Užas i veliki troškovi
bozzo
17. 02. 2003.
Svojom zbirkom priča Možeš pljunuti onoga tko bude pitao za nas objavljenom 1999. godine on je pružio rendgensku socijalno-društvenu, nimalo ružičastu sliku (po)ratnih hrvatskih devedesetih kroz priče o alkoholiziranim torcidašima, narkomanima, PTSP-om traumatiziranim veteranima domovinskog rata, odnosno sve redom urbanim marginalcima i autsajderima, čime je postao svojevrsnim začetnikom stvarnosne prozne matrice u suvremenoj hrvatskoj literaturi. Istim stazama kreće se i danas, ali uz ponešto izmjenjen prozni izričaj, i ipak nešto manje turoban ugođaj, u pričama iz zbirke Užas i veliki troškovi, objavljenoj prije nepuna dva mjeseca. Kroz svojih novih 20 priča Perišić i dalje pretežito dijaloškom formom oslikava stanje u društvu i probleme sa kojima se njegova urbana thirtysomething generacija svakodnevno suočava. Izlaskom iz rata njegove (anti)junake sada dočekaše problemi malo suptilnije naravi od pukog ratnog očuvanja glave na ramenima - problemi financijske, poslovne (nedostatak istoga) i ljubavne prirode. Kako se radi o izrazitim individualcima rockerske provenijencije, dio njihovih problema proizlazi i iz sukoba s okolinom uzrokovanih njihovom neprilagođenošću i svojevrsnom neuklopljenošću u matrice (normalnog) života, čemu su se godinama opirali, svjesno bivajući off, dok su sada odjednom prisiljeni biti in, jer je vrijeme došlo da se zasnuje obitelj, da se ženu vozi u šoping, a djecu u vrtić, i da se svakodnevno odlazi na posao (onaj tko ga ima). Perišićevi likovi nalaze se na onoj zadnjoj postaji polagane predaje, kad je bezbrižnosti mladenaštva odzvonilo i kad su u tijeku zadnji trzaji otpora pred zakoračenjem u zrelost - brak, djeca i te spike slijedeća su karika u lancu što životom se zove, i vrijeme je da se rockerski alternativci u matrici mainstreama utope.
Proza je to posvećena onim posljednjim generacijama koje još frazu Prijatno decembar !!! razumiju, kao i onima koje, baš poput lika iz priče Party je bio u uzlaznoj fazi čak i eks na kakvom techno partiju teško da može na ples pokrenuti, navikle na rock, a ne na sound koji udara poput avijacije po izbjegličkoj koloni, i koji nikako da se priviknu na te novouređene ušminkane pastelno-mramorne kafiće bez identiteta. Priče su to za sve one koji su još donedavno (ili još uvijek) spavali u sobama sa Johnnyjem na zidu, i čije bivše, već začudo, dvoje djece svakog jutra u vrtić vuku (pa kad prije bogamu ???)... dok oni i dalje besciljno gradom tumaraju, tegleći lijeno svoje besperspektivne egzistencije, i dok muda im zaprašuju cestu oni furaju i dalje svoje kvartovske spike, sami sebi ne želeći priznati da ih je vrijeme načelo i da su sad tu neki novi klinci koji na tamburice i techno kovanice u đuboksu troše. Zaboraviše valjda onu staru: pantha rei, sve teče, sve se mijenja, čovječe...
Buntovništvo i rebelija koje krasiše Perišićevu prvu zbirku sad su zamijenjeni spoznajom da dalje samo uzvodno preostaje, i da je utapanje u kolotečinu posao-kuća-posao neizbježno, s tek povremenim i usputnim skretanjima s tog kursa u pokoji kafić, u kojemu se sve rijeđe vide neka poznata lica, izgubljena u moru mlađarije koji za Pixies nikada čuli nisu, za Lou Reeda misle da je sudac haškog tribunala, Štulić je za njih, probably, kakav saborski zastupnik, a za Bauhaus ili Kraftwerk misle da su imena trgovačkih lanaca koji tek što nikli nisu u njihovom susjedstvu.
Kroz Perišićev rukopis primjetno prosijava generacijski osjećaj simpatije, razumijevanja i suosjećanja prema ljudima u leru, osuđenim na letargično i besperspektivno životarenje egzistencija koje su produkt i žrtva vremena i društva u kojemu žive, a osjećaj praznine i stajanja na mjestu kao da simbolizira i stanje u društvu i ispuhale balone donedavno ispunjene nadom da će se nakon 3. siječnja nešto značajnije promijeniti.
Perišić se suzdržava od provokativnosti i proznog eksperimentiranja čime su priče iz njegove prve zbirke bile inficirane, i nenametljivo, jednostavnim i kratkim rečeničnim dionicama efektno ocrtava stanje u društvu, glavama i psihi svojih likova. Dijalozi su mu duhoviti, jezgroviti i odišu tipičnim uličnim šarmom, što je dočarano upotrebom kolokvijalno-žargonske forme, i bez intelektualiziranja oslikavaju ljude formirane i odrasle na ulici, ali bez negativnog podteksta koji bi ta konstatacija mogla prizvati. Za Perišića zaista vrijedi ona poznata - manje je više, a izdvajati neku od priča kao najuspjeliju zaista ne bi imalo smisla, jer zbirka predstavlja zaokruženu cjelinu uistinu odličnih priča, ujednačene visoke kvalitete koje samo čekaju da ih se nekoliko poveže u cjelinu i scenaristički uobliči, pa da dobijemo filmsku domaću inačicu Magnolije kojoj su ugođajno i tematski Perišićeve priče prilično bliske.
U zbirci Užas i veliki troškovi ipak se osjeća i autor koji priče stvara, a ne samo vrijeme i društvo u kojem likovi žive, a priče sve lagano odlaze u fade out, bez efektnog poentiranja, pa likovi i dalje ostaju letargično tapkati u mjestu, u leru iščekujući neku slijedeću bolju priliku, za koju od srca želim da im se što skorije ukaže, ali i da je napokon iskoriste... što ipak isključivo o njima samima ovisi.
Plavušan se naljutio. Vjerojatno se sam Perišić krije pod tim debilnim nadimkom. Očito ga muči opaka nejebica. Sitna duša kojoj smeta moje konceptualno pljuvanje po suvremenoj književnoj produkciji. Preporučam Haldol - spavat ćeš 16-20 sati dnevno.