Kapitalisti i depresivci
ritn by: Augustin Trepšić
30. 11. 2008.
Jeste li pokušali iz svoje okoline izlučiti one tipove ljudskih jedinki za koje imate dojam da se ponavljaju, koje susrećete u svakodnevnim prilikama, a koji na neki način neminovno i duboko obilježavaju naše današnje društvo – za koje smo već sto puta rekli da je u tranziciji? Zahvaljujući gledanju izvrsne serije „Vratit će se rode“ meni kao da je to pošlo za rukom.
Pa tako, prvim tipom označio sam ljude sigurne u sebe, gotovo bih rekao dobroćudno bahate, čiji smisao života kao da je odrastao u istom duhovnom dvorištu, u zajedničkoj igri, sa samim smislom kapitalizma jer se ogleda u neprestanom uvećavanju svojih materijalnih dobara i što višem usponu na društvenoj ljestvici. Ti ljudi kao da na prvi pogled, ne prezaju ni od ičega kako bi ono što su naumili i ostvarili i uz njih jako lijepo pristaje riječ upornost. S tim u vezi, sušta su suprotnost ovima drugima koji su, pak, nesigurni u sebe, odatle silno deprisivni, uvijek kivni na ove prve te su u svakoj prilici skloni sve i svašta kritizirati; govore da ne žele ništa, a zapravo ne znaju što žele ... Dakle, prepoznali ste ih; ja sam ih prozvao „kapitalistima“ i „depresivcima“.
Gledam jednog tipičnog „kapitalista“, poznanika, aktivan je, spreman za priču, ali ima malčice prečvrst stav; zbog toga je s njim teško diskutirati o bilo čemu. Ništa ga ne spriječava da gotovo svaki tjedan skokne do svoje rodne kuće u kojoj od rata nitko ne stanuje; ide nešto malo uradit' u vrtu, tek toliko da se uradilo. Po cijeli dan telefonira, pazi na održavanje kontakata, dogovara posjete, izlete. „Ovaj će mu ovo sredit', onaj će mu ono sredit'“, to su floskule koje često čujete iz njegovih usta. Mreža poznanstava neprestano se širi. Prije par godina ušao je i u trgovanje dionicama. Svoju betonsku filozofiju popratit će riječima kako nikome ne vjeruje i o tome kako je Jugoslavija bila bajkovita, nerealna zemlja: „Eno im Tito, pa nek' ih on ideologijom nahrani“, često čak i u mom društvu govori o onima koji se žale na današnju situaciju, naravno o mojim „depresivcima“.
A onda gledam svoju prijateljicu, gleda i ona mene, ali kao kroz mene. Odaje ju njen plastični pogled. Na trenutak izgleda kao skamenjena, a onda dođe vrijeme kad se stalno zbog nečega ispričava i tada pogled obično spušta na pod ili sa strane. Depresivci su naročito skloni isprikama svake vrste. Nudim joj da zajedno pogledamo seriju „Vratit će se rode“. Imam je sprženu na dva DVD-a, svih 25 epizoda. Govorim joj da upravo u toj seriji o tome govore, o kapitalistima i depresivcima i da će joj biti daleko lakše podnijeti ovu našu stvarnost ako pogleda nekoliko epizoda ... Pristaje, ali nakon što je odgledala uvodnu epizodu šuti i kao da se još više povlači u sebe. Zapravo, gledanje serije nije ni doživjela, kao da ju nije ni gledala. Duševni kanali sa svijetom su joj začepljeni; njene emocije negdje na dnu nekog bunara unutar nje same čame u neizdrživoj samoći ...
„Depresivcima“ sam, zapravo, označio onaj soj ljudi kojima kapitalizam nikako „nije legao“, koji su prijelaz iz jednog u drugo društveno uređenje, iz socijalizma u kapitalizam, iz nekog razloga doživjeli - pretragično. S druge strane, „kapitalisti“, mahom porijeklom iz ruralnih, ali i ne samo ruralnih područja dolazak kapitalizma dočekali su objeručke, kao molitvama uslišenog spasitelja od materijalne neimaštine i uglavnom minorne uloge u bivšem društvu. O „kapitalistima“ se dosta toga pisalo i govorilo, čak se i određena njihova grupacija identificirala u društvu kroz likove svima dobro znanih Hercegovaca, međutim, to spominjem samo u svrhu lakšeg prepoznavanja fenomena; dakako da se smisao naziva „kapitalist“ koji on zaprima u ovom tekstu ne može primijeniti kako bi se označila bilo kakva grupacija ljudi po demografskoj, nacionalnoj ili bilo kojoj drugoj osnovi, već isključivo kako bi se označio određeni tip čovjeka koji se može pronaći u svim „grupacijama“, a koji je preplavio, redom, sve tranzicijske zemlje u Europi, a ne samo Hrvatsku.
Način na koji „kapitalisti“ dolaze do onoga što žele često graniči s granicom dobrog ukusa. U igri su arogancija, bahatost i licemjerje i tome smo stalni svjedoci kako na političkoj tako i na bilo kojoj drugoj društvenoj pozornici. Možda i ne bi bilo tako da su u prilici naići na bilo kakav otpor; međutim, otpor izostaje. Brutalan nastup „kapitalista“ u liku „privrednog giganta“ ili „sportskog direktora nogometnog kluba“ ili u kulturnom smislu - „manekenke-književnice“ - odviše je naglašen u našoj stvarnosti, a da se ne bi označio simptomom koji u konačnici uzrokuje nezdravu društvenu klimu. Međutim, na „drugi pogled“, oni kojima dobro ide ne bi trebali biti problem jer sami nemaju problema, oni se ponašaju tako kako se ponašaju i ne brane drugima da isto to čine. Zbog toga se čini da bi se trebali okrenuti na drugu stranu - ka „depresivcima“ - jer je sad očigledno da su oni poluga koja je zakazala, a koja je trebala postati nužnim nosiocem društvene ravnoteže.
Većinu „depresivaca“ moje genereracije zapravo prepoznajem u onom povlaštenom sloju mladih ljudi u bivšoj državi čiji su mame i tate „direktovale“ poduzećima te na bilo koji način obnašali funkcije u tijelima bivše vlasti. Na svoj položaj, maminih i tatinih razmaženih princeza i sinova, oni, dakako, nisu nimalo mogli utjecati kao što to nije mogao ni ruralni „kapitalist“ s obzirom na svoju neimaštinu i zapostavljenost u toj istoj državi. Kretanje svijeta mimo njih samih postavilo ih je u takav položaj. Ali, bez obzira na to, možda je baš u tome kvaka! Možda je današnja patnja „depresivaca“ uzrokovana upravo osjećajem krivice zbog nezasluženog povlaštenog položaja u bivšem sistemu, dok današnja bahatost i arogancija „kapitalista“ može pronaći svoje korijene u prikrivanju neimaštine i zapostavljenosti iz tog istog vremena? I što se dogodilo? Kod jednih izrodio se defetizam, a kod drugih agresija - što ni u jednom slučaju ne predstavlja normalno ponašanje. Na ovaj način, dobili smo hrvatsku društvenu zbilju u 2000-tim ...
(A nisam vam nikada pričao o seriji „Vratit će se rode“? Ovo je bilo prvi put? Svakako je pogledajte jer će vam ubrzo postati jasno što se to s vama i vašom okolinom u proteklih 15-ak godina dogodilo ...)
РОДА
На старом точку, на крову,
роде свиле су гнездо и кућу воде.
Около са влажних ливада, грабе
пужеве, црве, па чак и жабе.
Младунчад сита, ко да ће пући,
свачега има у овој кући.
Кад је на крову срећна рода,
-у земљи мир је и слобода.
Милован Данојловић