvanaestercu običavalo govoriti, "trbuhom za kruhom", daleko je vrijeme kad se odavde išlo u zapadnu Europu, ili preko oceana, u Ameriku i Australiju: nije naš čovjek više u inozemstvu na privremenom radu, danas je - mala je, beznačajna razlika - na privremenom ratu u inozemstvu.
Neki unovačeni u selefije, dakle "trbuhom za duhom", drugi kao klasični plaćenici, psi rata, "duhom za kruhom" - a svi zajedno "glavom za dupetom" - odlaze naši ljudi iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i ostalih republika u građanski rat u Siriju kao nekad na bauštelu u Njemačku. Ekonomski obrazac je isti: kao što pedesetih ili šezdesetih u Jugoslaviji nije bilo posla, tako danas nema - rata.
Brzo će tako punih dvadeset godina da nema na Balkanu čestitog rata, petnaestak je godina prošlo i od klanice na Kosovu i NATO-ovog bombardiranja Srbije, pa hiljade kvalificiranih vojnika, pješadinaca, artiljeraca, snajperista, inženjeraca, vezista i ostale zdrave ratne snage besposleno sviraju kurcu po birtijama i kladionicama, obilaze nesretnici s kalašnjikovima i ručnim bombama zemlju tražeći nekakav rat, ratić, sukob, pobunu, makar oružanu neku pljačku mjesne pošte, komšijski spor oko međe, bračnu svađu, bilo što, samo da ženi i djeci donesu polovni frižider, stari šporet, televizor, PlayStation ili iPhone.
Neki su, istina, otvarali svoje privatne, male ratove, ali sve je to životarenje i mučenje krajnje neizvjesne sudbine, nema od toga kruha ni televizora. Sa sjetom i nostalgijom prisjećali su se onda Jugoslaveni zlatnih vremena kad je ovdje ratovao svatko sa svakim, nije u Euroaziji bilo rata da je zaobišao Balkan, cijeli su najmoderniji, svjetski ratovi započinjali ovdje, i malo što su ovdje ratovati dolazili Amerikanci, Englezi i Rusi, nego su i Nijemci u ta doba odlazili u rat na Balkan!
Eh, to su bila vremena. A danas jebeni civili i za pištolj traže dozvolu. Zolje, ose, maljutke, kalašnjikovi i protuavionski mitraljezi skupljaju prašinu po tavanima i podrumima. Neki tip iz Novog Sada nekidan, čitali ste u novinama, mijenja ruski tenk T-55 za Golf "četvorku"! Ne isplati se više poštenom čovjeku držati tenk u garaži. Jedan mu građanski rat godišnje treba samo za gorivo i registraciju.
A onda se među Jugoslavenima pročulo da ima na Bliskom istoku čudesna jedna država, Eldorado za vojsku, Sirija se navodno zove. Bajke su pričali ljudi što su otišli tamo - doživotno, kažu, dvije hiljade eura mjesečne plaće, ima ih što su navodno dobili i dvije - i uskoro su na pečalbu u sirijski građanski rat krenuli prvi gastarbajteri, točnije gastburgerkrigeri.
Obavještajne službe Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine počele su javljati o desecima naših ljudi što odlaze ratovati u Siriju, tko za Ashadovu armiju ili Hezbollah, tko za opozicijsku Slobodnu sirijsku vojsku ili al-Kaidu, tko za Kurde, tko za Iračane - opet, kao nekoć, Udba prati naše gastarbajtere i maltretira im obitelji - a novine su u rubrikama s osmrtnicama stale objavljivati dirljive priče o povratnicima iz Sirije.
Točno šezdeset godina nakon što je Savezno ministarstvo privrede 1953. dogovorilo prvi posao na Bliskom istoku, a splitska građevinska tvrtka Pomgrad započela gradnju sirijske luke Latakija, započevši zlatno vrijeme jugoslavenske građevinske operative na nesvrstanim gradilištima, opet su jugoslavenski radnici s kacigama na glavama krenuli put Sirije.
I sve je opet kao nekad, iste su tegobne gastarbajterske sudbine, iste su priče: jedna iz Poljica u kladuškom selu Vrnograč, čitali ste i o njoj, ostavila muža i dvoje djece, pa otišla na privremeni rat u Siriju, a jedan, Srbin iz srca Šumadije, prešao na islam i upisao se u vehabije, pa se tamo zaposlio u al-Kaidi.
Iste su teške gastburgerkrigerske priče, isti je žanr, isti su vicevi. Čuli ste već onaj kad se Mujo vratio iz pečalbe i pohvalio novim mobitelom, pa da demonstrira to čudo telekomunikacije nazvao Fatu iz avlije u kuhinju, "hoćemol' u krevet?", a ona mu odgovorila "ne mogu, došao onaj moj konj iz Sirije". Ili onaj kad su se u Bahariyi pripremali za kamenovanje, pa ukopavali izdajnike do pojasa u zemlju, kad je ono šef ratišta pobrojao da su braća iz Islamskog fronta ukopali devetoricu ćafira, ovi iz Fronta al-Nusra osmoricu, junaci iz brigada Ahfada al-Rasula bogami cijelu dvanaestoricu, a Mujo i Suljo - jednoga. Pa objasnili šefu: "Jest, al' vidi koliko njima strše!"
Dolazit će, baš kao nekad, naši ratnici iz inozemstva na urlaub, za Bajram ili Božić, donosit će djeci s Bliskog istoka bombone, čokolade, kekse, maskirne jakne i male dječje kalašnjikove, a političari će njihove očeve pozivati da se vrate, da svoje bogato iskustvo i znanje ulože kod kuće, sve zlatousto obećavajući kako će jednog dana i njihova domovina biti Sirija.
Bit će rata za sve, i više nitko neće morati trbuhom za kuršumom.
Boris Dežulović, Oslobođenje
FOTO: sharedjustice.org
