BURE BARUTA: Šta povezuje Sarajevo, Pariz, Texas i Damask?
ritn by: Ahmed Burić
30. 11. 2015.
Prošli su dani žalosti, i pariški i sarajevski, prvi snijeg je i odnio neke drage ljude, valja ponovo udahnuti zrak iz sarajevske magle, i štonosekaže, poći naprijed. Krajem prošlog tjedna, bez svjedoka i bez članova obitelji sahranjen je Enes Omeragić. Kao lice otprije poznato policijskim djelatnicima, ušao je u kladionicu 5+, i ubio dvojicu pripadnika Oružanih snaga Bosne i Hercegovine. Bili su to Armin Salkić (26) i Nedjeljko Radić (35), oba uposleni u Brigadi Taktičke podrške bataljona Vojne policije na formacijskom mjestu vozači.
Omeragić je iste noći kad je počinio ubojstvo, nekoliko minuta prije ponoći izvršio samoubojstvo, raznijevši se eksplozivnom napravom, što je i simbolički podsjetilo na nedavne događaje u Parizu. Okončana je tako drama koja je glavni grad BiH držala u psihozi.
Akt je od strane nadležnih – koji, stvarno, nisu učinili ništa da se ovakve stvari ne dese - proglašen terorističkim: ubojica, osim što je bio narkoman, bio je i povezan sa islamskim radikalnim skupinama, tzv. vehabijama. Omeragić je, inače, rođen u Francuskoj, a njegov zet, izvjesni Muharem Meco, išao se boriti u Siriju, u dobrovoljačke odrede, odakle je s turske granice vraćen 2013. godine. U međuvremenu su obojica neko vrijeme proveli u zatvoru: Omeragić u Zenici, a Meco u pritvoru jer je doveden u vezu sa grupom koja je pomagala u napadu na policijsku stanicu u Bugojnu, još 2010. godine.
Šarolika scena
Kriminalna scena u Bosni i Hercegovini je vrlo šarolika i na njoj nastupaju razni profili: ima stvarno svega, vlast pljačka narod, ne fali ni revolveraških obračuna, oružanih pljački, drumskog razbojništva, ima čak i otmica… U ovom trenutku, ipak, najopasniji su oni koji ubijaju hladnokrvno, očito inspirirani valom svjetskog terorizma.
U tišini i nemaru policije te sigurnosnih službi, regrutirali su se dobrovoljci za Siriju (FOTO: Radiosarajevo.ba)
Čini se da im za zlikovaštvo ne fali ni logistike, ni instrukcija: u ovom trenutku, jedna velika skupina u posljednje vrijeme naseljava Sarajevo. Radi se o Arapima, koji kupujući nekretnine u sarajevskim predgrađima, polako ali sigurno prave obruč oko grada. Ubojičin otac, koji je rekao da mu je više žao ubijenih vojnika nego sina, izjavio je da njegov sin nije nosio kratke hlače i nije bio vehabija, ali da se u posljednjih mjesec dana družio sa “Arapima koji su tu doselili”. Istraga može pokazati je li samo 30 dana dovoljno da se potpuno ispere mozak i od nekoga napravi zločinac, ali je očigledno da je Omeragić bio više nego pogodan materijal. Očajnik, kakvih je u Sarajevu i Bosni i Hercegovini previše, lice koje je jedva čekalo da svom ojađenom životu da “smisao” ubijanjem zbog kojeg će, na onom svijetu, biti nagrađen rajem. Sličnost sa očajnicima iz bilo kojeg drugog dijela svijeta je više nego očigledna, a sličnost Sarajeva sa, recimo, Texasom, može se naći u količini oružja. Stiče se dojam da svi imaju vatreno oružje, i kao da je bilo pitanje sata kad će se desiti ovakva tragedija.
Prema svjedočenju očevidaca Omeragić je s automatskom puškom krenuo prema kladionici. Neki lokalci koji su ga vidjeli, kazali su: „Vidjeli smo ga kako ide s kalašnjikovom. Mislili smo da je izgubio na kladionici pa da ide da im izrešeta one plazme s telekstom.“. Toliko, dakle, o tome šta se sve smatra normalnim. Prema daljnjim svjedočenjima ušao je u kladionicu, imigrantu Kinezu koji se našao u kladionici rekao je da bježi, djevojci koja ukucava listiće da legne, i hladnokrvno pucao u dvojicu vojnika. Pri izlasku je u neposrednoj blizini vidio autobus, i otvorio vatru na njega. Najvjerovatnije zato što je u njemu vidio vojnika. Od krhotina razbijenog stakla lakše su povrijeđeni vozač autobusa i dvoje putnika. Omeragić se uputio kući, nazvao susjeda od kojeg je zatražio halal (oprost), i nakon pregovora s policijom izvadio osigurač bombe, i sam sebi presudio.
Od svih ovih detalja podilaze žmarci, ali nekih se stvari valja podsjetiti: pokretačka energija za ovakve događaje seže u relativno blisku prošlost. Uvoz radikalne islamske ideologije krenuo je s ratom.
Karta za raj
Dobrovoljci iz Iraka, Sirije, Alžira, Pakistana su preko Zagreba, s dozvolom vlasti i u dogovoru s nekim “uglednim” poduzetnicima bosanskog podrijetla, obično sa urednim francuskim ili nekim drugim europskim papirima, stizali u Bosnu, gdje su bili raspoređivani na ratišta. Među neprijateljima sijali su strah - “Srbi su ih se plašili kao ljute guje” - govore ljudi iz zeničkog kraja, dok su se sa saveznicima s kojima su ratovali na istoj strani, uglavnom, gledali ispod oka.
Dobrovoljci su devedesetih stizali u BiH, a danas iz BiH idu u Siriju (SCREENSHOT: YouTube)
Nakon serije incidenata u kojima je bilo i stradalih vojnika Armije BiH, vehabistima je “određeno” da ostanu u zeničkom okrugu. Sljedbenici su se okupljali u selu Vozuća kod Zavidovića, a sve dok nije bilo značajnijih pomjeranja stanovništva na Bliskom Istoku, može se reći da je stvar mirovala. Istovremeno, u tišini, ali i nemaru policije i sigurnosnih službi, regrutirali su se dobrovoljci za Siriju, broj sljedbenika je narastao (računa se da ih sada ima oko 2.000), a ono što bi mogao biti najveći paradoks je, zapravo, u ovome: dok se u centru Sarajeva dižu tržni centri i ostale građevine finansirane arapskim kapitalom, njegova predgrađa rastu, a novi ih stanovnici uzimaju kao neku vrstu regrutnih centara, iz kojih se već danas može roditi neki novi Omeragić.
Sarajevo, tako, plaća dva računa. Prvi je koketiranje Islamske zajednice s vehabijskim pokretom. U ovom trenutku novi reis ul ulema Husein Kavazović pokušava popraviti situaciju koju mu je ostavio bivši reis Mustafa Cerić, i pokušava se distancirati. No, taj je račun, u suštini politički i moguće ga je riješiti.
Onaj drugi je, čini se, teži i užasavajući. Svakim danom sve je više očajnika koji će otići u naručje bilo kakve manipulacije, samo da bi svom životu, makar i na “onome” svijetu dao smisao. Svi su oni spremni, da poput onih koji ispunjavaju listić u kladionici, “kupe” kartu za raj, i odu u obližnji kafić, otvore vatru i na kraju se raznesu.
Sličnost Sarajeva s Texasom može se naći u količini oružja (FOTO: Lupiga.Com)
Mi građani ćemo, izgleda, trpjeti. I čekati da nas, možda baš negdje u objektu izgrađenom arapskim novcima – stigne metak nekog idiota kojem je mozak ispran ideologijom koja je pristigla iz istog dijela svijeta, odakle i investicije. I nećemo moći adekvatno odgovoriti: jer je u ovom trenutku nemoguće voljeti život onoliko koliko oni vole smrt.
I to je ona zamišljena linija koja povezuje Pariz, Sarajevo, Damask, i na kraju Texas.
A linija koja je svakog dana sve niža, je ona na kojoj je gradirana sigurnost naših života. Ona, od rata naovamo, nikad nije bila postavljena niže. Što bi rekli kladioničari: “mali nam je koeficijent”.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Levi Riendeau/Wikimedia
Jure,
mislim da je autor mislio na lakocu s kojom ovi radikali ginu.Ali, zaboravio je ( ili mozda ne zna ), da im smrt nije cilj; naprotiv.Njihov cilj jeste ostvarenje svijeta u kojem ce oni bez odgovornosti i kazne, ciniti zlocine.Smrt je tu mogucnost, ali ne cilj.