Žurim, žurim, a glad velika. Dosta je sendviča, trebam nešto toplo i ukusno.
Pristavljam vodu na najjači plamenik štednjaka. Malo soli, da se tjestenina ne raskuha. Otvaram kuhinjski ormar, vadim konzervu tunjevine, maslinovo ulje, začine, tjesteninu ... u frižideru mi se smiješi kiselo vrhnje.
Voda zakipjela, ubacujem tjesteninu. Poklopim da se što prije skuha.
Otvaram konzervu, onu jeftiniju. Komadići tune. Odlijevam tekućinu. Normalno i tako nema maslinova ulja, samo voda i neko biljno ulje. Bljak na kvadrat, rekel bi Lovre.
U primjereno velikoj posudi ugrijem 3-4 jušne žice maslinova ulja. Tunjevinu (bez bljak tekućine) lagano prepržim. Dotle je i tjestenina kuhana, pa je procijeđenu prebacim u posudu sa tunjevinom. Malo promiješam, dodam začine po ukusu, na sve to stavim kiselo vrhnje i miješam dok se sve ne ugrije.
Gotovo. Stavljam na tanjur. Zanimljivo, više mi se ne žuri. Ima Lovre pravo; u ukusnom jelu treba uživati. Polako.