Autor: Lemmy Kilmister i Janiss Garza

LEMMY KILMISTER: Knjiga o besmrtniku

LEMMY KILMISTER: Knjiga o besmrtniku

Vid Jeraj

14. 12. 2019.

ocjena:
godina izdanja: 2019.
izdavač: Rockmark
Rockerske autobiografije uglavnom su žanrovski simetrično štivo, kojem je naslov singlice Iana Duryja "Sex, Drugs and Rock n Roll" iz 1977. godine, poslužio kao program, iako problemi nastaju ako njihovi protagonisti prežive 27. godinu života, jer time kao što je opće poznato, nastupa duboka starost rocka ... Vampirska juvenilnost potkrijepljena drogiranjem i preskakanjem iz kreveta u krevet motivi su koji su tu kako bi se skrenula pažnja psihološkog ponora koji nastaje iz činjenice da je većina industrije zapravo neodvojiva od Danteove vizije društva iz "Božanske komedije" odnosno svijeta podijeljenog u predjele Pakla, Čistilišta i Raja. Pakao su, naravno, većina protagonista, glazbenika koji se voze iz grada u grad kombijem, odnosno autobusom, a prijelaze iz faze u fazu rekonstruiraju na albumima koji su neke vrste žanrovske anamneze.
LEMMY KILMISTER: Knjiga o besmrtniku

Još su kao takvi superheroji čitave jedne sociologije koja počinje na leđima „stage hands“ ekipe, a nastavlja se s „roadiejima“ i producentima zvuka, svjetla i pozornice ... Sedam osmina cjelokupne raje šoubiznisa poput sante leda, nosom ne izbija na površinu vode. Jedan od tih je „roadieja“ svakako svojevremeno bio i Lemmy Kilmister, bas-gitarist Hawkwinda i suosnivač Motörheada, jedno od utjelovljenja Duryjeve krilatice koji je u glazbenu industriju ušao, dakle, s dna kace. A predgovor mu piše Lars Ulrich iz Metallice kao jedan od najvećih fanova.

Rođen je u engleskoj grofoviji West Midlands, u kraju koji se zove Potteries, 1945. godine, dakle, u sumrak Drugog svjetskog rata kao sin kapelana Kraljevskog ratnog zrakoplovstva koji se iz obiteljskog gnijezda izmigoljio kad je Lemmy imao tek tri mjeseca. I stoga nije neobično da će knjiga imati antiestablišmentski zadah budući da mu je majka postala samohranom što radi Boga, a što radi niskih strasti i viših ciljeva Commonwealtha. Na spomen Midlandsa, sjetimo se da je velika „kozeruša“ britanskog čemera 1980-ih, autorica Sue Townshend u iste aršine geografije smjestila i odrastanje smotanog štrebera iz "Tajnog dnevnika Adriana Molea". Tim tonom preplavljen je i ostatak knjige, a facama koje se kroz masu u-kojoj-možda-smrdi-ali-je-toplije provlače mizanscenom knjige, Kilmister dreyfusovski nije htio oprostiti dvoličnost, budući da je upravo iz sjemena jedne takve i nastao. 

Doživljaje knjige "White Line Fever" supotpisuje Kilmister s autoricom Janiss Garza, skeptik s dosjeom - kako u policiji, tako i tisku. Kako se Garza na Pinterestovom profilu predstavlja kao "poluživotinjsko ljudsko biće koje je nastanilo Los Angeles s njujorškim stavom", ubrala je koliko se estetskoga zapravo skriva u nagonu kao pogonskom gorivu ovog antijunaka našeg doba. Kao veliki ljubitelj Little Richarda i Bo Didleya svojem je galamdžijskom imidžu hedonističke ruine ostao vjeran i u smislu da je knjiga vjernija pučkom načinu razmišljanja, a za razliku od 2002. godine kad je napisana, rukom čovjeka koji je preživio 20. stoljeće, ovu biografiju na hrvatskom čitamo u kontekstu atmosfere, u kojoj su klubovi kolonizirani talent-showovima, dok su tribute-bendovi navalili na istu šnitu kolača kao i autori koji u bescjenje nude svoja autorska i izvođačka prava preko društvenih mreža i bandcampa. Podsjetimo, ako je autorstvo ovako podcijenjeno - čitanje dana ponosa i slave biva i akt nasušne potrebe, ako ne već refleksija ili utjeha. 

Lemmy Kilmister
Lemmy na zagrebačkom koncertu 2006. godine (FOTO: Lupiga.Com)

Kilmister kaže da u početku uopće nije znao svirati gitaru [sic!], a frontmen jednog od prvih bendova s kojima je nastupao znao bi klavir s pozornice izgurati u publiku, što je gesta očito preuzeta od velikog Jerryja Lee Lewisa. Mitologijom rocka stupaju suvremeni polubogovi s gitarama, luđaci "veći od života", nasuprot stupovima društva koji odgajaju nesretnu djecu prenoseći jedne te iste greške u odgojnim koracima, a ugrađujući ih u tradiciju stvaraju nove stupove društva - bio bi kratki sadržaj uvodnih poglavlja. Stoga je i ovaj današnji rock and roll iz velikih koncertnih dvorana sasvim sigurno tek jedna od ponuđenih opcija neoliberalizma - generički kvazi-ritual za neograničenim izborom preplanule ljude koji subotom navečer traže alternativu od samih sebe, gledanja televizije ili iskupljenje za svoje radnotjedne obaveze (zaokružite pravi među ponuđenim odgovorima). U te dijelove Čistilišta i Raja Danteova noga nije kročila, ali oni ionako nisu na njegovoj valnoj duljini - ne titraju mu kao nešto što sastavlja ritual, već što ga opslužuje. 

Veza Lemmyja s jednom osminom, odnosno aristokracijom showbusinessa, je Keith Richards, glamurozni „živi mrtvac“ iz Rolling Stonesa i idol čitave plejade autora od Toma Waitsa do Gorana Bregovića. Autobiografsku knjigu "Život" supotpisao je s autorom Jamesom Foxom, a svojim kulerskim small talk solažama od par rifova, ovaj Robert Prosinečki električne gitare prepričao je metamorfozu jednog mirnog dečka iz engleske provincije s kukastim nosom i štrkljavom fizinomijom oko kojeg su oplesavale najburnije godine glazbene industrije. I to one ere u kojoj su prihodi s američke turneje benda kao jedne od najvećih atrakcija u showbusinessu i stilski i prihodovno postavile paradigmu mainstreama. Sviđao vam se makabristički meme-humor u kojem se zlobnici rugaju biološkoj otpornosti Jože Manolića ili ne, Richards kao „ikona vampirizma“ te iste industrije bio je radi svog raspusnog života u Londonu i New Yorku 1960-ih više puta na dovratku Svetog Petra, stoga je u suglasnosti s doktorima promijenio čitav krvni fond - novom krvlju. Kao autogena mjerna vrijednost za sangvinizam, ako ćemo tu riječ prevesti kao punokrvnost, odnosno život punim plućima, Kilmister i na to ima sarkastični komentar, jer nomen est omen, i sam se konzultirao s doktorima hoće li i na njemu primijeniti Richardsovu restauraciju krvne slike. No, od ideje su odustali, procijenivši da je za svojeg života Lemmy uzeo toliko droga i opijata da bi u potonjem slučaju ovaj zahvat značio sigurnu smrt za pacijenta.

Lemmy KilmisterSvojem je galamdžijskom imidžu hedonističke ruine Lemmy ostao vjeran (FOTO: Lupiga.Com)

Kanon naknadne pameti koji je pošmajhlao „ćru“ rock n roll, te pod tepih pomeo njegove prvoborce kako bi nastao materijal za emisije poput „Crno-bijelog u boji“, stvorio je jednu alternativno-mlačnu mitologiju. No, Kilmister kao Petrica Kerempuh novog doba koji s razglasa poručuje koji su sve carevi rocka - goli, prvo je pokopao ideološku dosljednost hippieja. Primjećuje da su profani propovjednici slobodne ljubavi imali zazor prema crncima i ženama, živeći u Londonu s „obronaka“ Richardsova svijeta. Drugo je da je rekao da su pravu punk-scenu sastavljali bendovi poput The Damned (prokleti - op. aut.), čiji je frontmen bukvalno pišao sebi niz nogu tijekom nastupa. Odnosno da punk nisu bili Sex Pistolsi i njima slični notorni rock and roll, iako je poznavao Sida i smatrao da je bio dobar dečko. U tom će smislu epizodu s nastupa u Ljubljani s početka europske turneje Motörheada 1990. godine, pojesti dominantni diskurs knjige - borba benda koji raste protiv menadžera i producenata, onih istih poluljudi koje Richards potanko opisuje u "Životu". Cijela turneja je otkazana nakon što je lokalni džiber improviziranim šurikenom rasparao Lemmyjevu podlakticu, a o čemu je nadahnuto pisao kolega s portala Ravno do dna. Iako je uslijed ozljede Kilmisterova šaka potpuno pocrnila, trebalo je proći skoro tjedan dana tretmana po klinikama Ljubljane i Nürnberga prije nego li se ranjeni umjetnik dokopao dokova britanskog zdravstva, gdje je njegovo ključno sredstvo za proizvodnju liječeno kako i dolikuje. A trebalo mu je samo platiti avionsku kartu. 

Za kraj osvrta na knjigu o besmrtniku koji je ipak skončao u zadnjim danima 2015. godine, pored rušenja mnogih predrasuda o rocku, ostaje par otvorenih pitanja, dok je prijevod, koji mjestimice boli, prepun općih mjesta između engleskog i hrvatskog. Nezgrapan prijenos „passive voicea“ u hrvatski, koji se doima poput neosušenog veša na štriku tu je čak najmanji problem. A o tome da se leksik padeža sveo na potpuni izostanak instrumentala, padeža sraslog s pojavom osebujnog frontmena koji za razliku od 99 posto drugih frontmena ne svira ritam-gitaru, već bas-gitaru - da se i ne govori. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Rockmark