Sama u sobi. Zveckanje leda u čaši vina. Dva ujutro.Barem jedan končić optimizma. Samo tračak bezbrižnosti ili nehaja pa da mirno legnem spavati, ali ...Ništa!Iza mene je još jedan  dan. Sasvim solidan. Pun radosti koja mi ne znači ništa ...Sama sam, a ne bih to htjela biti. Imati nekoga pored sebe ... ne znam kako ... ako to nije On. Ne bih bila dobra u ulozi bilo čije djevojke. Lakše je slušati kockice leda kako se sudaraju jedna s drugom pa se, držeći za ruke, vrte u krug i odbijaju o…

stojim na asfaltu negdje posred kraljevićeve ulice, ispred mene, pred pogledom na nebo jedna od onih sivih petokatnica, prigradskih, gradskih betonskih spavaćih blokova, uspomena na 50-e u kojima nitko ne uživa, nakrcana praznim osamljenim ćelavim umirovljenicima kojima su i mačke pomrle, studentima koji treću godinu polažu četvrtu godinu i uporno se uvjeravaju i hrabre kako će ovaj put položiti ispit učeći na škripavoj kao oni klimavoj drvenoj stolici za starom komodom pod…

Ispočetka ...... je jebeno teško živjeti sa spoznajom da si ekvivalentno ambivalentan, da miksaš euforije i depresije, smijeh i suze, da sjajiš dok krvariš, da mrziš dok voliš, da voliš dok mrziš, da ti ništa nije jasno dok klimaš glavom, da ti je sve jasno dok odmahuješ glavom, da si tu dok te nema, da si tamo dok si tu, da u tebi mitsku borbu vode mrtvi bogovi, da ti je zanimljivo dok ti je dosadno, da ti je dosadno dok izgleda da ti je zanimljivo ...Stojimo u Melinu naslonjeni na šank.…

Nisam se mogla sjetiti jesam li jučer uzela tabletu. Cijeli dan upadam u rupe u pamćenju, ali mislila sam da je to zbog cuge. Ipak, bilo mi je sumnjivo i pomalo čudno. Pila sam bijelo vino. Za tako bezazlenu, "lajt" cugu, rupa je bilo i previše. Ali, rupe nisu bile toliki problem. Svakom se događa. Više me brinulo poniženje od sinoć. Cijeli dan razmišljam samo o tome. Osjećaj totalne-apsolutne poniženosti i razočaranja. Ljubav treba svrstati u psihičke poremećaje. Moj slučaj je ljubavni…

Ne, to nije dim već prvi rijetki oblak koji samo izgleda tako. Nitko, ali zaista nitko ne uživa. Primjećujem kako je žamor razgovora splasnuo dok shvaćam da davanje gasa ima puno veću dimenziju od onog kada se upali žuto na semaforu. Taj čudni feeling koji potencira rast kugle u plućima i pritisak u predjelu malog mozga obično počinje izjutra, odmah nakon prvog kruleža jadnog želudca koji očekuje topli napitak i visokokalorične naslage hrane. Bez obzira na to što mi nije svejedno, nijedna gesta…

Milan Babić zatražio je "oproštaj od braće Hrvata", pokajavši se za svo zlo koje je nanio nevinima za vrijeme dok je u tzv. Krajini bio veliko "mudo". U Hrvatskoj međutim, iako se već godinama na svaki spomen hrabrije normalizacije odnosa sa Srbijom i hrvatskim Srbima odvraća retorikom "prvo isprika pa onda možemo pričati", na Babićev poziv nitko nije odgovorio. Nameće se dojam da nitko ne zna što bi sad s tom isprikom koja je konačno došla, makar jedna jedina, makar i od Babića. Štoviše, prvo…

who do you think you are? do you think you're god or something? i don't belive in god, i don't think you are ... Through early morning fog I see,Visions of the things to be,The pains that are withheld for me,I realize and I can see... mrzim novitete, stvari koje prvi put vidim, radim diram ... mrzim nepoznate gradove jer me plaše nepoznate zgrade, ne znam kuda vode te ulice, ljudi mi izgledaju neprijateljski, mrzim ih i bojim ih se. mrzim klubove u kojima nisam prije bio jer ne…

Na poslu je, ne znam kako bih rekla ... uglavnom toliko 'zanimljivo' da ne mogu pronaći riječi. Svi galame kako su ludo proveli za vikend. Živahni su. Razdragani. Orni. Žderu me. O svom im vikendu nemam što ispričati. Nisam radila ništa. To najčešće kažem. Ili kao alternativu od mamurluka ili prazne glave pričam gluposti o drugim ljudima. Na kavu nemam koga pozvati. Odlazim sama. Ispravna odluka. Čitam novine, ispijajući pelin. Kofi sam, jasna stvar, odjebala. Vraćam se kao R2-D2. Veselo…

Procurila sam danas. Moja Bloody Mary pojavila se točno na vrijeme, kao prijateljica s kojom se dogovoriš za kavu. Stajala sam na stanici čekajući tramvaj i osjetila bolove u stomaku. Sunce me je ugodno pržilo po golim ramenima. Tramvaja nije bilo. Bolovi su postajali sve jači i nisam bila sigurna je li to što mi klizi niz nogu prema koljenu, krv ili znoj. Pogledala sam nogu. Nije bilo nikakve crvene linije zbog koje bih se možda trebala osjećati neugodno. Ma, uostalom, baš me briga. I da je…

da sada moram umrijeti, osjetio bih dvije stvari. prvo prezir prema cijelom mom životu i svakom trenutku, a drugo želju da ga ponovno ispočetka proživim. ponedjeljak. pet ujutro. krevet, vidim, nagađam da vidim tri mrlje na stropu. vremenom počinju plesati. okrećem se na bok, pokušavam ponovno zaspati. doručak. tekući acidofil i dvije iscijeđene naranče. nemam ono sranje u kojem se one cijede, pa ih cijedim rukom. fascinira me kako mi niz prste curi sok pa cijedim još dvije. na tramvajskoj me…