„Ono što je aprila 1992. neupućenom nekom izgledalo - dopuštam mogućnost - kao spaljivanje, miniranje i sravnjivanje sa zemljom drevne Careve džamije, bili su zapravo opsežni arheološki radovi na "detaljnim ispitivanjima" stare, srednjovjekovne fočanske bazilike. Došli arheolozi sa Pala i iz Srbije, sve go Srbijana Džouns“, piše Boris Dežulović u svojoj novoj kolumni za Oslobođenje. Radi se o tekstu kojim će se Dežulović kod mnogih još jednom prometnuti u neprijatelja srpskog naroda, a neće puno bolje proći niti kod „pravih“ Bošnjaka

Republika Srpska ima novca za iskopavanja na lokalitetu Careve džamije u Foči, a nema, recimo, za istraživanja u pravoslavnom hramu Usekovanja glave Svetog Jovana Krstitelja u Konjević-Polju, koji je, prema nekim starim zapisima, sagrađen na temeljima kokošinjca Fate Orlović (FOTO: Kalesija.com)

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Jedan stari, veli, ali obnovljeni. Kako, reko', obnovljeni? Vidjet ćeš.

Elem, zaposlili se Bobi i Rudi na postavljanju... znam taj, upadoh ja, zaposlili se na postavljanju bandera za struju, jelde? Ne baš, veli Kožo, rekao sam ti da je vic obnovljen.

Elem, zaposlili se Bobi i Rudi u Zavodu za zaštitu kulturno-istorijskog naslijeđa Republike Srpske, pa dobili tender za obnovu porušenih džamija i postavljanje munara u Foči. Kad je došlo vrijeme za isplatu bonusa, Bobi i Rudi dobili daleko najviše para: u tri mjeseca obnovili svih jedanaest džamija u Foči! "Svih jedanaest??", u nevjerici će ostali radnici. "Nas stotine u Banjaluci obnovili tri džamije, u Zvorniku jedva jednu, u Bijeljini isto, u Trebinju dvije, u Prijedoru bogami nijednu, a Bobi i Rudi u Foči sami u par mjeseci obnovili jedanaest!"

"Jest", prekinuo ih Bobi, "al pogledajte koliko kod vas strše!"

Sad, je li bilo baš tako i je li zato zapelo s obnovom džamija u Foči, ne držite me za riječ. Ovih dana, uostalom, ponuđeno je novo objašnjenje: to su se Srbi odali - arheologiji.

Ovih dana tako, taman što se navršilo dvadeset godina otkako što je srušena glasovita Careva džamija, najveća u Foči - koju je 1501. sagradio slavni sultan Bajazid II, a 1992. srušila slavna srpska vojska - i taman kad su u Medžlisu Islamske zajednice najzad nabavili sve građevinske i ostale dozvole, te otpočeli njenu obnovu, došli radnici iz Banje Luke i ogradili gradilište. Šta je bilo?, počinju, kažu, arheološka iskapanja. Careva džamija bila je sagrađena na temeljima stare srednjovjekovne crkve, pa ih sad, vele, došli potražiti.

Zašto baš sad, na početku obnove Careve džamije, kad je zemlja s kojom je sravnjena punih dvadeset godina stajala pusta i ravna, to pitaju samo oni što se ne razumiju u arheologiju. Valjalo je, naime, pripremiti teren. A to nije zajebancija. Na mjestu sravnjene džamije bio je deponij smeća. Trebalo je sačekati da Islamska zajednica očisti lokaciju, pa da izađu stručnjaci iz Zavoda za zaštitu kulturno-istorijskog naslijeđa Republike Srpske. Dvadeset godina su čekali. Već su se malo i zabrinuli.

Ne znaju, uostalom, u Zavodu od jučer za staru crkvu pod Carevom džamijom. Pročitali su to prije pedeset godina, u knjizi "Povijest i umjetnost Foče na Drini", zapravo diplomskom radu uglednog bosanskog restauratora i konzervatora Alije Bejtića, koji je u svom radu uočio neuobičajene dimenzije i oblik, te debljinu i strukturu zidova džamije, kao i netipičan smještaj njenog ulaza i munare.

"Svi ti elementi jasno ukazuju da današnja Careva džamija počiva na temeljima jedne ranije i također reprezentativnije građevine, upravo trobrodne bazilike", piše profesor Bejtić još 1956. godine. "Detaljnija ispitivanja toga starog objekta, kojim bi se moglo pobliže odrediti vrijeme postanka toga spomenika, nisam provodio, jer je to skopčano s otkopavanjem i skidanjem postojeće žbuke, što opet iziskuje znane materijalne izdatke."

Trideset pet godina, eto, arheološka je struka skupljala novac za nastavak detaljnijih ispitivanja dobrog profesora Bejtića. Sad je jasno: ono što je aprila 1992. neupućenom nekom izgledalo - dopuštam mogućnost - kao spaljivanje, miniranje i sravnjivanje sa zemljom drevne Careve džamije, bili su zapravo opsežni arheološki radovi na "detaljnim ispitivanjima" stare, srednjovjekovne fočanske bazilike. Došli arheolozi sa Pala i iz Srbije, sve go Srbijana Džouns, pa najprije rafalima iz automatskog oružja strpljivo poskidali postojeću žbuku, onda vatrom uklonili drvenu građu, granatama i dinamitom oprezno demontirali džamijske zidove, i na kraju kamionima odnijeli kamenje i polako ga istovarili u hladnu Drinu. Nisu srpski arheolozi štedjeli truda, novca i materijalno-tehničkih sredstava. Arheologija je u Srpskoj svetinja.

Iskopavanja fočanske srednjovjekovne bazilike te su devedeset druge bila, uostalom, samo dio golemog istraživačkog projekta, najopsežnijeg u cjelokupnoj svjetskoj historiji arheologije. Mačji kašalj su onodobna istraživanja doline Gize i egipatskih faraonskih grobnica prema tadašnjoj kampanji beogradskih, paljanskih i banjolučkih arheologa, stotine i stotine turskih džamija, ali i stambenih zgrada, kuća, škola i tvornica srpski su restauratori i konzervatori toga proljeća pažljivo digli u zrak tražeći pod njima ostatke pravoslavnih hramova.

Kad je tako sa temelja srednjovjekovne crkve u Foči benzinom, vatrom, minama, granatama, bagerima i drugom građevinskom mehanizacijom brižno uklonjena i Careva džamija, arheolozi su, shvatili ste, ostali bez para. A kako je daljnje "detaljno ispitivanje" iziskivalo "znatne materijalne izdatke", radovi su, eto, nastavljeni tek dvadeset godina kasnije.

Je li trebalo i treba li uopće istraživati lokalitet Careve džamije? Naravno da je trebalo i naravno da uopće treba. Titralo je to onomad i naučni nerv Alije Bejtića, po novome Bošnjaka, a po starome naučnika. A naučnik Bejtić nije sa svojim porijeklom imao problem uočiti da je džamija sagrađena na temeljima ili ruševinama kršćanske crkve. Time se nekad nauka zapravo i bavila. Danas se, međutim, nauka bavi ometanjem, usporavanjem ili čak sprječavanjem obnove spomenika neprijateljske kulture.

Zato, recimo, bošnjačka znanost danas prešućuje da postoje džamije sagrađene na temeljima kršćanskih bazilika, jer prije Osmanlija u Bosni, kako je poznato, nije bilo nikoga i ničega. Baš kao što srpska ili hrvatska znanost džamije vidi tek kao bezvrijedne hrpe kamenja na ostacima kršćanskog hrama. Jer Turci, kako je poznato, nisu znali graditi temelje. Sva sreća po njih da je u Bosni bilo toliko srednjovjekovnih crkava.

Zato, najzad, Republika Srpska ima novca za iskopavanja na lokalitetu Careve džamije u Foči, a nema, recimo, za istraživanja u pravoslavnom hramu Usekovanja glave Svetog Jovana Krstitelja u Konjević-Polju, koji je, prema nekim starim zapisima, sagrađen na temeljima kokošinjca Fate Orlović.

Iskopavanja na lokalitetu Bajazidove džamije u Foči potrajat će, kažu stručnjaci, dvadesetak dana, nakon čega će rezultati istraživanja biti publicirani, a obnova džamije nastavljena. Sve dok na gradilište opet ne banu arheolozi iz Banje Luke i ponovo stopiraju radove.

Pročitali oni, naime, u starim novinama da je baš na tom mjestu stajala velebna turska džamija, po neuobičajenim dimenzijama, strukturi zidova i netipičnom smještaju munare najvjerojatnije glasovita Careva džamija, sagrađena u vrijeme sultana Bajazida II, a srušena pet stotina godina kasnije, u doba procvata srpske arheologije.

Boris Dežulović, Oslobođenje