Lidija Deduš novo je ime na ovdašnjoj književnoj sceni. Kaže kako joj u djetinjstvu i mladosti poezija nije bila draga, čak štoviše bila joj je mrska, a onda su se stvari promijenile.

„Aktivno sam počela pisati tek s 36 godina, što je prilično kasno za pisanje poezije, i u prvim pjesmama koje sam napisala bavila sam se, više-manje, introspekcijom, unutarnjim poretkom stvari, a kroz pisanje sam pokušavala napraviti red u tom 'ćušpajzu' koji se krčkao otprije“, reći će na lanjskom KaLibar bestivalu. 

Rođena je u Banjaluci, odrasla u Sarajevu, a danas živi u Varaždinu. Svoje pjesme i kratku prozu objavljivala je u časopisima i književnim web portalima u regiji. Autorica je zbirke poezije „Apatridi i ostale čudne ličnosti“ koja je prošle godine pobijedila na natječaju beogradske izdavačke kuće Treći trg za najbolju prvu neobjavljenu zbirku pjesama. Njena poezija zastupljena je i u antologiji pjesnikinja inspiriranih migracijom, „Ovo nije dom – pesnikinje o migraciji“ koju su uredile Vitomirka Trebovac i Jelena Anđelovska.

S obzirom da je njena generacija (Lidija Dedoš, rođena je 1977. godine) u velikoj mjeri određena ratom, u njenoj poeziji nerijetko možemo susresti slike rata.

„Rat je odredio minimalno četiri generacije – moju, mojih roditelja i njihovih roditelja, a kao što, nažalost, imamo priliku vidjeti u današnje vrijeme i generaciju koja je došla nakon nas. Tim je ratom započela moralna i psihološka dekonstrukcija društva koje je u njega bilo uvučeno te još i danas, a prošla su preko dva desetljeća od njegovog završetka, mislim da je on duboko u nama izmijenio životni kod po kojem bismo se, možda, danas vodili i prema kojem bismo stasali u neke sasvim druge osobe.“, objasnila je jednom prilikom u intervjuu objavljenom na portalu mvinfo.hr.

Nekoliko njenih pjesama prevedeno je na engleski jezik i objavljeno u časopisima Europe Now sveučilišta Columbia iz New Yorka i The Well Review iz Irske. Finalistica je natječaja za kratku priču „Vranac“ 2016. godine, dok se godinu kasnije našla i u finalu natječaja „Post Scriptum za književnost na društvenim mrežama“ i natječaja za najbolju neobjavljenu pjesmu „ZiN nagrade za književnost“.

Na Lupigi se Lidija Deduš predstavlja s pet svojih pjesama. 

Lidija Deduš (FOTO: Privatni album)

 

POTRAŽI ME U PREDGRAĐU

nisam ti ja doris dragović, pa da mi za sriću malo triba.
meni treba puno.
ja sam žena od trideset i kusur 
na pragu hormonalnog disbalansa, 
s kvrgavom geografijom prošlosti na leđima, 
mentalno neuravnotežena,
fiziološki podlegla gravitaciji 
i virtualnim sobama za upoznavanje sjebanih muškaraca, 
kvazi-intelektualaca, pjesnika i promašenih slučajeva,
čiji su sretni dani, kao i moji,
zaglavili u pluskvamperfektu.

nisam niti mišo kovač, koji plače kako nema više razloga da živi. 
ne mogu si ja priuštiti suze, 
ispred mene je još puno godina neplaćenog stambenog kredita,
vraćanja dugova po kreditnim karticama, 
školovanja djece s lošim pokazateljima u perspektivi,
puno kilometara na posao i s posla, 
znojnih pazuha po tramvajima, 
tečajeva grnčarstva, oslikavanja svile, kuhanja, 
čajanki s razvedenim sredovječnim ženama, koje, puštene s lanca, 
maštaju samo o seksu na jednu noć, 
a onda mjesecima plaču radi slomljenog srca.

nisam niti jasna zlokić pa da skitam od sela do sela. 
nemam ti ja novaca za to, vremena su teška, 
nije više ono što je nekad bilo.
sad se jedva sastavlja kraj sa krajem, 
već sam tri godine u istim zimskim cipelama, 
a i kaput pamti neke bolje dane.

ja sam ti više kao meri cetinić,
potraži me u predgrađu. 
živim pored ranžirnog kolodvora na zapadu
i svako jutro, zacementirana u svojoj statici,
iz kreveta slušam kloparanje vagona po čeličnim tračnicama
koji dolaze iz nekih krajeva svijeta
do kojih ja, sad je već sasvim izvjesno,
nikad neću stići.

 

SUBOTOM UVEČE NE IDEŠ U DISKO

subotom uveče ne ideš u disko.
već odavno nemaš društveni život, izgubio se
u propalim brakovima tvojih prijateljica,
razbacanim igračkama njihove djece,
vrtićima, školi, školskim zadaćama,
nagomilanim kilogramima,
podočnjacima od sto noći nesanice,
u knjigama što se, nepročitane,
gomilaju na tvom noćnom ormariću
i čekaju da netko s njih obriše prst debeo sloj prašine.

subotom uveče ne ideš nikuda.
preumorna si za bilo kakve aktivnosti
osim rušenja u krevet
i nadanja da će noć ispred tebe biti ispunjena
narkotičnim, dubokim snom.
nemaš snage ni da namjestiš posteljinu,
nego liježeš direktno u krevet
koji si ujutro ostavila razbacan, nakon što si jedva ustala 
u još jedan dan koji ništa ne obećava,
a oduvijek si mrzila zgužvane deke i pazila
da se kut s ceduljom obavezno nađe ispod nogu.

subotom uveče ne pije ti se pivo i ne sluša ti se muzika.
ne možeš se sjetiti posljednjeg puta kad si
učinila nešto takvo,
odjeća za izlaske ti je ionako odavno pretijesna,
ne znaš kad si zadnji put stavila šminku,
prerasle su te srednjoškolke što se tamo, večeras, 
ljube sa svojim prištavim srednjoškolcima.

subotom uveče ne ideš u disko
i nedjeljom ujutro te ne boli glava.
ne grliš više wc školjku, nema lupanja srca u grlu,
nema kajanja zbog usputnog seksa u wc-u lokala,
ništa od toga više nije tvoje.
umjesto toga, mirno stružeš kuhačom po dnu lonca s rižom,
slušaš duhovne poruke s programa radija
i čekaš da počne nedjeljna nervoza
pred ponedjeljak.

 

SVE JE TEŠKO KAD SI STAR

sve je teško kad si star i više ti se ništa ne da.
noću ne možeš zaspati jer ti smeta
zujanje frižidera iz kuhinje i glasno smijanje
grupice mladića koji se pijani vraćaju kući.
ustaješ popiti vode, ali načeti želudac ne prima tekućinu
pa ti nakon drugog gutljaja bude muka što si
uopće ustao.

sve ti je teško i bole te kosti, jer je krevet postao
dva broja premalen. nijedan položaj nije ti udoban,
od svakog jastuka te bole ramena.
pokušavaš čitati, ali mozak ti spava. gasiš svjetlo
pa do jutra brojiš koliko je automobilskih farova
prošetalo po tvom plafonu.
zaspiš pola sata prije budilice
pa se probudiš slomljen.
umjesto lifta koristiš stube
i nadaš se da na stubištu nikoga nećeš morati sresti.
želiš izbaciti smeće, ali nervira te
što rukom moraš dotaknuti spušteni poklopac na kontejneru.
zeleno na semaforu prekratko ti traje.
prodavačica ti presporo reže salamu.
odlaziš doktoru i piljiš u vrhove svojih cipela
dok čekaš da te pozovu na red.
u ordinaciji skidaš majicu. doktor kucka po prsima, leđima,
a tebe muči višak sala koji na ovom mjestu
još više dolazi do izražaja.

želiš da se nešto promijeni, ali na kraju
dođeš kući, legneš pred televizor i samo čekaš
da stigne noć.

prije nego što konačno zaspiš, gledaš kako filmski glumac
jednom nogom kroz ekran televizora ulazi u tvoju sobu
i upirući u tebe kažiprstom kao james bond, kaže:
you only live twice.
die another day.

 

MOJ STARI NIJE BIO ROLLING STONE

moj stari nije bio rolling stone 
i da si ga ikad pitao šta to znači
ne bi znao šta da ti kaže.
nikad nije naučio engleski,
iako je dvaput pročitao cijelu gradsku biblioteku
i u detalje znao prepričati svaki događaj iz oba svjetska rata 
kao da je u njima i sam bio. 

moj stari nije bio rolling stone 
ali je imao tvrdu glavu i čvrstu šaku. 
mama kaže da je bio dobar otac, 
nije pio, nije kockao, nije se čak ni kurvao. 
novce je donosio kući, 
na vrijeme se vraćao s posla, 
uredno podrezivao nokte i šišao kosu 
i subotom pomagao u kućanskim poslovima.

moj otac nije bio rolling stone 
i nije volio stonese. 
bio je muzičar – bas gitara, bend, plesnjaci, 
ali kad bi na teveu ugledao džegera, rekao bi 
opet ovaj drogeraš s ustima ko guzica. 
više je volio mišu i terezu, jer oni su bili 
pristojni ljudi.

moj tata nije umro trećeg septembra, 
nego negdje krajem lipnja. 
oporučno je tražio da svećenik ne bude prisutan 
samo da bi selo kasnije imalo o čemu da priča. 
nikad nije nosio šešir koji bi spuštao u tuđim kućama. 
jednostavno, nije bio taj tip. 
bio je brod sa spuštenim sidrom 
za koji se s vremenom uhvatila sedra. 
tako uglavljen, izdržao je puna četiri desetljeća, 
i kad danas razmišljam o njemu, 
mislim da ga je ono konačno 
i povuklo na dno. 

 

WE'RE HAPPY FAMILY

mi smo sretna obitelj, 
tata i mama i sestra i ja,
i tata i mama se nikad ne svađaju, 
i mama uvijek skoči kad tati nešto treba, 
i svake subote ribamo tepihe, 
i prozore i kuhinju i vrata i parkete, 
i među prstima nam se spletu dlake s poda, 
i sretni smo što imamo krov nad glavom, 
i sretni smo jer neka djeca to nemaju, 
i ponekad u posjetu dođe baba, 
i kaže da joj se nešto pokvarilo, 
i damo joj pare da popravi sve što se pokvarilo, 
i onda sestra ne može na more, 
i onda pita tatu zašto, 
i onda joj tata zaveže šljagu, 
i polomi ploče, 
i rastjera društvo, 
i onda nas vodi na torte i kolače, 
i zajedno gledamo lijepe filmove, 
o prirodi i životinjama i svijetu i svemiru, 
i onda moramo na spavanje u osam, 
i onda ne smijemo piškiti noću, 
i onda ne smijemo pričati noću, 
i sretni smo što uvijek imamo ručak, 
i sretni smo jer neka djeca to nemaju, 
i ponekad nema dovoljno soli, 
i onda tata viče, 
i onda mama uvijek odšuti, 
i onda kaže hajde djeco, 
jedite ohladit će se.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay