Bio jednom jedan čovjek. Zvao se i zvali su ga Isus. Smatrao se i smatrali su ga Božijim sinom. Između ostalih, čovječanstvu je ponudio utopijsku ideju, prema kojoj bi onaj tko dobije u glavu kamen, ciglu ili komad kakvog drugog građevnog materijala, napadaču trebao uzvratiti kruhom (valjda svježim).
Svojim učenicima i svjetini najtoplije je preporučao da na dobijeni šamar okrenu i izlože drugi obraz, te dugo u zanosu znao objašnjavati kako će čovjek biti sretan onda kad ne poželi učiniti drugom ono što ne bi učinio sebi. Sve dok, prema predaji, opasnosti njegova učenja nisu uočili oni koji na utopijske savjete nisu bili spremni dati ni pišljiva boba.
By the way, na njegovo utopijsko učenje ni danas nitko ne daje pišljiva boba, zbog čega živimo u sred golemog apsurda, koji se sastoji od toga da kristijanski dio čovječanstva ne daje ni pišljiva boba na ono zbog čega svoju djecu nedjeljom u jutro tlači (pre)ranim ustajanjem - da ne vjeruje ono u što "vjeruje" i u što se kune. Rezultate našeg hoda Njegovom stazom svakodnevno možete vidjeti na ulici, crnoj kronici, u tramvaju, internet klubu Lupillus, pečenjarnici u Mladosti, javnom WC-u na Trgu bana Jelačića, Zagrebačkoj banci u Jurišićevoj ulici... Na kraju krajeva - pogledajte semafor, s posebnim naglaskom na utakmicu Israel - Palestina.
Češće nego u Crkvi Bog danas stanuje u sočnoj psovci. Ipak i unatoč, njegova pomoć traži se više nego ikad. Čak i stadionom u Maksimiru, tamo gdje se godinama "ubijaju i vješaju na vrbe Srbi i tovari", često se zna zaoriti vapaj "Pooomoozi boože".
Poncije Pilat nije imao drugog izbora nego da Isusa, nakon što je savjetovan, danas bi se to reklo - iz visokih struktura klera, osudi na najtežu kaznu - raspeće. Nedugo zatim, par dana nakon što je razapet pa pokopan, Isusovo tijelo netragom je nestalo. Milijuni ljudi i danas će se zakleti kako je uskrsnuo i uzašao na nebesa, da bi ondje sjeo s desne strane Boga, za kojeg je gorljivo tvrdio da je njegov otac.
Sudbinu čuvara koji su bili zaduženi da mrtvo tijelo ni pod koju cijenu ne nestane iz grobnice ne zna nitko. Što je bilo s nesretnim Rimskim soldatima?
Disciplina u Rimskoj vojsci, poznato je iz povijesti, bila je jako cijenjena kategorija, čije se nepoštivanje uglavnom plaćalo glavom. Budući da danas u isto sumnja velika većina Kristovih sljedbenika (sumnja je temelj vjere), zapovjednici dvojice nesretnika teško da su progutali priču o uskrsnuću.
Prema zdravom razumu, izglednijom mi se čini mogućnost da su bili optuženi za nesavjesno obavljanje dužnosti, opijanje ili nešto treće. Kazna?
Prije dvije tisuće godina razina ljudske svijesti bila je niža od današnje, a okrutnost nadređenih bastardno se nazivala vrlinom jakih. Izricanje smrtne kazna bila je češća praksa nego danas u Texasu. Ubili su ih? Možda.
Optimist sam i bliže mi je nagađanje prema kojem su poslani na neku od udaljenijih granica imperija i "priskrbili si čast" umrijeti od ruke (sjekire, noža, mača, koplja) divljih germana ili još divljijih barbara.
Uskrsnuće onog koji je bio spreman okrenuti drugi obraz na drugoj strani medalje pokazalo se kao divlja pljuska dvojici nesretnika, koji su dobili zadatak da stotinama kilometara od kuće čuvaju tijelo, kako su mogli misliti, "mrtvog narodnog tribuna - čudaka što je tvrdio da je Božiji sin".
Možda yin-yang, ali bogohulno je tvrditi da u uskrsnuću može biti zla. Bogohulno i nevjerojatno, a opet što s dvije ljudske sudbine, upropašćene i obogaljene Isusovim uskrsom.
Ništa, njih ćemo zaboraviti, baš kao smo zaboravili što je govorio čovjek s Maslinske gore. Ostali su samo, u kalendaru posebno naznačeni, neradni dani, ofarbana jaja i kraj korizme - licemjernog odricanja od onog čime ćemo se "ubijati" prvih nekoliko dana Uskrsa.
Nakon svega, onaj "apsurd vjerovanja" postane razumljiviji, sumnja jača, a vjera dublja. Zašto dublja? Zato jer je, barem pred ovim monitorom, u Uskrsu nađen mali kaos, a kaos je tako svakodnevan i očit, da čovjek jednostavno ne može ne povjerovati.

P. S. Sve što se događa na ovoj planeti, pod ovim nebom, a što je omeđeno ljudskim djelovanjem, ne može biti savršeno. Čak ni Bog tu ne može obaviti sve kako valja. Ovo je proklet planet. Zašto nas nije stvorio na nekom drugom? Zato što bi ga prokleli. Ne Boga - planet. Paraziti.