Robert Perišić  urednik je i jedan je od pokretača književnog časopisa (trenutno nažalost u hibernaciji) Godine Nove koji je na svojim stranicama ugostio cijeli jedan naraštaj hrvatskih pisaca, sve redom rođenih između 1960. i ' 73. , a koji su odrastali i formirali se uz istu (rock) glazbu, iste filmove, stripove i knjige, čega su utjecaji primjetni u njihovim stilsko-poetskim izričajima, pa tako i u Perišićevom slučaju.
Svojom zbirkom priča  Možeš pljunuti onoga tko bude pitao za nas  objavljenom 1999. godine on je pružio rendgensku socijalno-društvenu, nimalo ružičastu sliku (po)ratnih hrvatskih devedesetih kroz priče o alkoholiziranim torcidašima, narkomanima, PTSP-om traumatiziranim veteranima domovinskog rata, odnosno sve redom urbanim marginalcima i autsajderima, čime je postao svojevrsnim začetnikom stvarnosne prozne matrice u suvremenoj hrvatskoj literaturi. Istim stazama kreće se i danas, ali uz ponešto izmjenjen prozni izričaj, i ipak nešto manje turoban ugođaj, u pričama iz zbirke Užas i veliki troškovi, objavljenoj prije nepuna dva mjeseca. Kroz svojih novih 20 priča Perišić i dalje pretežito dijaloškom formom oslikava stanje u društvu i probleme sa kojima se njegova urbana thirtysomething generacija svakodnevno suočava. Izlaskom iz rata njegove (anti)junake sada dočekaše problemi malo suptilnije naravi od pukog ratnog očuvanja glave na ramenima - problemi financijske, poslovne (nedostatak istoga) i ljubavne prirode. Kako se radi o izrazitim individualcima rockerske provenijencije, dio njihovih problema proizlazi i iz sukoba s okolinom uzrokovanih njihovom neprilagođenošću i svojevrsnom neuklopljenošću u matrice (normalnog) života, čemu su se godinama opirali, svjesno bivajući off, dok su sada odjednom prisiljeni biti in, jer je vrijeme došlo da se zasnuje obitelj, da se ženu vozi u šoping, a djecu u vrtić, i da se svakodnevno odlazi na posao (onaj tko ga ima). Perišićevi likovi nalaze se na onoj zadnjoj postaji polagane predaje, kad je bezbrižnosti mladenaštva odzvonilo i kad su u tijeku zadnji trzaji otpora pred zakoračenjem u zrelost - brak, djeca i te spike slijedeća su karika u lancu što životom se zove, i vrijeme je da se rockerski alternativci u matrici mainstreama utope.
Proza je to posvećena onim posljednjim generacijama koje još frazu  Prijatno decembar !!! razumiju, kao i onima koje, baš poput lika iz priče Party je bio u uzlaznoj fazi čak i eks na kakvom techno partiju teško da može na ples pokrenuti, navikle na rock, a ne na sound koji udara poput avijacije po izbjegličkoj koloni, i koji nikako da se priviknu na te novouređene ušminkane pastelno-mramorne kafiće bez identiteta. Priče su to za sve one koji su još donedavno (ili još uvijek) spavali u sobama sa Johnnyjem na zidu, i čije bivše, već začudo, dvoje djece svakog jutra u vrtić vuku (pa kad prije bogamu ???)... dok oni i dalje besciljno gradom tumaraju, tegleći lijeno svoje besperspektivne egzistencije, i dok muda im zaprašuju cestu  oni furaju i dalje svoje kvartovske spike, sami sebi ne želeći priznati da ih je vrijeme načelo i da su sad tu neki novi klinci koji na tamburice i techno kovanice u đuboksu troše. Zaboraviše valjda onu staru: pantha rei, sve teče, sve se mijenja, čovječe... 
Buntovništvo i rebelija koje krasiše Perišićevu prvu zbirku sad su zamijenjeni spoznajom da dalje samo uzvodno preostaje, i da je utapanje u kolotečinu posao-kuća-posao neizbježno, s tek povremenim i usputnim skretanjima s tog kursa u pokoji kafić, u kojemu se sve rijeđe vide neka poznata lica, izgubljena u moru mlađarije koji za Pixies nikada čuli nisu, za Lou Reeda misle da je sudac haškog tribunala, Štulić je za njih, probably, kakav saborski zastupnik, a za Bauhaus ili Kraftwerk misle da su imena trgovačkih lanaca koji tek što nikli nisu u njihovom susjedstvu.
Kroz Perišićev rukopis primjetno prosijava generacijski osjećaj simpatije, razumijevanja i suosjećanja prema ljudima u leru, osuđenim na letargično i besperspektivno životarenje egzistencija koje su produkt i žrtva vremena i društva u kojemu žive, a osjećaj praznine i stajanja na mjestu kao da simbolizira i stanje u društvu i ispuhale balone donedavno ispunjene nadom da će se nakon 3. siječnja nešto značajnije promijeniti.
Perišić se suzdržava od provokativnosti i proznog eksperimentiranja čime su priče iz njegove prve zbirke bile inficirane, i nenametljivo, jednostavnim i kratkim rečeničnim dionicama efektno ocrtava stanje u društvu, glavama i psihi svojih likova. Dijalozi su mu duhoviti, jezgroviti i odišu tipičnim uličnim šarmom, što je dočarano upotrebom kolokvijalno-žargonske forme, i bez intelektualiziranja oslikavaju ljude formirane i odrasle na ulici, ali bez negativnog podteksta koji bi ta konstatacija mogla prizvati. Za Perišića zaista vrijedi ona poznata - manje je više, a izdvajati neku od priča kao najuspjeliju zaista ne bi imalo smisla, jer zbirka predstavlja zaokruženu cjelinu uistinu odličnih priča, ujednačene visoke kvalitete koje samo čekaju da ih se nekoliko poveže u cjelinu i scenaristički uobliči, pa da dobijemo filmsku domaću inačicu Magnolije kojoj su ugođajno i tematski Perišićeve priče prilično bliske.
U zbirci Užas i veliki troškovi ipak se osjeća i autor koji priče stvara, a ne samo vrijeme i društvo u kojem likovi žive, a priče sve lagano odlaze u fade out, bez efektnog poentiranja, pa likovi i dalje ostaju letargično tapkati u mjestu, u leru iščekujući neku slijedeću bolju priliku, za koju od srca želim da im se što skorije ukaže, ali i da je napokon iskoriste... što ipak isključivo o njima samima ovisi.