Autor:
Wladimir Kaminer
Berlinske ulice
bozzo
15. 11. 2003.
ocjena:
godina izdanja:
2003.
izdavač:
Fraktura
"Berlinske ulice" druga je u nas objavljena knjiga Wladimira Kaminera. Nakon što nas je u "Vojnom rocku" do suza nasmijao prikazom vlastitog odrastanja u uvjetima ruskog socijalizma, u "Berlinskim ulicama" s podjednakom dozom humora Kaminer progovara o svom životu s ove strane Urala. Kao čovjek formiran u potpuno drukčijim životnim uvjetima, Kaminer jasnije uočava i sagledava sve vrline i mane zapadnjačkog načina života, koje u "Berlinskim ulicama" pomno kritički secira i ismijava
Ime Wladimira Kaminera pažljivijim čitateljima Lupiginih književnih kritika ne bi smjelo biti nepoznanica. Naime, prije otprilike godinu dana doljepotpisani se potrudio predstaviti vam Kaminerov prvi roman Vojni rock.
Sigurno se sjećate kako je u spomenutom romanu bila riječ o iznimno duhovitom satiričkom prikazu autorovog odrastanja u uvjetima ruskog socijalizma. Kako je 1990. godine Kaminer napustio SSSR i nastanio se u Berlinu (iako se zapravo zaputio u Pariz, ali je, kako sam kaže, zbog tadašnjeg vlastitog slabog poznavanja latiničnog pisma, slučajno sišao u Berlinu) spomenutu sam recenziju zaključio nadom da ćemo u dogledno vrijeme od njega dobiti “isto tako duhovit prikaz kapitalističko - zapadnjačkih uvjeta i načina života, iz njegove ruskim iskustvom obogaćene vizure i iz perspektive čovjeka odraslog u sasvim različitim životnim uvjetima”. I, gle čuda, knjiga Berlinske ulice donosi nam upravo to.
Radi se o zbirci kratkih priča, točnije rečeno 50 crtica iz autorovog berlinskog života, kojima on slikovito opisuje iskustva stečena u dotad mu nepoznatoj sredini a koja nam dočarava s neizmjernim dozama šarma i britke duhovitosti. Kaminer ima snajperski izoštreno oko za detalje, pa tako npr. i najbanalniji odlazak u kupovinu on zna pretvoriti u pravu paradu duhovitosti. On i u naizgled potpuno nezanimljivim pojedinostima zamjećuje humorni potencijal kojega do krajnjih granica iskorištava da oslika svijet u svoj njegovoj apsurdnosti, ali i da sivilo ljudskih egzistencija na koje i u Berlinu na svakom koraku nailazi dobrodušno oboji aurom smijeha i dobrog raspoloženja. Upravo mu iskustvo formativnih godina proživljenih u uvjetima pred-Perestrojskog SSSR-a omogućava da Berlin (točnije, berlinsku Aleju Schönhauser, što je i originalni naziv knjige, a koje je Kaminer sa svoje dvoje djece i suprugom, stanovnik) vidi nešto drukčijim očima nego što su to tamošnji “domoroci” u stanju, te on osim velikih različitosti pronalazi i mnogobrojne poveznice sa ruskom socijalističkom “idilom”.
“Realno postojeći socijalistički građani imali su s vladajućim redom nekoliko problema: problem kobasica, problem šećera, problem maslaca i mnoge druge koje su im Sovjetski Savez činili neprivlačnim” – riječi su kojima Kaminer u Vojnom rocku locira, i hrvatskim građanima s nešto dužim pamćenjem, veoma prepoznatljive socijalističke problematike svekolikih nestašica, pa stoga nimalo ne čudi činjenica da se na više mjesta u Berlinskim ulicama otkriva autorova fascinacija zapadnjačkim potrošačkim mentalitetom. Tako se upravo Schönhausenske Arkade, odnosno tamošnji veliki trgovački centar, ispostavlja glavnim poprištem više priča iz knjige, ali i mjestom mnogobrojnih društvenih događanja, a Kaminer taj shopping-mall registrira kao “centar potrošačke zabave budućnosti” gdje bi “nekoliko tisuća ljudi moglo živjeti stotinu godina i ne bi im ništa nedostajalo. Neki zapravo već i žive tamo, u svakom se slučaju viđaju uvijek ista lica”.
Britka Kaminerova ironija do izražaja dolazi upravo u minijaturi koja opisuje kako je potencijal prijespomenutog trgovačkog centra otkrio i berlinski Zavod za zapošljavanje koji je tamo otvorio štand na kojemu, uz slogan “napravit ćemo vam novo lice za razgovor za posao”, ljudima nude sjajni novi make-up (!). Znatiželjan kakav je, Kaminer zaviruje i iza blještavo uređenih pultova i štandova u trgovačkom centru, te nam dočarava suštu suprotnost njihovih stražnjih prostorija - prljave i hladne sobičke pretrpane ostacima kartonskih kutija - u čemu se ogleda lice i naličje zapadnjačkog potrošačkog raja.
No, iako u potpunosti adaptiran na novi život, Kamineru je ruska domaja još uvijek pri srcu te on svakodnevno sluša ruski radio da sazna najnovije vijesti iz domovine, a rijetke su priče iz ove knjige u kojima se bar na trenutak ne dotakne i kakve uspomene iz svog prijašnjeg, ruskog života, ili nam posredstvom nekog drugog lica iz svoje okoline ne podari kakvu duhovitu rusku epizodu (poput one o poznatom ruskom generalu Lebedu koji ima dioptriju +4, a pošto ne voli nositi naočale u svoj je BMW dao ugraditi stakla s tom dioptrijom, što je za čovjeka s normalnim vidom toliko nepodnošljivo da mu se već nakon desetak minuta vožnje u Lebedovom autu, neizostavno – bljuje).
Berlinske ulice vrve osim Rusima, još i Vijetnamcima, Mongolima, Bugarima, Kolumbijcima i brojnim drugim dođošima sa raznih strana, koji u Kaminerovu prozu unose mirise kebaba, prženog psa s ananasom, curryja i dimljenih golubova u medu, ali na tim ulicama Kaminer isto tako sreće i zvijezde poput Mickey Rourkea, Johna Malkovicha, Bukowskog, Einsteina, Billa Clintona i Elvisa Presleya, dok je tu, začudo, ponajmanje Nijemaca, koji se pojavljuju tek kao statisti (poput onog sirotog Manfreda koji ni slutio nije što ga čeka kad je svojoj ruskoj djevojci dozvolio da na proslavu rođendana pozove svoje prijatelje i rođake iz Moskve).
Wladimir Kaminer, koji je vrlo uspješno i bezbolno prebrodio sve rizike i zamke pisanja na “gostujućem” terenu stranog jezika, pokazao se vrlo samosvjesnim i inteligentnim književnikom čiji gotovo pa zvjezdani status u Njemačkoj sa velikim tiražama knjiga, redovnim kolumnama u brojnim časopisima i vlastitim talk-showom na radiju, nikako nije rezultirao udvorničkim rukopisom naspram svog novog domicila, nego on u svom britkom satiričkom stilu i njemačku svakodnevicu pomno kritički secira, precizno locirajući sve vrline i mane modernog kapitalizma kojeg ismijava u jednakoj mjeri kao i onaj nekadašnji ruski socijalistički, “najidealniji od svih svjetova”.
Sigurno se sjećate kako je u spomenutom romanu bila riječ o iznimno duhovitom satiričkom prikazu autorovog odrastanja u uvjetima ruskog socijalizma. Kako je 1990. godine Kaminer napustio SSSR i nastanio se u Berlinu (iako se zapravo zaputio u Pariz, ali je, kako sam kaže, zbog tadašnjeg vlastitog slabog poznavanja latiničnog pisma, slučajno sišao u Berlinu) spomenutu sam recenziju zaključio nadom da ćemo u dogledno vrijeme od njega dobiti “isto tako duhovit prikaz kapitalističko - zapadnjačkih uvjeta i načina života, iz njegove ruskim iskustvom obogaćene vizure i iz perspektive čovjeka odraslog u sasvim različitim životnim uvjetima”. I, gle čuda, knjiga Berlinske ulice donosi nam upravo to.
Radi se o zbirci kratkih priča, točnije rečeno 50 crtica iz autorovog berlinskog života, kojima on slikovito opisuje iskustva stečena u dotad mu nepoznatoj sredini a koja nam dočarava s neizmjernim dozama šarma i britke duhovitosti. Kaminer ima snajperski izoštreno oko za detalje, pa tako npr. i najbanalniji odlazak u kupovinu on zna pretvoriti u pravu paradu duhovitosti. On i u naizgled potpuno nezanimljivim pojedinostima zamjećuje humorni potencijal kojega do krajnjih granica iskorištava da oslika svijet u svoj njegovoj apsurdnosti, ali i da sivilo ljudskih egzistencija na koje i u Berlinu na svakom koraku nailazi dobrodušno oboji aurom smijeha i dobrog raspoloženja. Upravo mu iskustvo formativnih godina proživljenih u uvjetima pred-Perestrojskog SSSR-a omogućava da Berlin (točnije, berlinsku Aleju Schönhauser, što je i originalni naziv knjige, a koje je Kaminer sa svoje dvoje djece i suprugom, stanovnik) vidi nešto drukčijim očima nego što su to tamošnji “domoroci” u stanju, te on osim velikih različitosti pronalazi i mnogobrojne poveznice sa ruskom socijalističkom “idilom”.
“Realno postojeći socijalistički građani imali su s vladajućim redom nekoliko problema: problem kobasica, problem šećera, problem maslaca i mnoge druge koje su im Sovjetski Savez činili neprivlačnim” – riječi su kojima Kaminer u Vojnom rocku locira, i hrvatskim građanima s nešto dužim pamćenjem, veoma prepoznatljive socijalističke problematike svekolikih nestašica, pa stoga nimalo ne čudi činjenica da se na više mjesta u Berlinskim ulicama otkriva autorova fascinacija zapadnjačkim potrošačkim mentalitetom. Tako se upravo Schönhausenske Arkade, odnosno tamošnji veliki trgovački centar, ispostavlja glavnim poprištem više priča iz knjige, ali i mjestom mnogobrojnih društvenih događanja, a Kaminer taj shopping-mall registrira kao “centar potrošačke zabave budućnosti” gdje bi “nekoliko tisuća ljudi moglo živjeti stotinu godina i ne bi im ništa nedostajalo. Neki zapravo već i žive tamo, u svakom se slučaju viđaju uvijek ista lica”.
Britka Kaminerova ironija do izražaja dolazi upravo u minijaturi koja opisuje kako je potencijal prijespomenutog trgovačkog centra otkrio i berlinski Zavod za zapošljavanje koji je tamo otvorio štand na kojemu, uz slogan “napravit ćemo vam novo lice za razgovor za posao”, ljudima nude sjajni novi make-up (!). Znatiželjan kakav je, Kaminer zaviruje i iza blještavo uređenih pultova i štandova u trgovačkom centru, te nam dočarava suštu suprotnost njihovih stražnjih prostorija - prljave i hladne sobičke pretrpane ostacima kartonskih kutija - u čemu se ogleda lice i naličje zapadnjačkog potrošačkog raja.
No, iako u potpunosti adaptiran na novi život, Kamineru je ruska domaja još uvijek pri srcu te on svakodnevno sluša ruski radio da sazna najnovije vijesti iz domovine, a rijetke su priče iz ove knjige u kojima se bar na trenutak ne dotakne i kakve uspomene iz svog prijašnjeg, ruskog života, ili nam posredstvom nekog drugog lica iz svoje okoline ne podari kakvu duhovitu rusku epizodu (poput one o poznatom ruskom generalu Lebedu koji ima dioptriju +4, a pošto ne voli nositi naočale u svoj je BMW dao ugraditi stakla s tom dioptrijom, što je za čovjeka s normalnim vidom toliko nepodnošljivo da mu se već nakon desetak minuta vožnje u Lebedovom autu, neizostavno – bljuje).
Berlinske ulice vrve osim Rusima, još i Vijetnamcima, Mongolima, Bugarima, Kolumbijcima i brojnim drugim dođošima sa raznih strana, koji u Kaminerovu prozu unose mirise kebaba, prženog psa s ananasom, curryja i dimljenih golubova u medu, ali na tim ulicama Kaminer isto tako sreće i zvijezde poput Mickey Rourkea, Johna Malkovicha, Bukowskog, Einsteina, Billa Clintona i Elvisa Presleya, dok je tu, začudo, ponajmanje Nijemaca, koji se pojavljuju tek kao statisti (poput onog sirotog Manfreda koji ni slutio nije što ga čeka kad je svojoj ruskoj djevojci dozvolio da na proslavu rođendana pozove svoje prijatelje i rođake iz Moskve).
Wladimir Kaminer, koji je vrlo uspješno i bezbolno prebrodio sve rizike i zamke pisanja na “gostujućem” terenu stranog jezika, pokazao se vrlo samosvjesnim i inteligentnim književnikom čiji gotovo pa zvjezdani status u Njemačkoj sa velikim tiražama knjiga, redovnim kolumnama u brojnim časopisima i vlastitim talk-showom na radiju, nikako nije rezultirao udvorničkim rukopisom naspram svog novog domicila, nego on u svom britkom satiričkom stilu i njemačku svakodnevicu pomno kritički secira, precizno locirajući sve vrline i mane modernog kapitalizma kojeg ismijava u jednakoj mjeri kao i onaj nekadašnji ruski socijalistički, “najidealniji od svih svjetova”.
... nastoji pisati populistički i želi se svidjeti ljudima. Šta je u tome nepošteno i po čemu je Čulina u vezi toga poštenija, nije mi jasno. Ali Tomić ipak puno bolje piše nego Čulina. Iako ne spada među moje favorite, što je jasno svakome tko je čitao moju recenziju njegova NNNI.