- Ajd' napiši nešto za Lupigu o toleranciji u Hrvata, kazao mi je Lado prije desetak dana, onako, skanjujući se, kao kad žica da mu posudiš para. Onako, gleda u stranu, krši ruke i to. Zna čovjek da sam lijen, pa mu valjda nije bilo lako ni pitati da nešto napravim.
- Nema frke, samo ne ovaj tjedan, ispalio sam standardni odgovor, uvjeren da ću idući tjedan nešto doista i napraviti, a ako bude sreće možda se sve odgodi pa se izvučem bez posla. Ali, ne da mali mira, već danima tupi ("ajde, ajde", "pa jebemu, još nisi", "doći ću ti kući s bombama") i moram ispuniti datu riječ...
A zanimljivih je to bilo desetak dana (osim što me Lado svako malo pilio). Uvod u čitavu priču bio je šizofreni početak školske godine, s međimurskim demonstracijama protiv ideje da hrvatski klinci i Romi idu u iste razrede i s histerijom oko one klinke koja ima AIDS, a šalju je u školu. Odatle, logično i tema o toleranciji. Ali, ne bih ja o tome puno...
U svakom slučaju, vrijeme od kad sam dobio zadatak da napišem ovo što čitate, pa dok sam se prihvatio pera (da pera, majke ti, živu kokoš nisam vidio nego dva-tri puta u životu) iskoristio sam za društveni život...
U Splitu je, recimo, bilo dosta dobro. Kupanje u hladnom moru, zezanje, cuga, Hajduk gubi u prvom kolu Kupa UEFA-e i sve ono na što smo već navikli. Gušt je bio pričati s nekolicinom Engleza, navijača Fulhama, na Rivi, uz cugu. "Yes, dečki", friends, pjesme jednih i drugih i tako to. A bio i jedan dobar komad (žemski, da ne bude zabune, jer čudna su ovo vremena), s njima, pa mi je bilo zanimljivo gledat kako joj Splićani ulijeću na Ivanišević-englishu ("he brake me, then I break him..."). A sa mnom za stolom tip koji je bio u grupi onih koji su skinuli slovensku zastavu s kuće Joška Jorasa. Tri banke, milimetarska frizura. Osmijeh i viski s colom. Kući ima ženu i djecu.
- Ovaj naš koji je upao u kuću pitao je Jorasa ima li pištolj. Nemam. E onda dobro - i ode po zastavu. Valjda mu je usput dobacio i ubit ću te, ili tako nešto i odmah prijava za pokušaj ubojstva. Pa nemoj me jebat, priča tako moj novi navijački sudrug. Kaže da su u Umagu napravili transparent "Torcida-Piranski zaljev" i ne voli baš jako Slovence. Guštao je zato kad smo tukli Talijane na svjetskom prvenstvu. "Znaš što je nama to značilo, pa to su nam prvi susjedi, jebote...", priča i topi colu u Baliću.
A na utakmici, kad sam već ostao samo sa svojom ekipom, dobar dio stadiona, iako su upozoreni da će Hajduk zbog toga biti kažnjen, na dodir lijevog beka Fulhama s loptom (koji je najcrniji od svih crnaca u toj momčadi) viče poznato "hu, hu". I tako desetak puta...
Kasnije čitam bijesne novinske komentare kako UEFA Hajduku smješta rasizam. Veli Grgić, predsjednik kluba, koji je '95. iz HNS-a prešao u HDZ, da se rasizmom ljudi u Splitu ne bave.
A dok sam se ja zezao na Poljudu, u Zagrebu grom. Stiglo Carlino pismo za Bobetka!
I onda - ludilo. Te će mu Čondić kuću pretvorit u utvrdu, te se skupljaju generali, te nitko nas više neće jebat'... Pa šok. Potpredsjednik Vlade na televiziji najavljuje spor s Haagom. Generali daju podršku Račanu. Sve stranke staju u obranu digniteta Domovinskog rata. Jest ćemo travu, tko jebe sankcije, Račanu ne pada na pamet izručiti Bobetka bez obzira na posljedice, nitko neće naš Domovinski rat dovoditi u pitanje.
- Pazi šta pišeš, vidiš da je čitava nacija poludila, kaže mi zabrinuto Nina. Vidi da pizdim, a ne bi joj bilo drago da me netko pita mislim li ja da je operacija Medački džep bila baš skroz cool, jel' da da je super što ne damo Bobetka i liježem li u krevet svaki dan s mišlju kako možemo biti ponosni na naš sveti Domovinski rat.
Zna što bih ja odgovorio i što ću pisati, jebi ga, pa se boji da mi netko ne utjera nacionalni ponos u glavu nečim što se mojoj glavi ne bi baš svidjelo. Zanimljivo je kako nitko od guzonja na vlasti i u oporbi (čast Mesiću, ali i on je čekao pet dana da progovori) u svoj naci(onalnoj)-svetosti koja iz njih lije u slapovima nije našao za shodno spomenuti i one civile koji tu 1993. godinu imaju zapisanu na svojim nadgrobnim križevima. I za čiju nepotrebnu smrt nitko, ama baš nitko nije dosad odgovarao. A jebi ga, Srbi.
Pričao mi jednom prijatelj iz studentskog doma, devedeset druge, treće: "Sve je to u kurcu, ubijanje djece i to, ali jebi ga, dečki imaju neku logiku. Kaže - kad odraste bit će četnik, pa će on mene. Ima tu logike, što ćeš mu reć'". A ništa...
I tako, eto, nema više putovanja, Hajduk će ionako ispast (ma oće kurac, to samo tako kažem da lakše sklopim bad-sliku) valja arbeit, rutina vrti. Uglavnom pišem svakog dana o političkim aspektima slučaja Bobetko. Više bih volio da se odmaram negdje gdje Hajduk igra evropsku utakmicu svaki dan i gdje se može kupati u moru i krajem rujna, ali pos'o, jebi ga, za to dobijam pare od kojih plaćam račune u birtiji. I ostalo.
Uh, opet sam zabrijao. O čemu sam ono trebao pisati - tolerancija u Hrvata? E to je jedna ozbiljna tema, ali sad mi je već ponestalo prostora...