Šta je to pisac hteo da kaže

Šta je to pisac hteo da kaže

ritn by: Marchelo de Facto
05. 07. 2004.

Ako ne znamo znacenje neke reci ili nam ono nije jasno, to ne znaci da ga ona nema; isto kao sto jedna rec moze da znaci drugo i da kazuje vise od onog sto mi o njoj znamo.

Ivo Andric


... Najmladji kraljevic izvuce svoj mac iz korica, i secivo snazno bljesnu na suncu. On potera svog vranca u pravcu zlog zmaja, a kad bese sasvim blizu, lakim skokom odvoji se od svog vernog pratioca i u trenu se nadje tacno oci u oci sa cudovistem. Ono pokusa sprziti mladica svojim plamenim dahom, ali princ bese brzi, hrabro zamahnu macem i ...

I onda, nista. Spustivsi mac i naslonivsi se na njega, kraljevic se drugom rukom poceska po celu, i nakon par trenutaka glasno zapita sebe: "A zasto ja imam utisak da se ovo desavalo vec ko zna koliko puta i da mi je potpuno besmisleno i mrsko uraditi to jos jednom?". Zbunjenost se uspesno prenela i na zmajevo gusteroliko lice. "Ne bih znao, prince ... mada, ima neceg istinitog u recima tvojim ... zaista, cemu sve ovo?". I kao da se nista nije desilo pre ovog trena, obojica sedose nasred proplanka, jedan do drugoga, gledase se i nastavise da glasno razmisljaju. "Dakle" -  pitao je mladic svog sagovornika i sebe - "Sta imamo ovog puta?". Zmaj zausti da odgovori, iako se po polozaju obrva, a one ilustrovase raspolozenje i misli, videlo da on nema narocito resenje ove problematike, ali princ nastavi: "Naravno, pitam sta imamo ovog puta sem sto si mi ubio dva starija brata, a oni su bili klimavog morala i podlo nastrojeni prema meni, i oteo verenicu, koja mi i nije verenica, ali je ja spasem i istog se momenta smrtno zaljubim u nju pa zivimo srecno i zadovoljno do kraja zivota i par reinkarnacija posle ...". Malo zastade, pa zakljuci: "Zaista, nisam ranije izvoleo zapaziti da vi zmajevi imate obrve. Onda, kakva je danas situacija?". "Manje - vise bas takva, prince." - odgovori zmaj. "Jesi li mozda krao zlatne jabuke?". "Zapravo, zlatne visnje.". "Pa pobogu, zbog cega si ih krao?".  Zmaj se namrsti. "Iz principa! Iz principa, eto ... zato sto me to iritira, to me proganja, ne mogu spavati zbog tog nedopustivog besmisla! Zlatne visnje, zlatne jabuke ... covece! Kako takva glupost moze postojati? Mislim, reci ti meni, plemenita krvi, sta vi uopste radite sa zlatnim vocem? Trebalo bi ga jesti, a ne moze se jesti jer je zlatno, ne moze se ni prodavati na pijaci, ne mozes ga prodati jer zaista nikome ne treba zlatna vocka, to je totalno maloumno! To je napad na zdrav razum! Grdna jedna glupost ...".  " Ziva istina!" - viknu mladic, vidno oraspolozen pravcem u kojem razgovor ide - "Nikad nisam razumeo zasto bi taj vocnjak trebalo paziti i toliko cuvati. Ima jedno drugo drvo visnje koje nije zlatno i nije ni po cemu posebno, a meni je mnogo draze. Tamo radjaju obicni plodovi od kojih dadilja ume spremiti divne kolace ... da, eto poneo sam malo tih kolaca sa sobom na put, bi li ih probao?". "O, da, zasto ne? Ali hajde da udjemo u moje odaje u pecini, imam hladnog piva ...". "Sa zadovoljstvom, veliko hvala!".

I tako, dva neprijatelja se smestise i nastavise prijateljski razgovor uz kolace, pa zatim uz pivo. Kraljevic izredja silne pohvale na racun ambijenta i atmosfere u zmajevoj kuci, a zmaj bez lazne skromnosti priznade da sve sam sredjuje i da jos uvek nije naisao na azdaju svog zivota. "Govoreci o tome" - doseti se princ - "kakva je ta devojka koju si oteo? Vredna borbe?". "Ni najmanje, ni najmanje" - zavrte zmaj glavom - "znas, nije to do toga sto ona ne zraci svojom lepotom, koliko je do toga sto se izuzetno trudi da zraci svojom ruznocom. Uz to po selu govore  da je veoma lenja i neuredna, niko nije hteo da je ozeni ... ne razumem kako mozes toliki put da predjes radi onakve celjadi ...".  Princ slegnu ramenima. "Oceva zelja, nista drugo ... i taj neugodni osecaj da tako mora i treba. Imas li nekad utisak da je nas zivot zapisan unapred i da je mnogo toga sasvim nelogicno i nepotrebno, ali je neko napisao da se to tako desi i tako se desava?". "Da, sve vreme!". "I osecaj da se ovo stalno ponavlja u vise verzija i obavezno isto zavrsava?". "Jeste, da, bas je tako!". "Pa zar se mi bas nista ne pitamo? Ja licno nemam nista protiv tebe, a dosao sam ovde da se sukobim sa tobom, da jedan od nas umre, a razlozi sasvim nejasni ...". "Vrlo lepo uoceno sa tvoje strane" - zamisljeno rece zmaj, pa dodade - "Zao mi je tvoje brace, najiskrenije ... ali to su, kako mi se cini, bili izuzetno iritantni ljudi, totalni snobovi ... uostalom morao sam se braniti ... ti razumes, nadam se ...". Kraljevic odmahnu rukom. "Ne moras ni pominjati. Jako losi ljudi, potpuno nagli i nepromisljeni pride ... uvek sam nalazio da su mi to nekakva polu-braca, ali da se to od mene krije. Nije ni vazno, oni me se ne ticu. A tu bestiju od zene nemoj ni pustati iz podruma ...". "U stvari ne znam ni zasto sam je oteo ... to je taj osecaj o kojem si malocas govorio ...". "Znas sta cemo?" - naglo ustade mladic - "Idemo ti i ja da putujemo po svetu i da se provodimo, a ovo sve da ostavimo pa neka rade sta znaju i kako znaju. Sta ce nama sve ovo? Zelim da jednom izadjem iz ovog nametnutog okvira, zaista ...". Zmaj potvrdno klimase glavom, a na kraju i sam ustade i ode da spakuje stvari ...

Niko ne zna da li su ziveli srecno i zadovoljno do kraja zivota. Verovatnije je da su ziveli sasvim obicnim zivotom i da vise nikada nikome nisu bili zanimljivi za price i prepricavanja. A to je sve sto su, na kraju svih krajeva, oduvek i zeleli.

Gospodin Neskovic je nervozno lupkao prstima po stolu sve vreme. Napokon, skinuo je svoje ogromne naocare, podesio glas na iritantnu frekvenciju i, nakon sto se uvodno nakasljao, konacno poceo. "Znate, necu okolisati: vas je veoma tesko shvatiti. Pa, u stvari, necu vas lagati, ja vas i ne shvatam. Imate prilicno jasne smernice, a ipak skrecete sa puta. Na vasu stetu, Nikolicu ... na vasu stetu. Da se razumemo: vi umete biti vanserijski pisac. To je misljenje mnogih kriticara. No tu je i ono drugo misljenje, koje  ima neosporivu podrsku u praksi: vi ste pisac koji svoj talenat do maksimuma iskoristi svega jednom ili dva puta godisnje ... tim tempom trebalo bi nam dvadesetak godina da se dovrsi vasa knjiga, a toliko vremena ja, oprostite, zaista nemam ...".  "Samo melji, nisam drugo ni ocekivao ..." - procedio je Nikolic u sebi. Neskovic je nastavljao: "Kako vi, molim vas, zamisljate da ja ovu pricu objavim? To je po vama bajka? Dajte, zaista ... to je nedopustivo! To ispada iz svakog klisea!". "O da, u tome je problem ... trebalo bi da svi pisemo isto kao Homer svojevremeno, ili Sekspir ...ili braca Grim u ovom slucaju ..." - gundjao je pisac u sebi. "Znam da ce ovo biti neukusno, ali dacu vam da pogledate jedno kratko delo naseg nobelovca Blebetala." - rece Neskovic pruzajuci mu par stampanih stranica. "To je nesto blisko tom vasem zanru, samo je, dopusticete, mnogo ... pa, prosto receno mnogo zrelije i mogu reci - bolje. Nakon svojih sjajnih romana on se bacio na kratke price i naravno i ovde je dao sjajne rezultate. Pred vama je njegova bajka "Tri Misa", koja ce se deci svideti, ali ce i odraslima biti zanimljiva i poucna. Pored toga, bajka zvuci neobicno sveze!". ("Sveze kao rucak koji peti put podgrevam ... o cemu je taj matorac ovog puta pisao? Unapred znam da on sa svojih osamdeset i kusur godina ne mozde biti svez i inovativan ... hleb od pre tri dana stavljen na tost ...")

Odlozivsi stivo na sto, pisac se poceskao po bradi ne znajuci ni kako da pocne. "Eto vidite, Nikolicu, kako to radi stara skola: jasno, zanimljivo i upecatljivo!" - cvrkutao je izdavac Neskovic, sav zanesen. Nikolic se i dalje mucio da progovori, zaprepascen besmislom procitane price, i to je pobedilo: reci su ipak izletele. "Izvinite, da li je ovo skrivena kamera ili prosto sprdacina iz hobija?". "Kako, molim?" - uozbilji se izdavac. "Ovo ovde je prica o nekakva tri misa od kojih su dva nemarna, a jedan vredan, dvojica prave kucu od slame, a jedan od lima i onda dodje veliki zli macak koji oduva kuce od slame i na kraju ova dvojica zavrse u limenoj kucici treceg misa, shvativsi da su pogresili sto su bili neozbiljni i neodgovorni, te cvrsto rese da se promene i tako sva trojica budu srecni ...". "Eto vidite. Savrseno!". "Savrseno? Uz duzno postovanje, ovo je totalni plagijat! Kakvu originalnost i svezinu nalazite u ovome?". "Zapaprili ste reci drskoscu, Nikolicu, plasim se da ne vidim smisao pravca u kojem vodite razgovor.". "Ne vidite smisao razgovora? A ova bajka vam je sasvim smislena, jelte? Pobogu, jeste li ikada culi za bajku o tri praseta? Nemojte reci da niste! Zar ne vidite ociglednu slicnost izmedju te bajke i ove gospodina Blebetala? Potpuno su iste!" - gotovo je zacvileo pisac, nervozno masuci rukama po zagusljivom vazduhu male izdavacke kancelarije. "Iste?" - izrevoltirano viknu Neskovic - "Ali sta vi to govorite, zar ste poludeli? Ovde se pominju tri misa, a ne tri praseta! Kako mogu biti iste? Dovodite u pitanje autorstvo naseg nobelovca, pa to je necuveno ... znate sta, Nikolicu, idite malo nekuda na odmor, u prirodu, izbistrite vijuge i malo se spustite na zemlju pa se onda vratite pisanju, jer, cujte, vi ...". "Cujte vi mene!" - Nikolic se uneo u lice svom izdavacu - "Ja sam pisac! Pisem bajke i fantasticne price, i moj posao nikako nije da se spustam na zemlju, pa zato to necu ni ciniti. Narocito imajuci u vidu cinjenicu da ljudi poput vas nemaju pametnijeg posla nego da omalovazavaju stvari koje zapravo ne shvataju, da se oslanjaju na kult drevnog ili klasicnog jer zapravo ne razumeju moderno i novo, i da svojim nesnosim kritikama maksimalno sputaju mlade stvaraoce, oteraju ih negde u planine da tamo pisu svoja dela, pa da to posle sto godina nadju neki lovci u vucjoj jazbini, objave i proglase genijalnim delom nepoznatog pisca koji, ocigledno, nije bio shvacen u svoje vreme. Da nema takvih poput vas, koji se kritikom bave samo iz razloga sto nisu sposobni da nesto sami stvore, pa im zato prija moc da sputaju druge, ne bismo morali umreti da bismo bili napokon shvaceni ... eto to sam godinama zeleo da vam kazem!". Neskovic je mirno sedeo, puseci cigaru. Nakon par trenutaka, progovorio je nekim neprimereno mirnim tonom: "Vi ste, ocigledno, precenili sebe. Nemojte, Nikolicu, lose je to. Upravo ste utrostrucili svoje sanse da vise nikad nista ne izdate za ovu izdavacku kucu. Bolje se utoplite kuci i procitajte jos jednom dela naseg nobelovca Blebetala, za kojeg se mnogi slazu da je cak i Andrica davno prevazisao, pa cete naci mnogo razloga da svoje reci progutate, cak vise puta.". "Ma, molim vas ... prevazisao je Andrica jedino u znakovima pored puta, jer je pored onih zaista inteligentnih i svevremenih uspeo da ureze i mali milion retardiranih i besmislenih, poput ove price ovde. Dok je bio u zenitu, sjajno je pisao i to krunisao nagradom - ali to, dozvolicete, ne znaci da mu se mora aplaudirati i na cinjenicu da kao osamdesetgodisnjak i dalje pise, jer to sto pise danas nije nista drugo nego senilno recikliranje vec procitanog ili napisanog, i ja zaista ...". "Vi zaista patite od nedostaka postovanja autoriteta, pa cemo tom recenicom, koja je idealan zakljucak naseg razgovora, i zavrsiti ovaj sastanak. Prijatan vam dan.".

Nema tog dima koji je gusci od kafanskog. Kafana je i inace mesto gde se seku razlicite sudbine; neki su tu zato sto su im, nakon ladja, potonuli cak i svi camci za spasavanje i nemaju apsolutno nista vise pozitivno i ohrabrujuce u zivotu, dok su drugi tu iz sasvim suprotnih razloga, desilo im se nesto posebno lepo pa zato slave; stari muzikanti su tu da svirkom isprate i jedno i drugo raspolozenje, a stari gazda toci svima jednako, dok god stoje na nogama i imaju cime platiti. Zajednicko svim tim razlicitim zivotnim pricama je pijanstvo, koje su te konkretne noci svi trenutno prisutni zaokruzili kao najbolju opciju za datu priliku. Tu, na jednoj od visokih stolica za sankom, nocas sedi i nas pisac - on, inace, ne pije, ali je sada resio da sasvim pretera i nadoknadi propusteno. Ispija vec sedmo pice i mrmlja. " ... kuda to vodi, zacrtao covek jedno pa jedno ... nagrada pa nagrada, ej ti, gnjido od pisca, ne postujes autoritete ... a covek napisao remek-delo o tri misa, sram te bilo ... kaze, spusti se na zemlju sanjalice, ne zivi se tako ... e, jadnik ... ako i postoje paralelni svetovi, lepsi od ovog, ljudi poput njega ih ubijaju, zatvaraju te ionako uske granice i jos prave postulat od jednog banalnog subjektivnog stava ... cujes ti to, prijatelju?" - obrati se jednome koji je stajao tik pored njega, za sankom. Ovaj, i jos jedan koji je ocigledno sve vreme bio s njim u drustvu, klimase glavom potvrdjujuci da su ga slusali sve vreme, i pre nego sto im je on skrenuo paznju na sebe pitanjem. Nastavio je: "Treba izglasati neki zakon po kojem se onima koji vise nemaju sta da kazu jednostavno zabranjuje da dalje govore ...". "Nalazim vase razmisljanje poprilicno ispravnim, ako ce vas to utesiti, gospodine" - rece princ, ispijajuci poslednje kapi svog pica - "Slazes li se,druze moj?". "Svakako, svakako - rece zmaj, nevoljno vrteci glavom - "ali ne dajte da vas takvi ljudi pokolebaju. Oni ne mogu ubiti svetove iz maste.". "Da, dozvolicete da se nadovezem" - upade princ - "To vam je kao kad od komada drveta izdeljete prelepu ukrasnu figuru. Trenutak ranije nije je bilo, ali sada je tu i ona postoji, iako ce neki u njoj i dalje videti samo komad drveta.". Pisac uzdahnu. "Mislite li da se isto desava i sa likovima prica i romana? Da ih nemastoviti ljudi ne mogu ubiti, ako ih neko jednom stvori ... da time oni zaista postoje?".  "Pa, sad ..." - zamisli se zmaj, dizuci obrve. Princ se prvi dosetio: "Ja nalazim da ljudi siromasni mastom mogu samo da ih ne vide. Nikako i da ih ugroze.". "Pa da!" - skoci pisac - "Ne znam kako sam makar i na trenutak mogao da posustanem u svojim uverenjima! Znate sta, prijatelji? Idem ja kuci, ceka me pisaca masina. A vama najlepse hvala!". "O, cast je nasa." - laskavo odgovori zmaj, a princ naruci novu turu pica za njih dvojicu i veselo upita kafandziju: "Jelte, gazda, imate li vi snove?". "Ne" - grmnu ovaj. "Mastate li nekad?" -nadoveza se zmaj. "Ne.". "Zivite li?". "Ne. Pijem.". "Pa, i to je nesto ... moze se i tako doziveti koje snovidjenje.". "Moze. Ponekad mi se ucini da mi za sankom sede jedan zmaj i jedan princ i postavljaju cudna pitanja.". Obojica se grohotom nasmejase.

Gotovo sva dela poznatog pisca Jovana Nikolica bila su ne samo bestseleri, nego i priznati klasici domace i svetske knjizevnosti. Kriticari su nalazili da je pravo cudo, cak nepravda, sto mu je Nobelova nagrada za dlaku izmakla, no ta cinjenica nikako nije mogla umanjiti neospornu velicinu i snagu njegovih dela. Ipak, ostala je jedna njegova misao, nadjena u beleskama koje su posthumno objavljene, koju isprva nikako nisu mogli rastumaciti. "Zuti zutic zuto zuti u zutome zutilu". Sazivali su sastanke i seminare na temu te jedne recenice i uporno je analizirali. Neki su nalazili da je to fantasticna britka misao koja zahteva da se u nju potpuno udubite da biste je shvatili, da je sagledate sa svih strana, nalazili su da je to savrsenstvo kompleksije i genijalnosti ovoga pisca, uvideli su citavu filozofiju u malom koja izranja iz ove neobicne recenice, metafizicki smisao svega postojeceg i jos mnogo sta drugo ... uzimali je za svojevrsni moto i naslov naucnih skupova i zbornika, zapocinjali kritike ovim citatom ...

A onda je jednog dana jedan mladi pisac lupio rukom o sto, nasmejao se i prosto kazao: "Ja mislim da se Nikolic idealno narugao vama, smesnim malim ljudima koji rastu u sopstvenim ocima zvakajuci tudje mudre misli. Ova recenica ne znaci apsolutno nista i nema nikakvog smisla, sem tog da vam pokaze iskrivljenost vase manije da zdravo za gotovo trazite znacaj u svemu sto su veliki pisci ikad napisali. Da je ziv, sad bi se slatko smejao.".

Imao je taj pisac muka da izda svoje sledece delo, no posto je bio jako dosledan sebi i verovao u ono sto radi, mnogi su, uz negodovanje, ipak dodavali da ga ceka veliki uspeh, samo jos kad bi se malo spustio na zemlju.

"Doista, dragi prijatelju, svuda smo bili, sve prosli, i na kraju bas ne znamo sta cemo sa sobom." - rece princ, hladeci se lepezom. "Nego, nikada te nisam pitao kako se zoves?". "Vladimir." - odgovori zmaj. "Drago mi je, Estragon. Pa, sta cemo sad? Cekamo li nesto odredjeno ili ...?".  Zmaj se zamisli i standardno podize obrve. "Ne bih znao kazati. Ma, nije ni vazno. Hajde da zavitlavamo neke nemastovite ljude!".

"Odlicna ideja, tako cemo uciniti!".