Katarina Sarić rođena je 1976. godine na Cetinju. Njene pjesme objavljivane su u brojnim časopisima. Od Indije i Nepala, preko Velike Britanije i Irske, sve do Sjedinjenih Država i Kanade. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, prvo filozofiju, a potom i južnoslavensku književnost. Trenutno na Fakultetu za političke nauke u Podgorici, završava postdiplomske studije iz socijalne politike i socijalnog rada.

Kaže da je mogla biti plesačica, samo da je imalo truda usmjerila prema tom svom talentu. No, zato je trud uložila u poeziju i prozu. Krenuvši s kratkim pričama, 2011. godine, objavljuje svoj prvi roman „S one strane svjetlosti”, a već sljedeće godine romanesknu trilogiju, svojevrsnu antibajku, “Caligat in sole”. Uslijedila su još dva romana - “Nađa, uspori, zgazićeš pticu!”, kao drugoplasirano štivo pristiglo na natječaj grčke izdavačke kuće Monoceros books te “Amputirani” iz 2017. godine.

Oduševljena je Indijom koja joj je iz temelja promijenila pogled na svijet pa se okušala i s formom putopisa. Uspješno. Izdavačka kuća “RRom produkcija” objavila joj je putopis „Moja Indija“. U istoj kući lani je tiskala i dvotomnu zbirku poezije “Kamijada i Kamiseja”. Zastupljena je u poetskoj zbirci četiri autorice “Personalni karusel – šizofrena zbirka”, što je prethodilo samostalnoj zbirci “SvejAdno mi je i ostale dijagnoze socijale”. Poetski ciklus na engleskom jeziku “Simulacrum” objavljuje u Velikoj Britaniji, kao i poetsku zbirku “It’s only babbling – don’t pay attention”.

U engleskom prijevodu poezija Katarine Sarić zastupljena je u nizu časopisa, a na ovom mjestu navest ćemo samo neke jer je popis uistinu dugačak, poput “World poetry yearbook” (2014. english edition) i “Balkan poetry today”. Uvrštena je i u međunarodnu antologiju novih glasova “East meet West Anthology”, a izbor iz njene erotske poezije objavljen je u specijalnoj izdavačkoj kući za avangardna i ekscentrična djela svjetskih umjetnika “Black Scat Books” iz Kalifornije. 

„Pišem lako, svoje opsesije odmah stavljam na papir i pisanje, čini mi se, samo teče. Osjećam olakšanje dok pišem“, reći će Katarina u jednom razgovoru. Danas živi, radi i svoje opsesije na papir stavlja u Budvi. Lupiga je svojim čitateljima predstavlja s pet pjesama. 

PRONAĐENA
 
Naći ćeš me u zavežljaju u hodniku
u kojem nema svjetla 
Upucala sam sijalicu one posljednje noći 
u ovoj kući 
u kojoj sam čuvala majku 
u ormaru 
Mirisale su dunje pečene za očev put u Rusiju 
na stepeništu neplaćeni računi za struju
naramak drva i dva izbijena zuba 
Ne znam da li ćeš moći 
podići 
me 
karlica mi je srasla s betonom
Slika ovog hodnika
urasla je dlaka 
u jajetu mog embriona
tražiću od tebe da mi budeš tata 
Hoćeš li moći da mi razdvojiš noge 
stonoge 
razbiješ lice ljubavnice 
ubiješ pauka iz mraka 
Ja imam snagu Edipa 
oči sam izbola pletećom 
iglom 
pretečom 
grčkih patosa 
igrala sam se još kao mala
hibrisom i snom 
A ti si bio velik i strašan 
prije elektronskog loma ovog stoljeća 
sloma nervnog 
Elektrinog
i nekih nacionalnih mitova 
jeftinijih od smeća 
crnih vreća 
popakovanih pred kišu 
ovih kaljača 
u hodniku 
Šta ti se to moglo dogoditi 
a da meni već viđeno nije 
- Niko ne smije da vas bije 
da te tako izlomi sliko moja odbjegla 
na zid
Živ uzidan 
u onaj miholjski muvama popljuvan ram
crvljiv sram
retuširan 
Naći ću te u ovom istom hodniku 
obješena o porodično stablo portretno 
skinuti s najviše grane 
U istoj onoj noći kad upucam ovu sliku
kad mi opet svane 
noć u dan
kad mi
dug ispane 

 
KORA
 
Kad protegne se ispod kore
ona
kojoj sinovi utrobu pocijepaše
i mine strah od 
žene 
majke 
života
Ja sakupiću rubove naborane haljine
i sašiti 
novo srce za svečanu priliku
da paše 
kao saliveno uz ovo lice i sliku 
oboljelu od anemije 
- vazduha treba 
izliveno rudarsko okno
pretopljeno 
je 
u posljednji ciklus alhemije 
presušen 
je 
plač iz kolijevke 
Kad izbaci more 
posljednje kosti pitomih fosila 
ja sjedjeću na obali 
prebirajući krše
u pozi djevojčice s razglednice 
u kliše 
zaglavljene
i obavezno snene
u bijelom 
s jednom šiškom preko čela
prebačenom naizgled ovlašno 
poziraću u slavu nevinosti i ponovnog rođenja
a 
zapravo ću željeti da vrisnem odušno
i 
pocijepam taj ram 
- vazduha mi treba 
ispod Heraklovih stuba
grčkih tragičara koji slave oceubistvo silovanje 
majke 
zemlje 
žene 
pravdajući ga neznanjem 
umro mi je sram 
i niko nije došao na sahranu
otišao je u spam
Kad ustane i protegne se ona
prašnjava 
silovana
pocijepana
pogrebena 
zemlja 
majka 
žena
u posljednjem kriku 
epske završnice
koja ostaje bez daha
Kad odu i otac i brat i drug 
ja vratiću se na ono naše mjesto ispod gvozdenog mosta 
otkopaću nam davno urezana imena iz betona
prenijeti u Afriku
ih
ja postaću prsten vremena
stih
što zatvara krug
daleko od zemlje naših predaka 
 
 
DALO TI SE
 
Dalo ti se da saznaš 
kako ljubi ona koja se za vazduh hvata 
iz čistog inata
trči po cvjetnim poljima 
u susret boljima
svu tu je raskoš ogolila
između butina stavila
i s mrtvih usana bi joj se vode napila
greotinja
Dalo ti se da u oblaku dima ostaneš za njenim petama
sluđen 
i hula i svetinja
kud ta prođe kad joj se prohte za gladne oči 
gozba
razorana mozga
ni travka da nikne
ni da svisne ni svikne
životu mira nikad
Dalo ti se parče s karme kolača 
tek da vidiš da nisi pretplaćen 
neshvaćen
tek da bi spoznao razliku između
života i životarenja
nekad i sad
smijeha i plača
Dalo ti se da odjekneš u sanjarenja 
između dva prsta 
rogova i krsta
da biraš koji manje boli
koji jače voli
Dalo što ti niko uzet neće
da ti lice sreće namigne tek da znaš i zapamtiš 
joj sjenu 
onu venu najplavlju
modriju od oka joj
za pucanje bijeg u infuziju
prste u trofaznu struju
za ono kad ti srce stane pa u pete propane
za tucanje na umiranje
 
Dalo ti se da siđe u tu ladovinu 
od donjeg svijeta ti 
slabinu
gdje u tami čamiš vjekovima 
sitničariš
krtničariš
ona koja luču u kosi skriva
ni mrtva ni živa
ni dužna ni kriva
povazdan visi na čardaku
Dalo ti se tek da vidiš svjetlo
u mraku
 

AKO
 
Ako te ikad više ugledam -
nek to bude presedan
vrijedan glavne scene nekog istorijskog 
blok-bastera
ili vesterna
na kraju pješčanog grada 
bilo koji situacijski kontekst 
ovdje i sada
mirna šetnja građanski protest
samo nek ne bude čisti prud 
i onaj strašni sud pred kojim sam se smela 
zatečena naivna
kao iz Puškinove poeme kakve ispala 
očiju širih od plavetnila Baltika
 
Ako se ikad više digne - ova flota potopljena
bijela zastava izbušena
zaliječena rana:
nek to bude na otvorenom moru 
s punim jedrima! -
neka to bude viteški frontalno i slobodno 
da odigramo na fer-plej 
a ne onaj prokleti displej 
i staklo od kojeg pucaju zjenice 
- pa kud koji mili moji after-parti 
da ne bude uzalud sav trud građenja kula u vazduhu
gađenja pred svima koji ne nose ni vlas tvoje kose
i ne gledaju me kao da me gutaju
kao da u zemlju propadam oslobođena teže
griže savjesti -
za sto dana žalosti
jedan opjevan vatromet pa i na kijamet -
šta bi me bilo briga za vrijeme i trivijalne teme 
- muko moja pređi na drugoga!
tamo gdje su svi zvuci isti i svi strašno zvuče
gdje svršavaju simfonijski orkestri na ulice
a piskutave žice pune sale - 
gdje male su velike lažne prave 
tamo gdje od tebe napravila sam remek-djelo svog života
kakva megalomanija! onanija! 
divota i strahota! -
i kako još grebe i zebe postavka u mojoj glavi tvojih rezbarija 
 
Samo da te još jednom vidim i skinem do ispod kože
pa neka me nalože
i na lomaču
nabiju na draču - 
ni pišljiva boba spram tebe iko!
 
Samo da te još jednom vidim netaknuta 
i na peti se okrenem 
pa za tobom pljunem -
da me još jednom baciš psino u vjetar - al' u leđa ovog puta!!
 
 
KOBAJAGI
 
Hajde da se pretvaramo:
da smo normalni -
da sve je kao 
prije
nego su nas pregazili konvoji uvezenih
skalamerija sa zapada -
da nije bilo rata
 
 
Hajde da oživimo: sve one male
smiješne predratne metafore -
da se zavučemo u neke mišije rupe -
da ti grickam uho -
da napraviš mi rupe u siru:
kao nekad 
u miru -
da zaboravimo režanje 
pokislog psića moga
što lajalo je od straha
da ne sklizne u kič i patetiku
iza zatvorenih vrata -
da ne proglasiš ga za državnog neprijatelja
zapaljenog u retoriku -
samo sam tvoju pažnju da skrenem htjela
mačora tvoga
predatora
 
Hajde da budemo stereotipi 
jednostavnosti -
Kobajagi -
carevi nagi
u novim odijelima -
da ponovimo svaki kliše
kojeg se dosjetimo -
da mi budeš i kuca i maca i medo-brundo
(topla ti je bunda)
a ja tvoja ludica i vjeverica
mala mudra -
da se izližemo od upotrebe:
skrijemo u babine niše
i svo slatko od višnje 
pokrademo -
a tegle razbijemo!
 
Ma hajdemo
u déjà vu!
pa mi reci da smo već viđeni
toliko puta -
da smo jedno drugom dosadili!!
Hoću da se dosadim sa tobom -
kao navika
prva kafa jutarnja
izlizana fraza 
rečenica prosto-proširena:
onaj udoban stari ogrtač iz ormara
koji mi provjereno najbolje stoji -
Hoću da me iznosiš
i da nas zaboli za modne trendove -
da ti krpim čarape
džangrizava
u zlu i dobrome -
dok nas smrt ne rastane
 
Hajde da budemo nagi 
jednostavno
rođeni:
da sve zaboravimo -
Kobajagi:
sve
osim ljubavi

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Privatni album