Autor: Paul Auster

Otkrivanje samoće

Otkrivanje samoće

bozzo

25. 10. 2004.

ocjena:
godina izdanja: 2000.
izdavač: Geopoetika Beograd
Svojih smo se obećanja na Lupigi dosad nastojali striktno držati, a da će tako biti i ubuduće dokazat će recenzija koja slijedi. U prigodnom tekstu ("Naših prvih 100 recenzija!") obećali smo kako ćemo ubuduće ekavicu nešto češće čitati, i, eto, obećanje već ispunjavamo. Kao što možda već znate, nižepotpisano piskaralo veliki je fan Paula Austera, a kako njegov čitalački apetit nikako ne mogu utažiti dosadašnje tri knjige tog izvrsnog njujorškog pisca objavljene u hrvatskom prijevodu, Bozzo je posegnuo za beogradskim izdanjem jedne Austerove knjige, o kojoj raspreda u nastavku
Otkrivanje samoće
Paula Austera na ovom smo vam mjestu već predstavljali (vidi recenziju Glazba slučaja) i zato odmah prelazimo na stvar. Otkrivanje samoće Auster je napisao daleke 1982. godine i ta je knjiga njegov kratkotrajni otklon od fictiona ka autobiografskoj prozi. Preciznije, rečena knjiga je ustvari svojevrsna Austerova filozofska fragmentarna memorabilija, sastavljena od dva dijela, a inspirirana smrću autorova oca.

Prvi dio naslovljen "Portret nevidljivog čovjeka" sačinjavaju Austerove reminiscencije na oca, vječno duhom odsutna samotnjaka, velikog introvertita i pravog "lone wolfa". U tom dijelu knjige Auster na papir iznosi svoja sjećanja na oca i dojmove koje ta sjećanja pobuđuju, i te stranice predstavljaju svojevrsnu inventuru njihovog međusobnog odnosa tokom Paulovog odrastanja, ali i inventuru emocija koje tim prisjećanjem iskrsavaju. Njihov odnos prvenstveno je bio obilježen Austerovom nemogućnošću komunikacije sa ocem, uzrokovanom očevim odsućem želje i potrebe za komunikacijom, i to ne samo sa sinom nego uopće sa okolinom. Austerov otac bio je čovjek toliko učahuren u svoj unutrašnji svijet da Paul u jednom trenutku zaključuje da "kao i sve ostalo u njegovom životu i mene je vidio isključivo kroz koprenu vlastite samoće". Tako saznajemo da se radilo o pojedincu duhom u potpunosti odvojenom od okoline u kojoj obitava, i ustvari, iako stalno okružen ljudima, Austerov otac je svoj život proživio u neprestanoj samoći i kontemplativnosti, a bilježenjem svojih sjećanja Auster nastoji sačuvati očev život od rasplinuća i izvući tog čovjeka iz koprene guste magle samotnosti kojom se za života ogrnuo.

Auster u obliku kratkih fragmenata baca svoja sjećanja na papir i ona su u takvom obliku ovdje i objavljenja, a to umnogome liči na pisanje pisma, direktno iz srca, bez naknadnih uljepšavanja i većih korekcija. Međutim, uz reminiscencije bilješke su prepune i razmišljanja o samom procesu pisanja kao i o fenomenu sjećanja, postupku kojime se slike iz prošlosti izvlače iz podsvijesti.

U drugom dijelu naslovljenom "Knjiga sjećanja" Auster piše o sebi, i to nimalo slučajno - u trećem licu, ali također i o svom odnosu sa vlastitom obitelji, a naročito sa sinom Danijelom, te se kod čitatelja neizostavno javljaju određene usporedbe i paralele sa odnosom, u prvom dijelu knjige opisanom, pisca i njegova oca. Također se vrlo često Auster ovdje dotiče i tema sudbine i slučajnosti kojima je život svake jedinke ispunjen, a te su slučajnosti nerijetko u velikoj mjeri veoma začudne i iznenađujuće. Kako bi to potvrdio, on pripovijeda o svom boravku u Parizu i iznenađujućoj spoznaji da je igrom nevjerojatne slučajnosti boravio baš u istoj sobi (!) u kojoj je bio i njegov otac tokom svoga obitavanja u tom prelijepom gradu.

Opisujući odrastanje svoga sina Danijela, Auster se prisjeća i svojih doživljaja iz djetinjstva i mnogobrojnih sličnosti u postupcima sebe i sina u sličnim situacijama, a piše i o relativnosti memorije, te iznosi svoja promišljanja o svijetu i o životu u njemu te o ulozi književnosti pri oblikovanju slike o svijetu koju u sebi nosimo. Uza sve to najzanimljivijim dijelom knjige ipak se ispostavljaju autorova promišljanja o magiji sjećanja i nestvarnosti cjelokupnog čovjekovog života kao takvog, jer sjećanje, po Austeru, nije ništa drugo doli imaginacija već proživljenih iskustava i njihovo izvlačenje iz mentalne arhive, a svakodnevnim nesvjesnim činom pohranjivanja svojih iskustava u to memorabilno skladište i cijeli naš život postupno prelazi u fazu imaginarnog, nestvarnog.

Na stranicama ovoga dijela knjige do izražaja dolazi i Austerovo književnokritičarsko umijeće jer tu pronalazimo fascinantne fragmente u kojima se on, ponukan čitanjem Pinokia svome sinu, upušta u analizu tog Collodievog djela i iznenađuje iznimno lucidnim objašnjenjima nepobitne genijalnosti tog naizgled minornog djelca. Istodobno Auster argumentirano obrazlaže i neprijeporne slabosti Disneyeve crtanofilmske verzije Pinokia, a na stranicama na kojima se dotiče Šeherezade i Tisuću i jedne noći, Auster promišlja samu bit književnosti i spisateljskog stvaranja.

Čitajući ovaj dio knjige mi polako uviđamo zašto Auster o sebi piše u trećem licu, kao da govori o nekome drugome, te postupno shvaćamo zašto je potrebno napraviti odmak od sebe da bi se sebe moglo dokučiti, te zajedno s autorom zaključujemo kako je i svako sjećanje ustvari gledanje nekog izmaštanog, imaginarnog svijeta u kojemu sami sebe promatramo kao nekog drugog, kao nekog glumca koji se bakče našom ulogom, a njegova je gluma najčešće nažalost samo loše šmiranje i preglumljavanje – pri čemu nema šaptača da nam pomogne, redatelj je pijan pa nema tko da nas usmjeri, svaki je događaj premijera, i niti reprize u kojoj bismo greške ispravili također, nažalost, nema. Ali ipak se tješimo da to nije ništa strašno - samo loš glumac u za sebe prevelikoj i preteškoj ulozi ...