Čim smo prošli Splitska vrata, olujno jugo nas je počelo valjati takvom silinom da sam do Visa stigla napola živa, zaklinjući se da više nikad nogom neću stupiti na taj otok. Taj dan ništa od onoga što je slijedilo nisam očekivala. Nisam otišla sutradan. Ni prekosutra., a zadnji dan sam molila Boga da udari olujno jugo i da trajekt ne može isploviti. Preseliti na Vis, biti dijelom Visa i u dugim zimskim mjesecima, koji znaju biti teški, pusti, mračni i hladni, kako je to? Ne znam, ali sam poželjela. Jer, preseljenje na Vis nije seljenje, nego prelazak. Prelazak na drugu stranu, u zaseban svemir. Zimi svaki otok priča svoju priču. Na kopnu je tišina samo izostanak zvuka. Na otoku zimi, tišina je background za zvukove koje smo zaboravili.

Ima od toga ohohoho godina kad sam, nesmotrena kakva već jesam, prihvatila poziv nekih ljudi da skoknem do Visa usred zime. Puhalo je olujno jugo, do Visa sam dušu ispustila, dobila fobiju od trajekata, valova i otoka i zaklela se da više nikad u životu neću nogom stupit na trajekt osim ako je bonaca jedan kroz jedan. I ako je cilj putovanja recimo Šolta. Aj dobro, može i do Brača. Vis? Nikad više, rekoh sebi tada.

Brod na horizontu? Ne, nikad više! (FOTO: Nela Jakić)

A onda sam prije par dana dobila poziv za književni nastup od viške udruge „Lavurat za poja - nevladino, nestranačko, neprofitno udruženje građana“. Prvo što sam pomislila bilo je – nema šanse. Drugo što sam pomislila bilo je – isto nema šanse. Onda sam pomislila – „lavurat za poja“? Što li im to sad znači? Aha, znam. Lavurat – radit. Poja – polja.

Ne'š ti, nije nikakav problem dešifrirat taj viški jezik. Nešto u vezi poljoprivrede, znači. Ne razumijem se ja ni u kopnenu poljoprivredu, a kamoli u otočku, dakle, ne mogu dat nikakav doprinos tome. Osim toga, rekla sam da na Vis više ne idem. Pogotovo zimi. Točka.

Onda mi vrag nije dao mira i proučim malo stranicu te udruge na Facebooku. Kažu: „Udruženje građana koje se bavi revitalizacijom života u selima otoka Visa i na otocima Viškog arhipelaga“. Meni je ovo zvučalo kao da pokušavaš recimo revitalizirati život na Marsu. Pod uvjetom da preživiš vožnju trajektom. Pardon, svemirskom letjelicom.

Ne razumijem se ja ni u kopnenu poljoprivredu, a kamoli u otočku, dakle, ne mogu dat nikakav doprinos tome (FOTO: Nela Jakić)

Zaintrigirana, provjerim prognozu vremena za datum kad sam bila pozvana. „Vjetar slab do umjeren“. Hm, umjeren vjetar? Znam ja te pomorce i te „ljude od mora“. Njima je umjereno sve što nije orkanski kataklizmički tajfun. Postoji li službeno orkanski kataklizmički tajfun? Vjerojatno ne, ali shvatili ste poantu. Ipak, umjeren vjetar, to je valjda dovoljno sigurno za mene. Pa nisam baš takva luzerica da ću odustati od puta na Vis zbog običnog, slabog do umjerenog vjetra?

Sa svojom sam prtljagom bila spremna na vratima stana u rano jutro tog dana. Provirivši glavom vani, osjetila sam slab, do umjeren užas. Koji se pojačavao paralelno s boforima juga koje je baš taj dan odlučilo zapuhati vremenskoj prognozi unatoč.

Doduše, prognozu sam čitala jedno mjesec dana prije puta. Ali ipak nisam očekivala tako drastična odstupanja. Mjesec dana, ma što mjesec, deset dana, dan prije puta, cijela Hrvatska bruji o tome kako zima nikako da stigne. Ljetne temperature. Bonaca. Nula bofora na sve strane. Ja krenem na put, i to na Vis, zima izvede veličanstveni upad, temperatura padne, jugo podivlja.

I umjesto bonace, zima izvede veličanstven atak na moje putovanje (FOTO: Nela Jakić)

Ušla sam u utrobu trajekta Petar Hektorović sa slabim, do umjereno pretjeranim simptomima morske bolesti koja me je uhvatila već u autobusu do luke, promatrajući sivo nebo i kišne oblake. Ok, dala sam se navući. Ako preživim ovaj Vis, to će mi biti i zadnji Vis u životu. Tako mi vremenske prognoze! Idem odraditi tu nekakvu književnu večer i adio arhipelazi i škoji i lavurati i poja i revitalizacije i sve to.

Čim smo prošli Splitska vrata, olujno jugo nas je počelo valjati takvom silinom da sam do Visa (opet) stigla napola živa, zaklinjući se (opet) da više nikad nogom neću stupiti na taj otok.

Taj dan, nakon što sam stupila nogom na tlo Visa, ništa od onoga što je slijedilo nisam očekivala. Znam što jesam očekivala. Da će mi biti dosadno. Da ću čitati svoje priče u, većim dijelom praznoj, ogromnoj sali opskurnog Zadružnog doma u Podšpilju, prespavati i sutradan uhvatiti prvi trajekt prema kopnu. Moderator moje književne večeri, Vinko Kalinić (inače čovjek koji zna sve viške priče, mitove i legende), opisao mi je plan programa – ja ću pročitati pet priča, a između svakog čitanja zapjevat će klapa „Liket“.

Čitala sam na bis, ne vjerujući vlastitim očima i ušima (FOTO: Stjepan Tafra)

Pet priča?! Jesi li ti pri sebi, čovječe? Tko želi slušati sat vremena čitanja? E pa, sad znam tko to želi. Publika u sali Zadružnog doma u Podšpilju, koja je, nakon što sam završila čitanje zadnje, pete priče, tražila još. Čitala sam na bis, ne vjerujući vlastitim očima i ušima. To mi se još nikad i nigdje nije dogodilo.

Pjesme klape „Liket“ i moje priče izmjenjivale su se kao da smo davno uigrani tim, publika nam je zahvaljivala pljeskom i smijehom, a ja njima komadićem srca koje je ostalo u toj sali. A to je bio tek početak mog zaljubljivanja. Naime, nisam otišla sutradan. Ni prekosutra. Dapače, zadnji dan sam molila Boga da udari olujno jugo i da trajekt ne može isploviti.

Molila sam Boga da udari olujno jugo (FOTO: Nela Jakić)

Događanja u Zadružnom su tekla dva dana bez pauze. Zadružni dom u Podšpilju mjesto je za kakvo bi, zbog ambijenta, ubio valjda Federico Fellini.

Zdanje čiji je prizemni dio sagrađen još negdje dvadesetih godina prošlog stoljeća i u čijim prostorijama osjećate dašak prošlih vremena, sistema i svih viških zima, preživio je puno toga, imao svoje slavne dane, ali i natugovao se samoće i zapuštenosti. Takva zdanja znaju tugovati tiho dok se u njihove zidove uvlači vlaga, krovove razvaljuju bure i juga, a uspomene na neka življa, nastanjenija vremena kopne i predaju se zaboravu.

Živ osjećaj daška prošlih vremena, sistema i svih viških zima (FOTO: Stjepan Tafra)

Slika tog doma trebala je postati samo još jedna slika koja simbolizira odumiranje otoka, pogotovo njegove unutrašnjosti, i života na njemu. A onda, tamo negdje '99 godine okupila se ekipa ljudi koji su tad napunili 60 godina života, znači generacija rođena '39. Odlučili su proslaviti svojih 60 godina, nazvali su se „Grupa građana rođenih 1939“ i sastavili inicijativni odbor koji je onda organizirao proslavu u sali Zadružnog doma, a koja se prije toga sigurno 20 godina nije koristila.

Ples s tombolom, održao se odmah iza jematve, to jest na Sabatinu i postao je tradicija. Onda se 2002. godine osnovala udruga „Lavurat za poja“. Sad su se tu već uključile i mlađe generacije, i tako je priča krenula. Doslovni prijevod naziva udruge je „Radit za polja“, ali riječ „poja“ na Visu ima dva značenja – možeš, recimo, ići raditi u poje (baviti se poljoprivredom, najčešće vinogradom), ali možeš i biti iz poja, što znači da potječeš ili živiš u nekom od sela na Visu.

Doslovni prijevod naziva udruge je „Radit za polja“ (FOTO: Stjepan Tafra)

Poznavanje povijesti ovog doma je bitno jer čovjeku pomaže shvatiti važnost onoga što udruga „Lavurat za poja“ radi i važnost onoga što se događalo tog hladnog, zimskog vikenda usred viških poja - dok su se pred mojim očima smjenjivali glazbenici, grupe i pjevači, dok se odvijao sajam autohtonih viških gastro i ostalih proizvoda, dok su djeca izvodila svoju lutkarsko-dramsku igru (dramski studio kazališta Besa), dok smo uživali u čaroliji za vrijeme projekcije filma „Kapi mora, kapi sunca“ redatelja Matka Petrića, a glas Ivice Vidovića čaroliju činio stvarnom čitajući prozu Renata Baretića i stihove Jakše Fiamenga.

Sve to uz muzičke note Marjana Jakića, pa dokumentarci koje nam je predstavio i prikazao mladi viški fotograf i dobri duh Komiže Stjepan Tafra, shvatila sam da svjedočim nečemu velikom, nečemu jako važnom za ovaj otok i najednom sam osjetila navalu zahvalnosti što sam bila pozvana i što sam imala čast biti dijelom svega toga.

Smjenjivali glazbenici, grupe i pjevači, a ovo su članovi Repassagea (FOTO: Stjepan Tafra)

Ovo je vraćanje života i u one dijelove Visa koje malo tko od došljaka i turista poznaje. Ovo je povezivanje mlađih i starijih generacija, povezivanje Visa i Komiže, povezivanje otoka sa kopnom.

I to nije bilo sve. Upoznala sam i slušala Nillu. Punim imenom i prezimenom Inger Gunilla Axelsson Siriščević, Šveđanka koja se udala za jednog Višanina, svira violinu, piše priče za djecu, i ima najljepši smiješak na svijetu.

Sve uz sajam autohtonih viških gastro i ostalih proizvoda (FOTO: Stjepan Tafra)

I stojim ja tako dakle u sali Zadružnog doma usred Visa, vani fijuče buretina, a Nilla, Inger Gunilla Axelsson Siriščević na violini, uz pratnju svog orkestra (Matko Petrić- bubnjevi, Nenad Bego - bas gitara, Darko Aljinović - klavijatura) izvodi neku francusku šansonu predstavljajući svaku pjesmu na hrvatskom s viškim naglaskom i povremeno brkajući padeže na neodoljiv način. Neprocjenjivo.

Prije nje, nastupale su predgrupa i pred-predgrupa koje se nisu ništa manje uklopile u čaroliju večeri – Jazz quintet „Repassage“ (Martina Matković - udaraljke, Kajo Milišić - gitara, Duje Divić - saksofon, Marko Pažanin - gitara, Jelena Galić - vokal i kontrabas) koje sam tada prvi put čula, ali nadam se ne i zadnji. To što su oni svirali zove se „gipsy swing“ i ubijte me ako znam detalje o tom muzičkom pravcu, ali znam da djeluju na čovjeka tako da se jedna, inače ozbiljna dama srednjih godina, počne vrtjeti po sali Zadružnog doma i plesati i pjevati i vikati „'oćemo jooooš!“. Khm, i naručivati još viškog crnog. Domaćeg.

Inger Gunilla Axelsson Siriščević  s najljepšim smiješkom na svijetu (FOTO: Stjepan Tafra)

Zbog tog viškog crnog domaćeg neki dijelovi večeri su mi u maloj magli, ali jasno se sjećam da je poslije Repassaga (ili prije? Dobro, nećemo cjepidlačiti) nastupila Milica Erceg i pjevala jazz, i blues, sve u okviru Glazbene udruge „Rulin“ i da je netko kraj mene, u polumraku sale izjavio „Čoviče, ovo nema ni u Njujorku!“.

Sjećam se također jedne manje prostorije preko puta velike sale gdje je bio šank i gdje se posluživao pravi pravcati fažol s kobasicama, točnije fažul, kojeg sam sasvim neženstveno pojela dva tanjura pitajući se što mi se događa kad se osjećam tako dobro, tako sretno i tako – doma.

A djeca su izvodila svoju lutkarsko-dramsku igru (FOTO: Stjepan Tafra)

U neki kasni, jako kasni noćni sat za stolom gdje sam sjedila krenula je pjesma, a između pjesme recitacije pojorskog pjesnika Mirka Mladinea zvanog Mrkva, čije ime inače nije poznato van Visa, ali jedna od pjesama koju nam je izrecitirao bila je najbolja poezija koju sam čula u zadnjih deset godina.

Tad mi je palo na pamet da nigdje i nikada nisam srela i upoznala toliko pjesnika koji znaju toliku količinu vlastitih pjesama napamet kao na Visu – izrecitirat će vam je u prolazu, kad zastanete u šetnji komiškom rivom, ili dok sjedite u zadimljenoj prostoriji zadružnog doma u Podšpilju i ostaviti vas potresene strašću koju unose u svoje performanse.

A djeca su bila sjajna (FOTO: Stjepan Tafra)

Dan prije odlaska s Visa, ručajući u hotelu „Biševo“ u Komiži, buljila sam kroz prozor restorana hipnotizirana udarima bure i valovima koji su se s obzora valjali nekako zastrašujuće, a divno. Poželjela sam da ne moram još otići, poželjela sam da me puste još nekoliko mjeseci samo tako postojati i gledati u more.

U tim trenucima postala sam svjesna što je na Visu zadržalo Šveđanku Nillu, i ne samo nju, nego još neke ljude, iz Zagreba, iz Splita, koji su Vis izabrali za mjesto življenja.

Poželjela sam da me puste još nekoliko mjeseci samo tako postojati i gledati u more (FOTO: Nela Jakić)

Preseliti na Vis, biti dijelom Visa i u dugim zimskim mjesecima, koji znaju biti teški, pusti, mračni i hladni, kako je to? Ne znam, ali sam poželjela. Jer, preseljenje na Vis nije seljenje, nego prelazak. Prelazak na drugu stranu, u zaseban svemir.

Što točno u tom otočkom svemiru ima, mogu znati samo oni koji odrade bar jednu višku zimu. Svatko može pokušati opisati te viške zime – nebo je šutljivo i sivo, valovi prijeteći i bijesni, a pučina beskonačna poput čekanja (brodova koji neće doći), fijuče bura u krošnji bora...

Mogu naslagati tisuću pjesničkih slika i onomatopeja, ali to neće imati veze s ničim od viške zime. Ljeti su svi otoci isti. Gužva, turisti, žamor, cvrčci, žega, kolone automobila u trajektnoj luci... Zimi svaki otok priča svoju priču. Pod uvjetom da ima onih koji je uopće žele čuti.

Mogu naslagati tisuću pjesničkih slika i onomatopeja, ali to neće imati veze s ničim od viške zime (FOTO: Nela Jakić)

Na kopnu je tišina samo izostanak zvuka. Na otoku zimi, tišina je background za zvukove koje smo zaboravili. Na otoku zimi, tišina te natjera da izoštriš slušne senzore hvatajući glazbu ispisanu notama u zapusima vjetra, javljanju ptica, huku mora, šuškanjima u bušu. I svi ti zvukovi , posvećeni tišinom, govore ti istu stvar – sve je dobro. Život je dobar, ovakav, sad i ovdje

Ne treba ti tražiti dalje.

Lupiga.Com