Mišomor za rođake
Kristina Posilović
02. 01. 2015.
Iznenađujuće dobar početak Vadanjelovih kratkih priča nazvanih „Mišomor za rođake“, gotovo opipljivo, sumorno životarenje nečega što se, danas više nego obično, naziva obitelj - crème brûlée ili za ovu priliku, “hrvatska krema” - slasna ispod površine, neugledne i grube korice, puni optimizmom da će i ostatak teksta, bez pretjeranih jezičnih suvišaka, biti obećavajući. No, metafore za nelagodu i nemoć kao tijesta koji buja u pećnici i majmuna u kavezu koji ne želi ispustiti bananu (“Karabin”) prebanalne su čak i za početnike, a to Vadanjel, nakon dvije zbirke pjesama „Čovjek s tri pupka“ (2010.), „Lekcija o postojanosti“ (1999.) i romana „Dnevnik besposličara“ (2006.), sigurno nije.
Šteta što se spomenute metafore otvaraju već na prvim stranicama pa ih je teško izbrisati iz pamćenja. Sve je u Vadanjelovu jeziku ogoljelo i hrapavo poput korice na kremi, do maksimuma reducirano, no škrto iskustvom koje bi mogli prepoznati kao autohtono; kao emociju koja zna objasniti zašto su Kanađani krivi (*pisani kurzivom u “Krštenje u pričest”). Apsolutna nepokretnost trenutka u kojemu likovi bauljaju, na svoje i razočaranje društva, u prostorijama u kojima jedino smrt može zaplesati, mišja govanca kao mrljice na Rorschachovom testu, neupitna su dijagnoza Vadanjelovoga viđenja svijeta u sebi i oko sebe; stanja permanentnoga ludila koje nema energije da zaurla i zavapi upomoć.
Rođaci iz naslova knjige, s kojima je svako druženje pojednostavljeno i pomiče osjećaj pripadnosti i olakšava traganje za racionalnim razmišljanjem, mediokritetskim svjetonazorom koji opušta i hrabri (“Krštenje i pričest”), kao da u svakoj priči najavljuju propast od koje je nemoguće pobjeći (ili ovrhu koja je kao živo blato, daje ti prvih par sekundi umjetno disanje - nadu, a onda te proguta dok ne trepneš), ali opet s druge, ironijske strane, imaju tu snagu da simplificiraju božansku krivnju na tragediju svakodnevnice. Rođaci su nevidljiva nit koja povezuje dva svijeta, ovaj fizički i astralni koji se u Vadanjelovoj knjizi pojavljuje i nestaje, pripremajući nas za brojne razine svjetova na kojima će se likovi naći. S tim je u vezi i ponavljajući motiv anđela koji će jednoga dana doći kao nagrada, a svaka će patnja konačno dobiti svoj smisao, kao da je preuzeo ulogu lutajućega ovisnika u arhitekturi nesreće i nevolje.
U “Mrtvi anđeo” on je poluživa starica koja luta između dvaju svjetova dok je “U kući ženinih roditelja” pogrbljena, gladna utvara koja promatra likove u kući. Nema ništa transcendentalnoga u njegovoj pojavi, kao da je i on jedan od likova u fizičkom svijetu koji su oduzeti za osjećaj potpunoga življenja. Posljednja priča “Susret s anđelom” donosi ipak sjedinjenje lika na samrti s krmeljivim, šućmurastim bićem, anđelom koji je ipak u Vadanjela prijateljski ma koliko god drugačiji od svih drugih anđela bio. Ta neugledna pojava koja se pojavljuje i nestaje, dobiva funkciju i sadržaj lika koji vješto skakuće iz fizičkoga u astralni svijet osvjetljavajući nam putove čitanja kada poželimo odustati.
No, kako se ni tekst ni nevolja u jeziku ne grade nasumično, tako i Vadanjelove priče na sredini knjige počinju patiti od viška dojma (“Plaža”) i manjka fokusiranosti (“Anakonda”). Kao da je netko pohlepno prst zabio u kremu pa ga silovito izvadio i pustio drugima da ju, tako načetu, jedu prevelikom žlicom. Nepotrebne romantičarske asocijacije na tjeskobu (mada gdjegdje opravdano stavljene u navodnike) i sljepoću zdravih očiju u vječitom mraku zag(l)ušuju ionako minimalističku poetiku. Usporena dinamika teksta prečesto u potpunosti staje i nepovratno umire pa je potrebno nešto više od same jezične kulise da razbudi čitatelje.
Priča “Zvonik”, o čovjeku koji živi u kući zalijepljenoj za zvonik i pati od kroničnoga straha napuštanja zbog čega je paraliziran za život, mogla je biti crtica s boljim završetkom, ili obratom, ovako je nepotrebno produljena u dojam koji je mlak kao i priča “ČSPP” (Čista stranka punjenih prepelica) koja neupitno odabirom naslova podsjeća na omanju hrvatsku političku stranku, ali joj nedostaje angažiraniji pripovjedač koji bi apsurd doveo do smisla. Ljepota u bizarnosti gdje je sve pocrkavalo od trovanja banalnostima i malograđanštinom, nije dovoljna adrenalinska injekcija naraciji kojoj kao da se ne da teći jer je ledara i treba čekati proljeće da autor dođe do zraka.
Knjiga je vrijedna čitanja jer donosi višestruko prožvakanu temu obitelji u suvremenosti u novom paketu; egzistencijalnom i ezoteričnom. Ipak, nakon čak trećega čitanja knjige dojma sam da Vadanjelove rečenice mlitavo vise preko rubova stranica tražeći šansu da budu bolje opremljene ili uređene. Kronično nedostaje erosa koji bi spomenute probleme riješio tako što bi metafore zavadio, a simbole redizajnirao i rekontekstualizirao što bi sigurno povećalo dinamiku teksta i održalo čitatelja budnim. Ovako smo na koncu dobili napola sređen, perspektivni tekst koji ne oduševljava nego opterećuju mislima što se od njega moglo, a nije skrojilo.
Lupiga.Com