Pričajući prvo o braku, pa o ženama, gdje spomenuh miraz, shvatih da je možda upravo miraz i najzanimljivija stvar u društvenom živote starih dalmatinskih komuna. I to ne samo njih, nego možda i svih područja na kojima ta institucija funkcionira. Ta pojava još uvijek nije iskorijenjena (ne znam zašto bi i bila, osim možda što vrijeđa ženu, koja je po tome tako loša stvar da treba dati nešto para kako bi je uopće netko prihvatio), možda je upravo još i vaša baka donijela sa sobom miraz. Meni je to baš simpatičan običaj.
No, zbog njega su se nekada tukli, ubijali, lagali, krali i tko zna što sve nisu radili kako bi uspjeli u svom naumu. Mnoge su obitelji propadale jer nisu imale ponuditi vrijednosti koje je tržište nametalo. Najviše sudskih tužbi u dalmatinskim komunama je podignuto upravo zbog miraza. Dakle nešto kao suđenje i tuženje oko zemlje danas u Zagorju.

Sama riječ miraz dolazi od turske riječi miras, što označava nasljedstvo, baštinu, odnosno ono što djevojka donosi sa sobom u brak. Sinonimi su odreda riječi za koje niste čuli: dota, prčija, alatura. Latinski dotatio; njemački die Mitgift; engleski dowry. Nije ni bitno kako se zvao, bitno je bilo samo da ga ima i da je naravno što veći.
I prema crkvenom i prema gradskim statutima miraz je bio obvezan za ulazak u zajednički život. Postoje podatci prema kojima bi se moglo pretpostaviti da jedino u Šibeniku i Rabu u srednjem vijeku, miraz nije bio nužan za sklapanje braka. Mogao je biti u raznoraznim oblicima od same love preko nakita, sve do nekretnina. Postojao je nepisani zakon koliki bi miraz trebao biti za koji društveni sloj. Gledalo se i da ne bude veći od onoga koji je primljen u kuću preko sinova. Ponekad se miraz pokušao odrediti i zakonom. Razlog tome je to što su obitelji s lovom, nametali sve veće standarde, tako da to većina obitelji nije mogla pratiti. No unatoč strogim kaznama, to se nikako nije poštivalo, te su iznosi znali višestruko premašivati one propisane. Glavna fora na koju su se eventualno uhvaćeni izvlačili, je bila da je brak, a time i miraz dogovoren već davno prije propisanih zakona.

Nekada su djevojci u udaji pomagali i rođaci koji bi uljetali za miraz. Pitanje da li je to bilo iz poštovanja i ljubavi prema obitelji, ili možda zbog mogućnosti dobrih veza koje bi se udajom ostvarile. Sudjelovanje u mirazu smatrano je dobrim djelom, pa se u oporukama nailazilo na priloge ostavljene siromašnim djevojkama za miraz.
Sve što je žena donijela sa sobom je njena imovina, pa tako i prčija. No time je upravljao glavar obitelji u koju je došla, a ukoliko je nešto od toga spiskao (a trošilo se jer najčešće je upravo to bio kapital s kojim se ulazilo u posao), to je morao i nadoknaditi nakon ženine smrti.

U Indiji 56% žena misli da se muževe sklonosti ka udaranju supruga može opravdati. Među razlozima koji premlaćivanje žena "opravdavaju" nalazi se i neprikladan miraz koje su žene donijele u kuću. U Indiji se događa da žene izvrše pobačaj kada otkriju da je dijete koje nose žensko. Time nastoje izbjeći troškove koje bi obitelj morala podnijeti kasnijom udajom dijeteta. Događa se čak da žene koje nemaju dovoljan miraz budu spaljene od njihovih muževa ili muževljevih majki, a onda se muž bez problema opet oženi i dobije još jedan miraz.

Da je miraz bitna stvar vidimo i na osnovu jedne Titove izjave, kada je generalu Đoki Jovanoviću rekao kako je lička rakija jedino što je Jovanka donijela od miraza.
Veliki srpski zlikovac Arkan je pak od svoje Cece u miraz dobio Rolce Royce.

Hoćete li vi nešto odnijeti ili donijeti u miraz?

I za kraj jedan vic:
Udavao otac tri kćerke: jednu za Zagorca, jednu za Crnogorca, a jednu za Bosanca. Svakom od muževa dade po 20 000 DM, kao miraz. Pitali muževi kad da to vrate, a otac reče tek onda kad umre da mu stave novce u lijes.
I jedne godine, otac umre. Prvo dođe Crnogorac. Stavi 20 000 DM u lijes. Dođe Bosanac, stavi i on 20 000 DM. Zadnji dođe Zagorac. Napisa on ček na 60 000 DM, stavi ga u lijes i uze onih 40 000 DM.