JEČMENAC

Počelo je nesnosnim svrbežom u noći sa srijede na četvrtak, u unutrašnjem kutu lijevog oka. Čitav četvrtak mi nije bilo jasno u kojem grmu leži zec, jer se na oku nije ništa vidjelo - nije natečeno, niti crveno, samo povremeno zasvrbi. Neobično, stoga uznemirujuće. Nije od propuha, već godinama nosim leće, pa znam kako to izgleda. U petak stanje nepromijenjeno, a pomne inspekcije oka svakih petnaest minuta nisu pokazale nikakve vidljive očne abnormalije. U subotu me već dobrano zatezalo u spornom kutu, a do navečer sam već bila djelomično natečena.

'Imaš ječmenac', konstatirala je moja prijateljica zvana Hudur, koja je, uslijed vlastitih zdravstvenih problema, postala vrstan znalac bolesti i lijekova. JEČMENAC?!? Odmah se sjetih kolegice s faksa koja je pričala horor priče o tome kako izgleda operacija ječmenca. Umalo sam se onesvijestila, ali u život me vratilo to što sam kroz maglu čula Hudur kako kaže: ˝... malo Kloramfenikol, malo Sulfasol, malo kamilica, brlj-brlj, maz-maz, brzo to prođe ...˝. Znači ne moram na operaciju na živo gdje će mi rezati kapak iznutra dok ja imam otvoreno oko i sve to gledam u, preblago rečeno, krupnom planu?! Ajde super. Ali ima kvaka. Natečeno okce nije idealno za nošenje leće, a sa dioptrijom od minus-piiiiip, bez leća se mogu jebat. A bih li vidjela s kim, to je već upitno. Naočale, kažete? Ne, to nemam, ne treba to meni, ja nosim leće.

KIKLOP MUŠICA

Nedjelja je ujutro, budim se sa 60% vidnog polja. Ostatak je progutao golemi kapak, koji je, poput prijetećeg oblaka, zasjenio zelenu bistrinu moga krvavog oka. Vidljivost: metar. Mama kuha 'malo jaču' kamilicu od kile cvjetova na dva deci vode. Tata je uvjeren da to nije ječmenac, već dijagnosticira 'upalu od stranog tijela u oku'. Strano tijelo je, jasno, leća, koju nosim na istom mjestu već sedmu godinu.

˝Strano tijelo!? Da je ljudsko biće, već bi dobila državljanstvo!˝, nervozno kažem tati.

Ukućani se skupljaju oko mog oka, ljubopitljivo ga promatrajući, a pritom ispuštaju zvukove gadljive naravi. Od jutra do ranog popodneva sam bez leća, što otprilike znači da ne razlikujem mater od oca na dva metra udaljenosti. Maltretiram jubav-najveću preko telefona sat vremena, ne bih li si prikratila vrijeme. Slušam televizijski program, hvatajući radnju uz pomoć maštovite vizualizacije. Namačem oko u kamilici dok mi nokti ne poprime zlatno-žutu boju.

Leći i odspavati ...?, nema šanse, strah me da se ne probudim s nekoliko brojeva većim kapkom.

No, sve to ne bi bilo ni tako strašno, kad bi na tome ostalo. Ali neeeee ... Prije par dana sam obećala bratićevoj ženi da ćemo u nedjelju popodne doći na ručak povodom prvog rođendana njihove kćerčice. U međuvremenu je sestra izjavila da ne može jer u ponedjeljak ima ispit, mamu grozno boli koljeno i praktički je nepokretna, tako da je ostalo na meni i ocu da predstavljamo obitelj. I sad se meni oko kukavički odmetnulo od organizma, a tata viče da ne može i neće ići sam (to je sramota, ne?), i da mi oko u principu ni ne izgleda tako loše kad čovjek ne gleda direktno u njega. Jedva je ostao ozbiljan dok je to izgovarao, gledajući kiklopa Mušicu s druge strane stola, ali kiklop Mušica se ipak složio da treba ići, jer je on taj koji je tri sata birao dječju robicu, te se tako educirao o veličinama odjeće za kikiće do tri godine (86 vam je, recimo, za dvogodišnje dijete ...).

BAJS

I tako sam stavila leću samo u desno oko, čime sam dobila nešto vida natrag, ali i postigla zavidan stupanj razrokosti, s obzirom na veliku razliku u dioptriji. Nešto iskustva s jednom lećom sam već imala, iz situacija kad bi mi druga pobjegla ili ispala, pa je nisam odmah mogla reinstalirati. Duže razdoblje, međutim, još je neistraženi teritorij. Zato sam se s ocem dogovorila da 'nećemo dugo', što je on spremno prihvatio. Osim toga, dječji rođendan, i to prvi! To zbilja ne može biti neki problem.

No, eto, otac supruge moga bratića rođeni je partijaner i zabavljač, a pod ˝ljubitelj dobre kapljice˝ u rječniku naći ćete njegovu fotografiju. Nakon klope, torte i poziranja bebice okupljenom mnoštvu rodbinski isprepletenih amaterskih fotografa, zasvira kum harmoniku, uz koju zaori bariton netom spomenutog meštra ceremonije. Moj tatica je još uvijek sjedio pored mene, jer mu razina gemišta u sustavu još nije dosegla visinu običajnim pravom propisanu za pjevanje refrena (parafraziram) ˝kad dođe zora, zora, zora i svane dan, ja idem kući, sav nakresan ...˝ I ostali su gosti još sjedili oko stola i uživali u ugodnoj, glazbom blago začinjenoj atmosferi. Beba slavljenica, kao i njezina par mjeseci mlađa sestrična, veselo su poskakivale u ritmu glazbe, dok meštar nije zaključio da je ritam neadekvatan, i da 'ide on kod sebe po bajs'. Po mom sudu, već je bilo vrijeme za poći doma, jer mi je, onako razrokoj i nabubrenoj, lagano bilo dosta zabave. U zraku sam njušila nadolazeću glavobolju.

A onda je stigao i bajs. Okomito postavljen štap, a za njega pričvršćena naopako okrenuta rezonantna kanta (rođakinja rezonantne kutije s par evolucijskih grana niže) - između, pogađate, napeta štrik-struna! Rukavicom protiv našpranjenja na jednoj ruci i vrckavo slobodnim prstima na drugoj, meštar konačno stavi TAM u ritam, a u moju glavu rotirajući buzdovan.

Slijedećih pola sata publika je u valovima napuštala prostoriju. Izvođači, vođeni geslom 'tko nema u sluhu, ima u decibelima', uspješno su razjurili svoje supruge i juniore. S druge strane, moj otac je čeznutljivim samo-jedan-refrenčić pogledom škicao sad već poveću raspjevanu skupinu, okupljenu oko orkestra, dok je njegovo jednooko prvorođenče ustrajno sjedilo uz njega. Varate se ako ste pomislili da me glazba dirnula u srce - znala sam da nas jedino moja konstantna prisutnost i napaćeno lice mogu odvesti doma u neko dogledno vrijeme. Međutim, kad sam mu, u gemišt-pauzi, u stilu igrača baseballa diskretno signalizirala 'pokret', meštar ceremonije se odnekud stvori u mom privatnom prostoru uz povik ˝Je, a kam bi ti prešla?!?˝.

˝Ma boli me oko, znate ...˝ - pokušala sam nespretno obrazložiti veselom bajsistu.

˝Boli? Ma kaj boli?! Znaš onaj vic kad Mujo kaže Fati, Fato, veli, ajd uzmi dve tablete, a ona će na to, tablete? pa za šta, a Mujo veli, pa boli te glava, a Fata kaže, ne boli me glava, otkud ti to, a Mujo na to kaže pa šta čekamo onda?˝ - završi meštar u grohotu.

Molim?! O, Bože. U meni je vrištala djevojčica kovrčave kose, koja se izgubila u supermarketu, i već sat vremena bezuspješno traži taticu, jer bez njega ne može ići doma. Uplakana i malaksala od urlanja, tek negdje kod suhe hrane i praškastih proizvoda konačno se sjetila da uskoro slavi 24. rođendan, i da ne bu nju nikakav galamdžija zajebaval.

˝Tata, idemo!˝ - rekoh odlučno ispod glasa, pričekavši da meštar odmakne na sigurnu udaljenost.

˝Dobro, kćeri, evo ti ključevi od auta, ti pospremi stvari u gepek, pa onda idemo˝ - složi se otac. Na to odjekne 'gmi, gmi!' i Mušica Trkačica ostavi iza sebe oblak prašine, u širokom luku zaobišavši meštra i njegovu potencijalnu novu intervenciju. Stvari su bile lijepo posložene u prtljažniku, dok ste rekli 'bi si enega spili?', pa sam stala čekati oca u predvorju kuće, iz straha da me ne dopadne još koji vic, ako promolim glavu u koncertnu dvoranu. Sad će tata, za par minuta, rekao je još samo jednu pjesmu.

NEKOLIKO SUPRUGA

Predvorje, sat i dvadeset minuta kasnije. Glavobolja je postojana. Stojim okružena suprugama i djecom raspjevanih gostiju, kao i domaćina. U daljini vidim tatu kako svakih desetak minuta odluči otići, ali ga u tome spriječi kiša argumenata iz ostatka zbora. Iako se logička snaga svih tih argumenata svodila uglavnom na daj još samo jednu pjesmu!, izgleda da su svaki put upalili.

˝Tata ti je ovaj put uspio doći do praga!˝ - priopćava mi teta veselo, pa dodaje ˝ajde, ajde, što si se tako namrštila, pusti ga nek se zabavlja!˝

Nadrkana, palucajući sposobnim okom uokolo, polako shvaćam da žene oko mene ne stoje u predvorju radi ćaskanja, već radi čekanja svojih životnih suputnika, a koji se u razgovoru pojavljuju skriveni iza termina 'onaj moj ...'. Jedna trudnica, oko druge se pletu dvije plavokose djevojčice, i nekoliko starijih rezigniranih gospođa. Koje sranje ...

˝Meni to moj muž neće raditi˝ - konstatiram nakon tog trenutka prosvjetljenja, na sveopće veselje i smijeh ženskog vijeća.

˝E, baš si naivna ...˝ - kaže mi majka dviju curica, ˝to smo i mi mislile kad smo bile mlade.˝

Jedna od starijih gospođa uvalila se nekome za prijevoz, pa nam kaže neka poručimo 'onom njenom' da je otišla. Ždere me što ne čekam 'onog svog', nego 'onog koji me napravio', jer sam skroz bijesna, a fali mi adekvatan adresat za napad znan kao 'opravdani ispad histerične djevojke/supruge'.

Tataaaaaaaaaa!!!

Mlada sam, nemam napornog, pijanog muža, niti cičeće djece koja se bacaju po podnim pločicama od puste dosade, i hoću ići doma, jer me deprimiraju slike iz vlastite budućnosti koje me okružuju, guše i tlače, i govore mi kako sam naivna i kako se trebam pomiriti s nekim stvarima!

RASPLET i KRAJ

Konačno, negdje bliže 20 h, stiže brdo hodnikom iznervoziranom Muhamedu, a za brdom bajs vrišti stari argument 'a daaaaj, još samo jednu pjesmuuuuu...'.

Vozimo se doma, nakon što je tata čvaknuo dva Orbita, misleći da će tako sakriti one gemište u eventualnom okršaju s prometnim krilom jakih snaga MUP-a.

Negdje do polovice puta do doma nadureno šutim, ali kužim da to starog uopće ne tangira, pa mijenjam strateški plan i ostatak neprestano kvocam o tome kako neće on meni, nisam ja njegova žena, mene boli oko, on kao da NE ZNA da mene boli oko, on je rekao da ćemo kratko, lagao je, LAGAO!, ovo je zadnji, čuješ li me, ZADNJI put da mi ovako nešto prirediš, prošao si kroz crveno, toliko još vidim, da te bar policija zaustavi i bla-bla-bla.

Međutim, nije to to, nije to onaj moj ...

Zatvaram oči, jedno premoreno, drugo neupotrebljivo. Glavom mi kruži posljednja scena sa fešte - majka na kraju snaga, koja govori plavokosoj curici ˝ajde odi reci tati da idemo doma˝. Curica ubrzo dovlači tatu za ruku, i oni odlaze doma. U prolazu hvatam njezin pogled, urotnički se smiješimo jedna drugoj. Ok, kužim - derišta su tajno oružje. Hvala.