Položaj radnica i radnika u tekstilnoj, obućarskoj i kožarskoj industriji u Makedoniji je na najnižem nivou, ispod svih međunarodnih standarda. Ovaj tip industrije je uglavnom lociran u istočnoj Makedoniji, a radnice i radnici za te poslove najčešće primaju minimalne plaće, dok istovremeno rade u nehumanim uvjetima, bez radne zaštite i često pod konstantnim mobingom. Kristina Ampeva iz udruge Glasan tekstilac iz Štipa, nekadašnja radnica u tekstilnoj industriji, čitateljima Lupige dat će jasniju sliku, ne samo o stanju prava radnica i radnika, već i o radu ove udruge koja se jedina u Makedoniji bavi pravima ove kategorije uposlenika. 

"Žalosna je činjenica da većina radnica i radnika ni ne prepoznaje mobing" - Kristina Ampev (FOTO: Privatni album)

Koja je osnovna misija udruge Glasan tekstilac?

- Naša misija je da postanemo liderska organizacija za ostvarivanje prava radnica i radnika iz tekstilne, kožarske i obućarske industrije, organizacija koja će doslovno i časno braniti i zastupati interese ove grupe građana. Primarno, želimo biti podrška koja im je bila potrebna svih ovih godina i raditi na podizanju svijesti radnica i radnika i edukacije o njihovim ljudskim i radničkim pravima.

Vjerujem da se u svome radu susrećete s raznim opstrukcijama i problemima?

- S obzirom na to da 25 godina nitko nije spomenuo ove radnice i radnike, a njih oko 40.000 radi ove poslove u Makedoniji, ne mogu reći da smo naišli na odobravanje za ono što radimo. Uzdrmali smo poslodavce u njihovim udobnim pozicijama koje su imali desetljećima i to im nije bilo svejedno. Skepsa među ljudima još uvijek postoji, ne očekujemo da tek tako netko povjeruje kako ovo radimo samo sa iskrenom namjerom, kada znamo kako funkcioniraju država i društvo. Ali radnice i radnici, točnije veći dio njih prepoznaju naš rad. Uostalom članice i članovi Glasnog tekstilca su sadašnje i bivše radnice i radnici iz konfekcija. Moram reći kako je bilo i još uvijek ima ljudi koji nas žele obojiti nekom partijskom bojom, ali mi stojimo iza stava da smo nevladini, nestranački i da ćemo se boriti za unaprjeđivanje prava i egzistencije ovih radnica i radnika, sve dok ne postignemo cilj, a to je da radnice i radnici uživaju svoja prava koja im pripadaju zakonom. I ne odstupamo od toga. 

Koliko su institucije i poslodavci, pogotovo, uopće otvoreni za suradnju?

- S poslodavcima uopće nemamo kontakt. Ne mogu reći da je to normalno i da treba ostati na tome. Naprotiv, u nedostatku pravih sindikata, mi trebamo biti medijatori i partneri ukoliko bi oni željeli poboljšati svoj rad. Trenutno je situacija takva da kontakti ne postoje i da se poslodavci suočavaju s inspekcijskim nadzorom. Osobno, željela bih da pokažu interes za susrete s nama, ali dosadašnja iskustva svjedoče kako to do sada nije bio slučaj. 

Radnice i radnici najčešće upozoravaju na loše sanitarne uvjete, stalni prekovremeni rad, nepostojanje menzi, činjenicu da im je gotovo svaki praznik radni dan, a nije odgovarajuće plaćen ili uopće nije plaćen (FOTO: Lupiga.Com)

Kakvo je općenito stanje radničkih prava i uvjeta za rad u tekstilnoj, obućarskoj i kožarskoj industriji u Makedoniji? 

- Stvari su se počele pomicati s mrtve točke. Postoje neke stvari koje se poboljšavaju, ali situacija na terenu ipak pokazuje da je generalno stanje još uvijek loše, čast izuzecima, i da je potrebno još puno raditi na tome. Elementarno nepoštivanje zakona i prava radnica i radnika su stvari na koje se žale uposlenice i uposlenici. Najčešće upozoravaju na loše sanitarne uvjete, stalni prekovremeni rad, nepostojanje menzi, činjenicu da im je gotovo svaki praznik radni dan, a nije odgovarajuće plaćen ili uopće nije plaćen. Također, prisutan je i mobing, a žalosna je činjenica da većina radnica i radnika ni ne prepoznaje mobing, jer misle da je to normalna radna atmosfera. Pokušavamo im objasniti da to nije normalno i da se tome trebaju suprotstaviti. Nadalje, plaće se isplaćuju na ruku, vraćanje K-15 (dodatak na plaću za godišnji odmor) poslodavcu je obavezno, zabranjeno je sindikalno organiziranje, kako tamo gdje je domaće vlasništvo, tako i tamo gdje je strano. O kršenju ljudskih i radničkih prava može se napisati cijela knjiga. Potrebno je dosta edukacija i ogroman rad na terenu kako bi se ublažile svakodnevne nepravde. Naravno, svaka čast rijetkim izuzecima. 

Postupaju li inspekcijske službe prema vašim prigovorima i što mislite, izvršavaju li objektivno svoj rad na terenu? 

- Uporni smo u pisanju prigovora nadležnim inspekcijama. U početku nas nisu shvaćali ozbiljno, tako da nisu nalazili prekršaje. Sada su se stvari promijenile i dobivamo odgovore da su pronašli neregularnosti u dijelu isplate plaća, dodataka na plaću, nehigijenskih uvjeta, sigurnosti tijekom rada i slično. S druge strane radnice i radnici svjedoče o njihovoj korupciji i govore kako su vidjeli da su njihova prava prodana za par hlača i košulja. Ali moram biti iskrena i reći da inspekcije sada postupaju i odgovaraju pozitivno na naše prigovore.

Koliko su radnice i radnici uopće organizirani i kako na njih utječe strah od gubljenja radnog mjesta, postoji li hrabrosti da se bune protiv nepravde?

- Nema organizacije unutar konfekcija. Čak i tamo gdje ima sindikat koji je dio Saveza sindikata Makedonije (SSM), postoji strah od gubitka radnog mjesta, strah za njihovu i egzistenciju njihovih obitelji. I opet kažem, 25 godina nitko se nije borio za njihova prava, institucije nisu postupale u skladu sa svojim nadležnostima, sindikat još uvijek ne funkcionira. U samo godinu dana dogodilo se pet štrajkova, redom zbog višemjesečnog neisplaćivanja plaća. Tada su radnice i radnici skupili hrabrost da se pobune, ali nekada to bude prekasno. S jedne strane sam se tada ljutila kako su dozvolili da po tri mjeseca ostanu bez plaće, a negdje i po osam mjeseci, dok s druge strane, shvaćam, jer se sjećam kako sam ja, kada sam radila u konfekciji, gledala inspektorice koje su dolazile u kontrolu noseći novu kolekciju kaputa kojeg smo mi nedavno sašile.

Na praznike ih se na posao vozi u autobusima koji na prozorima imaju zavjese kako ih se ne bi vidjelo (FOTO: Glasen tekstilec)

Što mislite, koji su razlozi što su ove tri industrijske grane bile eksplicitno izbačene iz zakona u kategoriji za zajamčeni minimalni prihod i stavljeni u kategoriji nižih primanja? 

- To što su radnice i radnici primali plaću ispod zakonski utvrđenog minimuma pripisujem nesposobnošću i licemjerju Saveza sindikata Makedonije. Znamo da je SSM sjedio u krilu bilo koje vlasti koja se mijenjala kroz godine. Udobno u svojim foteljama primali su plaću od članarine radnica i radnika koje nisu zastupali. Ne znam jesu li nekad svratili u tvornice da podrže te ljude, makar da im kažu za koga odvajaju po 60 denara od svoje plaće svakog mjeseca. Čak i poslije smjene tadašnjeg predsjednika, stanje u SSM-u ostaje isto. Mudro šute u svojim uredima u zgradi Saveza sindikata Makedonije.

Premijer nove vlade, Zoran Zaev, više je puta u svojim govorima spominjao kako je program njegovog Socijaldemokratskog saveza - ljevičarski. Smatrate li da je to nešto što bi se moglo pozitivno odraziti na radnice i radnike te na radnička prava? 

- Još uvijek je rano, zar ne, prošla su tek tri mjeseca otkako je nova garnitura na vlasti. Naš je stav vrlo čvrst - ako skrenu s onoga što su obećali, mi ćemo biti prvi koji će ih kritizirati. Očekujem da će doći do promjena u zakonima koji do sada nisu bili u korist radnica i radnika, već poslodavaca. Nadam se i da će se maknuti stranačka politika iz javnih ustanova i državnih institucija, jer profesionalni rad nadležnih jeste nešto na što mogu utjecati kao vlada i većina u Sobranju. 

Promjene Zakona o minimalnoj plaći stupaju na snagu ovog mjeseca, koja su Vaša očekivanja kada govorimo o implementaciji ovih promjena, s obzirom da do sada problem nije bio u iznosu već u njegovoj zloupotrebi, odnosno u zaobilaženju zakona od strane poslodavaca? 

- Opet ću reći, ovo je neuspjeh sindikata jer mi koji se iskreno zalažemo, nismo im dovoljno reprezentativni da sudjelujemo u javnim raspravama. Mi nikad ne bismo dozvolili da isti zakon, malo više dotjeran i uljepšan, opet tako olako prođe i da ponovno bude na štetu radnica i radnika. Strahujemo od zloupotrebe, i zato smo ovog mjeseca intenzivnije na terenu i u kontaktu s radnicama i radnicima iz cijele istočne Makedonije. Do sada smo odradili nekoliko online anketa pa ćemo izaći u javnost s rezultatima, kako bismo predstavili sliku s terena i pokazali kako se to zapravo isplaćuje minimalna plaća. S drugim organizacijama u predstojećem razdoblju održavat ćemo radionice na kojima ćemo upoznati radnice i radnike s novim zakonom i općim pravilima iz istog, kako bi oni bili svjesni svega i kako bi mogli detektirati kada se u njihovoj tvrtki dogodi neko kršenje zakona ili neka zloupotreba, da znaju kako i gdje reagirati. Dosadašnje prijave pokazuju nam kontinuitet u prekršivanju. 

Udruga strahuje od zloupotrebe zakona i zato je ovog mjeseca intenzivnije na terenu (FOTO: Glasen tekstilec)

Što se, po Vama, treba promijeniti u zakonu?

- Određena norma. Bila je i u starom zakonu, a sada je nalazimo u “uljepšanoj” varijanti. Svuda u svijetu postoji termin satnice, samo ovdje imamo normu. Na stranu činjenica tko utvrđuje norme i koliko se realno one mogu odraditi, jer mi sada imamo “točno” precizirano da ispod 100 posto norme može biti samo 20 posto zaposlenih u jednoj tvrtki. To znači da manju od minimalne plaće može dobiti najviše 20 posto zaposlenih radnica i radnika. A kako ćemo spriječiti manipulaciju kada nemamo organiziranje u tvornicama? Ne možemo se igrati detektiva i vračara koje će pratiti što se događa s 40.000 radnica i radnika te stotinu konfekcija. Ukoliko nešto pozitivno možemo uzeti od stranih investitora to je da se kod njih ne može varati oko plaća i dodataka na plaću. Prema radnom stažu i iskustvu treba se određivati i satnica, dodaci na plaću i bonusi. Ovo će zvučati previše, ali možda bi trebalo donijeti zakon koji će određivati korelaciju primanja poslodavca u odnosu na isplate osobnog prihoda njegovih radnica i radnika. Nešto se hitno mora napraviti, jer su svi ovi ljudi, iako zaposleni, na rubu siromaštva. 

Kao nekadašnja radnica u tekstilnoj industriji, koji su Vaši prijedlozi za ekonomske promjene i mjere kako bi ova industrija opet postala ponos makedonske ekonomije? 

- Ljudi su nekada od svog doprinosa dobivali stanove, išli na odmore, nisu imali problema s ishranom, računima, garderobom, grijanjem. Sada imaju sve te probleme. Imamo enormno siromašne i enormno bogate. Imamo poslodavce s bazenima velikima kao teniska igrališta i radnice i radnike u njihovim tvrtkama koji ne mogu platiti račune za struju u svojim derutnim stanovima. Nova vlada je osnovala fond za podršku poslodavcima da bi isplatili minimalnu plaću. Za mene to nije način. Država može pomoći u dijelu s carinama, poreznim olakšicama,, ali nikako subvencijama za plaće. Ono što nama treba su stroge kontrole Uprave za javne prihode i nadležnih inspektorata, jer živimo u 21. stoljeću. Nedopustivo je da pretendiramo postati članica Europske unije, a imamo neprijavljene povrede na radu, pa čak i smrti na radu, neplaćeni prekovremeni rad i rad na praznične dane, a plaće koje nisu dovoljne ni za pola potrošačke košarice u Makedoniji.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com