Ponedjeljak je prije nekoliko minuta primakao kraju, a naše najotpornije i najvjernije novice nema. Kako je prošli tjedan za mnoge bio prilično naporan i nepredvidiv tako ću i ja iznenaditi i sve one koji me poznaju, i konačno napisati par riječi za opstanak. Da ne pričamo o onome što se dešavalo prošli tjedan i tko to nije neke obveze ispunio, te tko je zaslužio da bude pohvaljen, ako takvih i ima, ja bi iskoristila ovu novicu da napišem nešto o životu i onom od čega se sastoji. Da budem dosljedna u svojoj nakani, anketa će imati istu nit vodilju. Možda će ovo biti i moja kolumna, vidjet ćemo na kraju.
Ima nekih situacija u životu koje se toliko urežu u sjećanje da ih nikad ne zaboravljaš. Ima onih doživljaja koje toliko dobro pamtiš kao da su spremljene u najorganiziranijem folderu tvog mozga. Bilo one uspomena na nešto lijepo ili bolno ili i jedno i drugo. Fascinantna je ta pomisao na kapacitet dugoročne memorije koju nečiji ili svačiji mozak ima. Kol'ko bi ona kilobajta ili megabajta iznosila kada bi postojala mogućnost da se mozak sa svim svojim folderima i podfolderima memorije može nekom nevidljivom žicom spojit na komp i skinuti u nekom čitljivom formatu. Bilo bi to svakako zanimljivo štivo, a koliko bi tek bilo zanimljivo vidjeti na koji je način to sve pohranjeno i organizirano. Mora postojati način na koji neki administrator u našoj glavi slaže sve te događaje i razvrstava ih po različitim emotivnim karakteristikama. Zamislite samo kakav kaos bi zavladao da sve ono što doživimo ulazi u jedno područje i miješa se i konzumira kao jedan običan svinjski napoj. Ne, ne, to je sigurno razvrstano u nekim smislenim grupama. Mislim da svaka individua isto tako ima na svoj način organizirane te grupe u glavi. Sreća, tuga, sex, obveza, škola, djetinjstvo, bol, posao, faks, sport, film, muzika, mirisi, odjeća, šoping,  itd. Za sebe sigurno mogu reći da mi je folder pod imenom TUGA najvjerojatnije pun uspomena, a pak SPORT ne vjerujem da je baš nešto opteretio hard mog mozga. Eto tolko o tome koliko mozak može zabrijati kad mu neka misao padne na pamet.
Da li je moguće izbrisati neugodna sjećanja ili ih samo potiskuješ u neki od foldera naziva ZABORAVITI.
Kakva atmosfera tamo vlada, kakav je osjećaj prisjetiti se svih onih situacija spremljenih među zaboravljenim. Da li tuga spada u folder zaboravljenih. Ponekad se osjećam da namjerno potenciram sjećanje na neke situacije neizmjerne tuge koje sam doživjela. Nekako imam osjećaj da ako potenciram sjećanje na tužan događaj da dajem nešto od sebe za taj momenat.
Polako dobivam dojam da se moja novica  na kraju ipak pretvorila u kolumnu, ali nije ni to loše, na kraju krajeva već sam predugo u među onim zaboravljenim folderima lupige na tamo nekom hardu jednog kompjutera u Puli (pa ako je Plus hosting iz Pule..)
I mada mi se čini da sam  nekako naprasno prekinula moje trabunjanje o uspomenama, pogled na sat svakako me podsjetio na skoru budućnost i moje buđenje za nekih 5 sati, ali o sjećanju na budućnost nekom drugom prilikom.

I na kraju dodatak za mog prijatelja administratora (u mojoj glavi ;)) hvala ti što slažeš sve te neprocjenjive uspomene u nekakav donekle organizirani sustav i nadam se da nećeš počet' štrajkat, otić' u prijevremenu penziju ili nedajbože dati otkaz ;)

Caos

U spomen na Gugu