ZAKAŠNJELI PUTOPIS: I sad mislim o onoj aščinici u Bijelom Polju
Umjesto da sjedim u studiju i čekam početak svoje emisije, okružen knjigama poezije, s blagom i dobrom nervozom, kao pred predstavu, sa spremnim glazbenim dijalogom između Arsena i Gabi, ja sam trebao biti u Crnoj Gori, u Bijelom Polju, na 50. Ratkovićevim večerima poezije. Član sam žirija, nisam otišao zbog virusa koji nas je sve izmijenio, naše je puteve urušio, navike je obezvrijedio, a želje je ostavio u prpošnom prostoru između sjećanja sadašnjeg i onog budućeg.
Prvi sam put prije petnaest godina išao u Crnu Goru, upravo tamo, u neznano Bijelo Polje, u nepoznatu zemlju o kojoj sam znao malo, tek da je lijepa i da njezini ljudi neobično govore, sve u nekim vertikalama, možda zbog planina, možda zbog potrebe da se među tim planinama čuju. Još ne znam kako izgleda crnogorska rečenica, znat ću. Idem dolje na poziv organizatora, čeka nas šaroliko pjesničko društvo, malo je reći da sam uzbuđen, veseo, ali i lagano potišten. Nisam od onih koji srljaju u otkrića, s mnogim sam stvarima u životu ostao na pristojnoj udaljenosti, u polusnu, iza zatvorenih očiju. I mislim da nisam mnogo izgubio, baš suprotno. Ali ovo nije ta priča.
Moj prijatelj Artnam i ja sjedimo u Airbusu 319 i letimo u Dubrovnik, tamo ćemo uzeti taxi i odvesti se do graničnog prijelaza Gornji Brgat. Na bosanskoj strani već nas čeka naš vozač iz Bijelog Polja, u bijelom passatu kojeg će do sljedećeg našeg puta u Crnu Goru uspjeti potpuno slupati.
Avionom do Dubrovnika, pa taksijem do granice s BiH (FOTO: Lupiga.Com)
Artnam ne prestaje pričati, ja pokušavam zaspati, budim se kad smo kotačima udarili u pistu. Ne volim letove, ovo mi se čini idealnim. Brzo smo ušli u veliki crni mercedes i rekli odredište. Taksist nas je sučući povremeno brkove, šutke dovezao na granicu. Ostavili smo nešto kuna više, opet je dirnuo brkove i pozdravio. Pješke smo, kroz visoku travu ušli u Bosnu. Artnam je službenici na granici rekao da smo mi pjesnici. Ona je prečula pa je ponovio da bez obzira što ne izgledamo tako da to ipak jesmo. Opet je prečula.
S našim novim vozačem rukovali smo se, promrmljao je svoje ime, ali nisam ga razumio. Tek malo kasnije, kad smo odradili formalne stvari o Zagrebu, Rijeci i Bijelom Polju upitao nas je (cijelo je vrijeme na radiju bila nekakva grozna glazba, turbo folk čije su se riječi nažalost sasvim dobro razaznavale) jesmo li čuli za Burdžović Rifata, narodnog heroja. Nismo, ništa ne znamo.
„Ja sam mu od familije“, reče naš vozač. Sad sam shvatio da se predstavio kao Burdžo.
„Ubili ga četnici, a veliki čovjek je bio“, reče Burdžo.
Artnam reče „k'o i našeg Gorana!“, Burdžo kimne, nekako u tom trenu prolazimo uz tablu na kojoj piše Necvijeće. I pada noć.
Kasnije smo umorni od puta zaklopili oči, a Burdžo je zamotavao volan loveći krivine, sve uz pokoju psovku. Kamioni koji su nam dolazili ususret sjekli su zavoje. „Materi im jebem“ (citat).
A onda je Burdžo odlučio pitati kakvu glazbu želimo.
„Oćete domaću ili narodnu?“
Ta mi se podjela usjekla i danas, po njoj se reže kao nožem kroz putar.
„Pa...najbolje nikakvu“, rekoh.
„O može“, odgovori Burdžović i okrene na Treći program Radio Beograda, našao je Rahmanjinovu 2. simfoniju. Sjajno ništa.
Bog nas je gledao kroz Sergejev klavir dok smo kroz mračne vrleti ulazili u Crnu Goru, prolazili kroz Kolašin i onda u uplovili na raspadnuto parkiralište raspadnutog nebodera koji se zvao Hotel Bijela rada. Dobili smo sobu na sedmom katu. Lift nije radio. Sve je bilo pusto, kasnije će nam na recepciji objasniti da su nas smjestili ovako visoko jer ćemo imati bolji pogled. Istina, imali smo ga, kad bismo se vraćali u Radu, oko četvrtog kata, na sredini uspona sve bi nam se razbistrilo i vratila bi se vječna pitanja o bitku, ljubavi i smrti. U sobu bismo ušli mirni, poput swamija. A onda bismo iz velikog Obodinovog frižidera izvadili pivo i vratili se u ovaj prolazni i kratki život.
Bijelo Polje (FOTO: Bijelopolje.co.me)
Ujutro, preskočili smo doručak, Artnam je htio na ćevape. Bilo je rano, niti osam sati. Pomislio sam kako je to sjajna ideja. Ubrzo smo niz nekoliko stepenica ušli u jednu zalogajnicu. Otvarali su u devet, gospođa u dimijama ljubazno nam je to rekla nakon što smo je pozdravili.
„Jao, a mi se baš nameračili na ćevape, ajte nam ih gospođo ispecite“, zavapi Artnam.
„Hajde sjedite, samo da se ploča ugrije“, uzvrati gospođa opasana bijelom pregačom.
„I dajte nam dvije duple šljivovice“, dosjeti se Artnam.
„A nemamo mi to“, reče žena, „mi ne držimo alkohol. Ima mlijeka kiselog.“
„Pa dajte nam onda duplo kiselo mlijeko“, rekoh tjerajući nelagodu.
Artnam prihvati, „da, neka je samo duplo“.
Pojeli smo brzo, pazeći da ne zamastimo stolnjak, da ne mrvimo, da ne govorimo. Bilo je neke ljepote i mira u svemu. U neobičnom doručku, među nekoliko stolova na kojima su još naopačke bile okrenute stolice. Sami. Gospođa je otišla nekamo kroz stražnja vrata. Ostavili smo novac na stolu i tiho pozdravili. Izašli smo u već vrelo jutro. Nije bilo još niti devet.
Ćevapi prije devet ujutro (FOTO: Pixabay)
„Ajmo na rakiju negdje“, rekoh Artnamu.
Pred nama se ukazao veliki smeđi kiosk, ustvari nekakva staklena građevina uz čija je vrata pisalo Šahovski klub. Ušli smo, svi su stolovi bili puni, za svakim stolom se već igralo, figure su bile raspoređene, trajali su ratovi. I pušilo se, tek su poneki pili kavu. Prišli smo jednoj klupici iza koje je stajao brkati čovjek i prao malene čaše za žesticu. Ugurao bi kažiprst u čašu i okružio dvaput, pa isprao. Prsti su mu bili debeli, baš po mjeri tih čašica.
„Dajte nam Stomakliju, duplog“, reče Artnam.
Čovjek podigne onaj svoj kažiprst, još mokar od pjene, blizu ustima.
„Igra se“, prošapće.
„Jebote, izvinite“, cikne Artnam.
Sjeli smo za rasklimani stolić uz sama ulazna vrata, pred nama je bila drvena kutija s figurama. Mi smo se držali naših čašica. Zaigrali smo neku drugu igru, nešto slobodniju i gluplju. Jutarnje pijanstvo. U tišini, uz stradanja kraljica i slične masakre pijuna, lovce i uzdahe. Nekoliko rakija kasnije, izašli smo u podne, na sunce. Prišli su nam Romi i tražili novac. Dali smo neke kovanice. Kad su se udaljili vikali su da smo cicije – „Stranci cicije!“
I pred nama je bila drvena kutija s figurama, ali smo se mi držali naših čašica (FOTO: slijepibp.me)
U redu. Na kraju našeg puta opet se ukazala Bijela Rada. Na recepciji nikog. Uspeli smo se u sobu, Artnam je rekao da će popodne otići kupiti cipele. Tko to na pjesničkom gostovanju kupuje cipele pomislio sam. I otkad se to nadahnuto čini baš ovdje, u Bijelom Polju. Ali nisam pitao.
Svega se ovog sjećam dok slušam vijesti iz Crne Gore, dok pratim izbore u kojima su srušeni Lukašenko, Čaušesku, a i temeljito bagerom demokracije poravnan Berlinski zid. Slušam kako će jedan mladić sad postaviti nekakvu vladu stručnjaka, pa mi napamet pada naša, domaća vlada stručnjaka od prije nekoliko godina. Ta lažna mantra koju su naši ljudi također prihvatili kao nekakav spas. Naš premijer tada bio je iz uvoza, veliki stručnjak koji je građane zvao građevinama. To je njegov najveći uspjeh, ništa bolje nije uspio. A izgubili smo vrijeme, pojeli su ga skakavci, točnije stručnjaci. Skrivali su svoje jasne namjere sve dok se nisu toliko isposvađali da više nisu ni razgovarali. Tada je vlada stručnjaka sazivala telefonske sjednice gdje su svi sve prihvaćali. Očajan trenutak novije povijesti. A ti koji su tada tvorili vladu ideološki nisu bili nešto posebno različiti. I svejedno su se uspjeli očnjacima zakačiti već na početku.
Sad mislim o onoj aščinici u Bijelom Polju, Šahovskom klubu u kojem su sve vjere i sve nacije jednake pred crno bijelim figurama. I gdje važi jedino apstrakcija. Kako su se samo zadubili ti ljudi, u rano jutro, kao da ničega drugog nema na svijetu! Nekako im i danas zavidim. I kako je ona gospođa u dimijama otišla, pomišljam na dva razloga, jedan je da nema što sama raditi s nama dvojicom u neotvorenoj zalogajnici. A drugi, vjerujem točniji i vedriji, što je imala još nekog posla i što nam je vjerovala. Nismo je razočarali, ni mrvicu na stolnjaku nismo ostavili, čak smo i papirnate salvete kojima smo obrisali ruke uzeli sa sobom, da ih vani bacimo u kantu za smeće.
O ta dva mjesta mislim dok su neka ista takva mjesta razbili "pobjednici izbora", oni kojima će legitimitet vlasti po svemu dati zaslijepljeni narcis s očajno netočnim metaforama na usnama. I koji se želi osvetiti dojučerašnjem vladaru. Toliko toga kroz povijest, pola antičkih tragedija, počiva na osveti, većina povijesti bila je u rukama uvrijeđenih narcisa. Oni ne razabiru, ne čuju, ne vide, zagledani su u svoju ulogu. A momci s crnim zastavama s lubanjom, razbijaju, plaše i čekaju svoj trenutak, tako je blizu, tako im je blizu, točnije, već je počeo.
"Srebrenica - selite se Turci" - samo jedna od sličnih poruka koje su osvanule u danima nakon izbora u područjima Crne Gore na kojem živi značajniji broj Bošnjaka (FOTO: Facebook)
Tugujem ovdje u studiju, iza tih velikih riječi, te demokracije, slobode, stručnosti, sve te pompe o oslobođenju stoji samo ta mrtvačka lubanja koja nam se neprestano ceri. I onim šahistima i onoj gospođi u dimijama, onome gradu koji nas je, Artnama i mene prihvatio kao svoje, u kojem je on kupio cipele i izložio ih na Obodinovom frižideru u Bijeloj Radi.
Ja sam stranac, stranac cicija, dobro su mi rekli Romi. Ni radovati se toj iluziji slobode ne znam, niti znam vjerovati potrošenim riječima, sve sam to već vidio, sav taj put već sam negdje prošao. Cicija sam i zato što niti paru ne dam, niti blagi osmijeh, niti riječ razumijevanja za takve naivne gubitnike koji su se nadvili nad vlastitu sliku u ogledalu i pokušavaju se upisati u povijest zajedno s onima koji bi protjerivali i ubijali druge i drugačije. Ali oni su ovdje, već su posijali strah.
Narcis ne zna da su ga već pojeli, da će ga ispljunuti kao oglodanu kost, zajedno sa svim njegovim metaforama, ispljunut će njegovu oglodanu ruku koju im je pružio.
Već je kasno čini mi se, već je suviše kasno.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: TO Bijelo Polje
nu, glagol je "znati" i od njega svi pridjevi tvore se s dočetkom na "-an", daklë "neznan", "znan", "poznan" ili "nepoznan". na žalost, EU-ropa i amerika su prëdůgo puštale zapadni balkan sāmomu sebi, i to se jasno danas razvidi u čṙnoj gori, bolje nego li u susjednoj sṙbiji. čṙna gora je ostala na rubu zapadnoga balkana, koji je pak na rubu europe, mala narodnostno-plemenski pomiešana zemlja starïh stoljetnih često običajnih problemov izgubljena u današnjem svietu. bez djelatne pomoći EU-rope mala čṙna gora će bīti lahki plien na vjetrometini svjetskih prëvirānj.