Slovenska moderna književnost???  Moram priznati da, iako godišnje pročitam između 80 i 100 knjiga, osim Aleš Debeljakova nedavno u nas, također od strane Meandra uknjižena eseja  "Sumrak idola", od vremena svojih školskih dana i tada pročitanih Prešerena i Cankara do danas ne mogu se pohvaliti s čestim čitanjem slovenske književnosti. Naravno, izuzetak su Predinovi stihovi koje ipak upijam slušnim putem (mada načuh da Arsen Dedić radi na njihovom prijevodu i da će uskoro u nas biti objavljeni, što željno iščekujem...).
Blatnika svojevremeno čitah na stranicama časopisa Godine Nove gdje su u nastavcima objavljivani njegovi zanimljivi putopisni eseji o promjenama od njega primjećenih u istočnoevropskim zemljama kroz koje je u zadnjih nekoliko godina prokrstario.
Zbirka "Zakon želje" donosi nam Blatnika u zaista nadahnutom izdanju, ali moram reći i pomalo pesimistična i tmurna raspoloženja. Riječ je tu o ukupno 16 priča, svih veoma kratkih (od 2 do maksimalno 15-tak stranica), koje velikom većinom tematiziraju međuljudske odnose, i to prvenstveno one muško-ženske i donose nam jezgrovit prikaz unutrašnjih proživljavanja mladih urbanih intelektualnih pojedinaca, najčešće nezadovoljnih životima koje žive i vezama sa svojim partnerima. Svi oni žude za promjenom načina života, a Blatnik nam njihove odnose i stanja među njima izlaže asketskim, jezgrovitim, ekonomičnim stilom, wendersovsko-jarmushevskog ugođaja punog melankolije i usamljenosti. To su većinom introvertni ljudi koji se i u nečijem društvu osjećaju usamljeno, a sa svojim partnerima najčešće se dijaloški nadmeću i imamo osjećaj kao da su u neprekidnoj međusobnoj borbi, što je izuzetno dobro dočarano u ponajboljoj priči zbirke ("Službena verzija") koja i počinje citatom iz David Byrneove pjesme "Women vs. Men".  Većina priča donosi nam misaoni tok svijesti ponajčešće muškog lika (s iznimkom dvije priče kod koje je glavno lice žensko i dvije gdje se radi o djetetu), a kad smo već kod toka svijesti veoma je zanimljiva priča "Norino lice" u kojoj Blatnik obrađuje događaj iz života James Joyce-a, kada je on igrom slučaja u Ljubljani zakasnio na vlak i bio primoran sa ženom cijelu noć provesti na ljubljanskoj željezničkoj stanici. Tu  Blatnik postmodernistički iskorištava priliku da se iz nadmoćne pozicije autora poigrava sa svojim glavnim likom koji je u ovom slučaju slavni irski pisac, te Blatnik maestralno priču konstruira kroz igru izmjene dvaju subjekata, svojeg kao autora i slavnog pisca kao lika, te u toj igri zajedno sa nama koji je čitamo očigledno iznimno uživa.
Zaključna priča zbirke ("Površina") poentira osnovnu nit koja se proteže kroz čitavu zbirku, a donosi nam sliku ljudi evidentno zamorenih monotonijom svakodnevnog života i svojim disfunkcionalnim odnosima, koji sa svojim djetetom odlaze na piknik na kojem ih za dlaku izbjegnuta tragedija pročišćuje i nagoni da se trgnu i hrabrije i optimističnije zakorače u daljnji život, u kojem očigledno puno toga moraju promijeniti.
Da sve ne bude tako depresivno i sivo, treba reći da su gotovo sve priče prožete osjetnim dozama suptilne ironije, a likovi se nerijetko inteligentno šale na svoj račun, ali su u zbirku ipak uvrštene i dvije komične priče kod kojih je, gle čuda, u obje duhovito prikazan motiv nevjere među ljubavnim partnerima. Kod prve ("Kopilad svira ljubavne pjesme") riječ je o iznimno duhovitoj priči u kojoj se jedan prijatelj jada drugome na ženinu nevjeru da bi na kraju ispalo da je "rogonja" ustvari očuh svome prijatelju, a nevjerna žena majka lika koji sluša prijateljevu ispovijest. Druga, po meni još uspjelija priča također tematizira bračnu nevjeru i duhovito nam predočuje jedan zaista nesvakidašnji i vrlo apsurdan način rješavanja klišejizirane situacije u kojoj čovjek u krevetu zatječe najboljeg prijatelja sa svojom suprugom. Veoma je dobra, ali najdepresivnija priča zbirke, ona u kojoj na nepune dvije stranice Blatnik iznosi unutrašnje proživljavanje žene u onom kratkom trenutku dok ruka njenog supruga u šamaru putuje do njenog lica, a naslov priče "Ne" sve nam govori.
Blatnikovi se likovi bore s izazovima stvarnosti koja ih izjeda i muči, a čitatelj je prisiljen priče koncentrirano i pažljivo čitati jer je kvaliteta Blatnikove proze, baš kao i kod Carvera i Austera u dočaranoj atmosferi i ugođaju, bez neke veće izvanjske akcije osim one unutar likova i između njih.
Andrej Blatnik rođen je 1963. godine i pripadnik je rock generacije, te mu je u pričama zamjetna česta referencijalnost koja se dotiče modernističkih, urbanih glazbenih i filmskih predstavnika (Ian Curtis, Robert Altman, Cowboy Junkies, Tom Waits, David Byrne...), te je našim FAK-ovcima svjetonazorno veoma blizak, iako smatram da u ovoj nam zbirci prikazana njegova slojevita, intrigantna i suptilna proza kvalitetom nadmašuje cijelu domaću prošlogodišnju "kratkometražnu" produkciju, te se čudim zašto Blatnikom Fakovci već nisu obogatili svoj "kružok".
Nakon čitanja ove zaista veoma dobre zbirke priča, vrlo ću skoro zasigurno posegnuti ili , za također od strane izdavačke kuće Meandar objavljenog Blatnikovog romana "Tao ljubavi", ili za njegovom zbirkom priča "Promjene kože" koju je prije par godina izdao Durieux, a neću preskočiti niti zbirku koja objedinjuje više desetaka priča mladih slovenskih autora, objavljenu prošle godine od Naklade MD. A vjerujem da će se i svi pravi knjiški sladokusci koji ovo čitaju povesti za mojim primjerom.