Priznajem, mađarski književnik Imre Kertesz za mene bijaše potpuna nepoznanica sve do dana kada prošle godine mediji pronesoše vijest da je upravo on dobitnik Nobelove nagrade za književnost 2002. godine. Ubrzo nakon toga, posredstvom zaprešićkog nakladnika Fraktura, dobismo knjižicu Ista priča, u kojoj je i Kertesz zastupljen jednom svojom pričom, a kratko nakon nje i najbolje Kerteszovo djelo Čovjek bez sudbine, koje je i “skrivilo” Nobela.
Ono osnovno što se neizostavno mora istaknuti kada se govori o tom romanu je činjenica da je to roman koji u potpunosti razbija predrasudu o Nobelovom nagradom ovjenčanim štivima kao hermetičnim, teško prohodnim i zamornim.
Iako Čovjek bez sudbine obrađuje mučnu temu holokausta, i to iz prve ruke - iz pera čovjeka koji je na vlastitoj koži okusio sve horore Auschwitza i Buchenwalda, roman je lako čitljiv i vrlo napet, te se teško ispušta iz ruku.
Naprosto je perverzno i grižnju savjesti izaziva količina čitateljskog užitka koje nam donosi štivo koje svakom svojom stranicom opisuje najgrozomornije ljudsko iskustvo uopće – boravak u nacističkom koncentracijskom logoru.
Kertesz svoje logoraške dane opisuje dokumentarističkom preciznošću, do u najsitniji detalj dočaravajući nam sve muke deportacije i boravka u logoru: svu onu prljavštinu, bolest i hladnoću, neopisivu žeđ pri višednevnoj deportaciji i konstantni mučni osjećaj gladi u logoru, kao i neprekidni umor i neispavanost, a sve još začinjeno i najrazličitijim vrstama  psihičke torture i poniženja.
Čitajući, sve to gotovo da osjećamo na vlastitoj koži, pritom, paradoksalno, uvelike uživajući (no, nikako ne bez grižnje savjesti) doslovno u svakoj stranici Kerteszova iznimno snažnog štiva, u kojem autor najjezovitije i nezamislive prizore često omata neodoljivom poetskom raskoši, pronalazeći tako ljepotu čak i u prizoru pepela koje kulja iz logoraškog dimnjaka.

Roman je ispripovjedan u prvom licu od strane 15-godišnjeg mladića koji đačku klupu doslovno zamjenjuje logoraškim hangarom opasanim bodljikavom žicom.
Upravo stoga on koncentracijski logor doživljava poput škole, prilagođavajući se novonastalim situacijama i spremno i otvoreno primajući svaki novi dan. Na vlastitoj koži on svakodnevno uči i spoznaje nove stvari, poput npr. i toga da se kod diobe juhe nikako ne treba gurati naprijed nego je bolje ostati među zadnjima u redu, kada će se jelo, vrlo predvidljivo, grabiti sa dna kace pa će vas slijedom toga zapasti i najgušći sloj. Time tako istovremeno otkriva i dotad mu nepoznate aspekte vlastite ličnosti, poput primjerice u ovom slučaju, egoističnosti i usredotočenosti isljučivo na sebe sama, što je nažalost, razumljivo, u uvjetima neprestane borbe za opstanak i goli život, u logoru.

Svjesno ili ne - nije niti važno, Kertesz kroz usta svog junaka, a ustvari svog alter-ega, na jednom mjestu parafrazira našeg Krležu: “ Važno je bilo ne prepustiti se. Jer, nekako će uvijek biti – nikada nije bilo da nekako nije bilo...”, a upravo te riječi ocrtavaju čitav njegov odnos prema svom logoraškom (uzničkom, kako ga on čitavo vrijeme naziva) položaju.
On naprosto nije u potpunosti svjestan što ga je snašlo te nove situacije prima bez većeg promišljanja i bez imalo histeriziranja, i onkraj ikakvog traženja razloga i smisla u svemu što mu se dešava, kao i vlastite krivnje za svoj položaj.
Njegova se mladost tako ispostavlja olakotnom okolnošću, jer, bez da imalo razglaba o uzrocima svoga uzništva on prihvaća novonastale okolnosti dječjom naivnošću (pa se čak i divi ljepoti nacističke uniforme!) i tako se puno lakše prilagođava okrutnoj logici koncentarcionog logora, te tako, moglo bi se reći nesvjesno i u krajnjoj liniji - igrom slučaja, izbjegava razaranje vlastite psihičke stabilnosti i zadražava svoj mentalni ustroj.
A upravo time Kertesz postiže depatetizaciju svog proznog pisma, čime i šokantnost i apsurdnost dovodi do vrhunca.
 
Najdirljivije epizode romana one su koje pokazuju kako je i u najtegobnijim i najmučnijim trenucima života upravo ljudski duh taj koji do kraja ustrajava i omogućava čovjeku da preživi i najteže kušnje.
Tako je npr. među Mađarima u logoru kružila pošalica kako ono U upisano unutar žute zvijezde na njihovim grudima ne označava Ungar (Mađar), nego Unschuldig (odnosno - nedužan).
To nas neizostavno navodi na izmjenu one poznate, i zaključak kako nije nada ta koja umire posljednja, nego – duh.
Također s time u vezi, mašta se ispostavlja jedinim učinkovitim sredstvom bijega iz zatočeništva.
Uzletu mašte niti najskučeniji zidovi tamnice ne mogu postavljati granice, i, za vrijeme mukotrpnog rada u logoru (pri npr. kopanju nekakvih kanala), naš mladi junak putem mašte priziva prizore iz svog bivšeg, “civilnog” života te ih tako opetovano proživljava.
To za njega osim terapeutskog učinka nerijetko čak biva i vrlo bolno, jer tako uviđa svoju nezrelost i čestu neskromnost (kao npr. kod obroka, kada je kod kuće ponekad znao bezvoljno čeprkati po tanjuru ili ga čak i odgurnuti ako mu hrana u njemu ne bijaše po volji, što u logoraškim uvjetima, naravno, postaje neshvatljivo i mučno). Iako tako uviđa da postoji puno toga za okajavanje i zaključuje da mnoge aspekte svog načina života po povratku iz logora mora promijeniti (a ustvari - odrasta i postaje zrelom osobom), on istovremeno upravo putem mašte svakodnevno preskače bodljikavu žicu logora i osvaja novi prostor slobode. Pa makar - samo mentalno.

Kako roman odmiče povećava se grozomornost i jezovitost opisanog, te mladi junak shrvan bolešću i završivši u logoraškoj “bolnici” shvaća da mu je naprosto svaki novi preživljeni dan ustvari - poklonjen, te da ga smrt samo neshvatljivim čudom, zaobilazi.
Da bi na koncu, u toj, samo uvjetno rečeno - bolnici, nasreću, dočekao i oslobođenje...

Kertesz u romanu potpuno izbjegava manipuliranje čitateljevim osjećajima; on pred nas jednostavno iznosi slike, boje, mirise i zvukove jednog nezamislivog iskustva, bez patosa, moraliziranja, gorčine ili dociranja.
Knjiga je napisana upravo onako kako je sve u njoj opisano i proživljeno, bez imalo naknadnog dodavanja ili oduzimanja; očima dječaka mi promatramo njegov izlet u nepoznato, pri čemu nam vlastita iskustva autor dokumentarističkom vjerodostojnošću i krajnjom uvjerljivošću dočarava, da bi po povratku u rodni grad na koncu, zaključio, kako, nakon logora naprosto: “više nema te besmislice koja se ne bi mogla doživjeti posve prirodnom, a na mojem me putu, znam već i to, poput nezaobilazne stupice vreba sreća ...”.

Knjiga je to koja, u svakom slučaju, nepobitno otklanja svaku sumnju u političku motiviranost dodjele prošlogodišnje Nobelove nagrade za književnost, jer ju je naprosto, svakom svojom stranicom potpuno zaslužila.
Čovjek bez sudbine istinsko je remek-djelo!!!