Siniša Malešević redoviti je profesor komparativne povijesne sociologije na Sveučilišnom koledžu u Dublinu (University Collegge Dublin) i globalno ugledni istraživač nacionalizma, nasilja i rata. Rođen 1969. godine u Banjaluci diplomirao je u Zagrebu, a prije angažmana u Dublinu istraživao je i predavao, uz ostalo, na Institutu za međunarodne odnose u Zagrebu, Centru za proučavanje nacionalizma Srednjeeuropskog sveučilišta u Pragu te na Sveučilištu Galway u Irskoj. Bio je stipendist i gostujući profesor na više uglednih svjetskih sveučilišta, među ostalima i na Sveučilištu Uppsala i London School of Economics. Član je Kraljevske irske akademije i Akademije Europe te pridruženi član Akademije znanosti i umjetnosti Bosne i Hercegovine. 

Glavni istraživački interesi profesora Maleševića uključuju proučavanje rata i nasilja, etničke pripadnosti, nacionalnih država i nacionalizma, carstava, ideologije, sociološke teorije i komparativne povijesne sociologije. 

Objavio je više knjiga, od kojih su neke dobile ugledne nagrade. Piše na engleskom, a radovi su mu prevedeni na desetak jezika, uključujući kineski, ruski, francuski i španjolski. U Hrvatskoj, kod izdavača Jesenski&Turk, objavljene su njegove knjige „Ideologija, legitimnost i nova država: Jugoslavija, Srbija i Hrvatska“, „Sociologija rata i nasilja“, „Države-nacije i nacionalizmi“ i „Zašto je nacionalizam tako moćan“, a u zagrebačkim knjižnicama dostupan je i srpski prijevod njegove knjige „Sociologija etniciteta“. Novinar Lupige s profesorom Maleševićem razgovarao je nakon njegova predavanja koje je održao na ovogodišnjem Festivalu ljevice i alternative Fališ u Šibeniku.

"Često su mlade generacije koje su odrasle u posljednja dva desetljeća znatno konzervativnije od svojih roditelja" - Siniša Malešević (FOTO: Ladislav Tomičić)

U vašem posljednjem članku, „Nacionalizam i rat u Europi 21. stoljeća“, ali i u nedavnim javnim nastupima na šibenskom festivalu Fališ i u emisiji Zavidavanje Vide TV, ocrtali ste iznimno pesimističnu sliku današnjeg političkog krajolika: koncept nacionalne države trijumfirao je u cijelom svijetu, a on, kako pokazuje povijest Europe u posljednjem stoljeću, sa sobom nosi i masovno organizirano nasilje. Strahujete li da Europa klizi prema sveobuhvatnom ratu s Rusijom, i o čemu to ovisi?

- U tom članku problematiziram vrlo utjecajne pristupe koji već više godina zastupaju desno-liberalni optimisti tipa Stevena Pinkera, Azara Gata ili Joshue Goldsteina. Oni inzistiraju da nasilje stalno opada kroz povijest i da trenutačno živimo, kao što Pinker kaže, u najmirnijem periodu u ljudskoj povijesti. Slične ideje su doskora zastupali i utjecajni intelektualci na lijevom centru, poput Ulricha Becka, Hartmuta Rose i Anthonyja Giddensa, za koje su nasilje i nacionalizam nešto za što nema funkcionalne potrebe u 21. stoljeću. Za Becka globalizacija potiče individualizam gdje se „projekt nacionalne države“ neizbježno zamjenjuje „kozmopolitskim projektom“. Za njih sve nacionalizam i rat su relikti europske prošlosti. U svojim knjigama i radovima već nekoliko desetljeća polemiziram s ovakvim stavovima. Nažalost, povijesna dinamika nam pokazuje da su i organizirano nasilje i nacionalizam u porastu u posljednjih tri stoljeća. Iako nacionalizam ima korijene u Francuskoj i Američkoj revoluciji te latinoameričkim ratovima za neovisnost, država-nacija je postala dominantnim i jedinim legitimnim oblikom teritorijalna organizacije tek nakon Drugog svjetskog rata. Od tada možemo pratiti i relativno kontinuiran rast nacionalizma, jer je riječ o ideologiji koja legitimizira postojanje takvog modela državne organizacije. Dok god je država-nacija dominantan tip teritorijalne organizacije političkog autoriteta u svijetu, ne postoji mogućnost da se izbjegne nacionalizam. On može biti više ili manje isključiv, više etnički ili građanski, ali ne može nestati, jer je ideološka kralježnica nacionalnih država. Sve moderne države se legitimiraju kroz ideje narodnog suvereniteta, kulturne autentičnosti i nacionalne neovisnosti. To ne znači da je nacionalizam nužno vezan za nasilje i rat. Mnogi oblici nacionalizma su trivijalni, banalni i habitualni. Samo u specifičnim povijesnim i geopolitičkim okolnostima nacionalizam postaje krvav. Znači, iako ne možemo izbjeći nacionalizam, možemo izbjeći ratove. Ratovi su redovno stvar promjenjive geopolitike, ali i unutarnjih turbulencija u društvima. Ruska invazija Ukrajine 2022. godine je naglo promijenila geopolitički kontekst Europe, ali do ponovnog izbora Donalda Trumpa NATO je još uvijek djelovao kao prepreka širenju rata u drugim europskim državama. To se sad naglo promijenilo i upitno je što bi se moglo dogoditi u slučaju ruskog širenja rata na Baltik, Moldaviju ili negdje drugdje.

Vidite li u današnjoj Europi, uključujući i Rusiju, snage koje bi mogle zaustaviti eskalaciju konflikta koji je eskalirao masovnim napadom Rusije na Ukrajinu, a prijeti da se proširi na veći dio istočne Europe? Kako bi se to moglo postići?

- Sasvim je jasno da su s Trumpom u Bijeloj kući europske zemlje izgubile svoj obrambeni štit. Od 1945. godine Europa je gotovo u potpunosti ovisna o američkoj vojnoj zaštiti, a Trumpov mlak stav prema NATO-u, a posebno prema ispunjavanju obveze međusobne zaštite u slučaju vanjskog napada, bacio je europske čelnike u paniku. Ova nestabilnost mogla bi produžiti rat u Ukrajini i dovesti do veće eskalacije. Kako bi se tome suprotstavile, zemlje EU-a moraju izgraditi zajedničku obrambenu politiku i strategiju, što je i nužno i mnogo jeftinije jer mogu udružiti postojeće resurse. Umjesto toga, ono što sada vidimo jest sve veća militarizacija na razini pojedinačnih nacionalnih država. Dakle, Njemačka, Poljska i Švedska dramatično su povećale svoje vojne proračune, a vjerojatno će ih slijediti i druge zemlje EU-a. Malo je vjerojatno da će ovaj vrlo individualizirani pristup generirati geopolitičku stabilnost. Očito je da Rusija može zaustaviti ovu eskalaciju u bilo kojem trenutku. Međutim, Vladimir Putin vjerojatno neće deeskalirati sve dok je ruska vojska u jačem položaju na frontu. Unatoč razornim ljudskim žrtvama ruskih vojnika, ovaj je rat bio vrlo koristan Putinu u gušenju svakog oblika političkog otpora. Dakle, sve dok rat traje i ruski vojnici ne gube teritorije, Putinova pozicija je stabilna. Ipak, to se može promijeniti ako se dogodi nešto dramatično i neočekivano - ekonomski kolaps ako se primijene sekundarne tarife na one koji uvoze rusku naftu i plin, vojni udar ili šire društveno nezadovoljstvo ako vojska počne regrutirati pojedince srednje klase iz Moskve ili Sankt Peterburga. Trenutno su većina ratnih žrtava ljudi iz siromašnih regija Rusije, a mnogi od njih su etničke manjine. Kraj eskalacije i stabilan mirovni sporazum u Ukrajini podrazumijeva izgradnju određenog stupnja vojnog pariteta između EU i Rusije. To trenutno nemamo.

Kako vi, na temelju svojega znanstvenog uvida u povijesnu dinamiku nacionalističkog organiziranog nasilja, odgovarate na dilemu želi li Putin ići dalje od Ukrajine?

- Ratovi se obično vode dok jedna strana ne pobijedi ili dok obje strane nisu toliko vojno iscrpljene da dođu do zastoja i budu prisiljene potpisati mirovne sporazume. Putin će vrlo vjerojatno voditi ovaj rat sve dok ne održi vojnu dominaciju i dok mu te vojne pobjede, bez obzira koliko male bile, ne jamče političku stabilnost i dominaciju u Rusiji. U mnogim svojim govorima opravdavao je ovaj rat koristeći nacionalističku retoriku – „kako bismo zaštitili naše stanovništvo od istrebljenja“. Međutim, ne vjerujem da bi se usudio napasti Poljsku. To bi bilo izuzetno opasno za rusku vojsku jer bi Poljska sigurno dobila ogromnu vojnu podršku od drugih zemalja EU-a, a možda čak i od SAD-a. Ako se Rusija već tri godine muči u Ukrajini i osvaja vrlo malo teritorije uz ogromne žrtve, s Poljskom bi imala puno teži rat. Nadalje, bilo bi teže opravdati taj rat u nacionalističkom smislu jer nema Rusa u Poljskoj. Situacija s baltičkim zemljama je drugačija jer su puno manji i geografski vrlo blizu Rusiji. Osim toga, postoji značajna ruska manjina u Estoniji i Latviji i to bi se moglo iskoristiti kao izgovor za napad. Vojna zaštita baltičkih zemalja isključivo se temelji na članku 5. NATO ugovora – „oružani napad na jednu državu članicu smatra se napadom na sve države članice“. Ovo pravilo vrijedi sve dok su ga SAD spremne poštovati, ali pod Trumpovom administracijom to je daleko od sigurnog.

Jesu li Rusija i rusko društvo bili predmet dovoljnog istraživanja i pokušaja razumijevanja od pada Berlinskog zida? Sve do aneksije Krima 2014. godine, pa čak i kasnije, stjecao se dojam da o Rusiji, i povijesnoj traumi „ruske prijetnje“, nitko više ozbiljno ne razmišlja, čak ni u Europi. Je li to bio točan dojam?

- To je vrlo dobro pitanje. Iako postoji mnogo izvrsnih istraživanja o Rusiji i društvenim promjenama koje je rusko društvo doživjelo u posljednjih 30 godina, kreatori politike na Zapadu uglavnom su ignorirali ta istraživanja. Zapadni političari bili su zaokupljeni drugim pitanjima, poput ratova na Bliskom istoku, prijetnje terorizma, ekonomskih problema ili migracija i donedavno nisu posvećivali puno pažnje Rusiji. Mnogi zapadni novinari i političari još uvijek operiraju s vrlo stereotipnim pogledima na rusko društvo i ne razumiju kako ono funkcionira. Mnogi Rusi su iskusili ogromne ekonomske poteškoće 1990-ih s neoliberalnom politikom šok-terapije. Čak i 2006. godine, kada sam posjetio Rusiju i održao nekoliko predavanja u Moskvi i Rostovu, mogao sam čuti od mnogih Rusa srednje klase i liberala da oni znaju da ne žive u demokraciji ali da ipak preferiraju socijalnu i ekonomsku stabilnost nad demokracijom.

Rusija, još i mnogo više nego Europa, poznaje tradiciju organiziranog nasilja. Još od „Zapisa iz mrtvog doma“ Dostojevskog, preko cijele biblioteke logorologijske literature, pa do današnjih Putinovih drakonskih cenzorskih zakona i uvođenja prisilnog rada, rusko je društvo sviklo na organizirano nasilje prema vlastitim građanima. Jeste li se temeljitije bavili tim temama? Uklapa li se, po vama, Rusija u europsku tradiciju organiziranog nacionalističkog nasilja, ili ona stoji izvan nje, sa svojim naročitim okrutnostima u vidu sibirskih logora?

- Organizirano nasilje velikih razmjera proizvod je modernosti. I u Rusiji su masovna ubojstva ovisila o razvoju prisilnih organizacijskih kapaciteta i ideološkom prodiranju države u društvo. Iako je carski imperijalni poredak bio odgovoran za nasilje nad mnogim političkim protivnicima i običnim stanovništvom, razmjeri organiziranog nasilja dramatično se šire kroz modernizaciju od strane sovjetske države. Dok je pod vlašću Romanovih samo četiri tisuće ljudi pogubljeno zbog političkih zločina u razdoblju između 1825. i 1910. godine, za manje od godinu dana, između 1937. i 1938., NKVD je uspio ubiti preko 700.000 pojedinaca optuženih da su „kulaci“ ili „kontrarevolucionari“. Kao što opširno objašnjavam u svojoj knjizi „The Rise of Organised Brutality“, koju je 2017. goine objavio Cambridge University Press, intenzivna i neujednačena modernizacija stvorila je snažne prisilno-organizacijske i ideološke moći koje su omogućile masovna ubojstva u nacističkim koncentracijskim logorima, kao i u Staljinovim gulazima. Rusija nije jedinstvena u ovome – nema sustavnog masovnog organiziranog nasilja bez organizacijskih i ideoloških alata modernosti. Od masovnih giljotiniranja tijekom jakobinske ere terora u Francuskoj, preko kolonijalnog nasilja doseljenika u europskim carstvima, do ubojstava industrijskih razmjera u Drugom svjetskom ratu i uništavanja cijelih gradova nuklearnim bombama u Japanu, pa sve do današnjeg genocidnog rata u Gazi, organizacijsko, tehnološko i ideološko znanje modernosti redovito se koristi za masovna ubojstva ljudi. Modernost je donijela ogroman napredak u mnogim sferama života ali je isto tako stvorila organizacijske kapacitete, ideologije i tehnologije za genocid, politicid i klasocid. 

Malešević na Fališu (FOTO: Fališ)

Zanima me vaš pogled na Europsku uniju danas. Imaju li današnje europske nacije, po vama, snage i motiva da ostanu privržene ideji ujedinjene Europe, naročito sada kad se prijetnja čini zajedničkom? Drugim riječima, može li EU preživjeti i ojačati, i kako?

- Od Georga Simmela znamo da vanjske prijetnje i sukobi jačaju unutarnju društvenu koheziju. Dakle, mogli smo vidjeti da su i Brexit i izbor Trumpa povećali podršku Europskoj uniji među njezinim stanovništvom. Rat u Ukrajini i trenutna globalna geopolitička nestabilnost vjerojatno će održati taj osjećaj jedinstva. To je posebno relevantno za male države koje se bez EU-a – ili NATO-a – ne bi mogle same braniti. Očito je da ako krajnje desne stranke pobijede na izborima, mogle bi krenuti drugačijim putevima i pokušati reorganizirati europski kontinent na vrlo drugačiji način. Od svog osnutka EU se uvijek suočavala s različitim krizama i uspjela je preživjeti. Svakako je to organizacija koja ima mnogo nedostataka, ali je do sada uspjela držati nacionalističke projekte pod kontrolom. Alternativa EU bio bi povratak neprijateljskijim odnosima između pojedinih nacionalnih država. Iskustvo Brexita jasno pokazuje da nema neke koristi od napuštanja unije. Ako se tako moćna država poput Ujedinjenog Kraljevstva bori sa velikim ekonomskim i političkim problemima izvan EU-a, čemu se onda manje države mogu nadati?

Molim vas vaše mišljenje o Trumpovoj Americi. Kako biste opisali i definirali MAGA pokret? Što su njegove ključne osobine i ciljevi?

- Iako se MAGA čini kao novi fenomen, njezina povijest seže do 1960-ih. Američki konzervativci nikada nisu preboljeli uspjehe pokreta za građanska prava koji su transformirali SAD liberalizacijom zakona o pobačaju, ali integrirajući Afroamerikance u obrazovni sustav i druge sfere društva, obuzdavanjem najgorih ekscesa kapitalizma, liberalizacijom javne sfere, uključujući priznavanje LGBT prava, te Zakonom o građanskim pravima iz 1964. godine. Od tada su postojali različiti konzervativni pokreti koji su pokušavali preokrenuti te promjene, uključujući Moral Majority, National Right to Life Committee, Focus on the Family, Save our Children i druge pokrete. Izravni prethodnik MAGA-e bio je pokret Tea Party koji je zagovarao mnoge iste ideje, ali nije imao jednog prepoznatljivog vođu. Trump je ujedinio mnoge različite desničarske pokrete i organizacije. Pojavio se kao simbol konzervativne Amerike, a velik dio njegovog izbornog uspjeha izgrađen je na okupljanju različitih pokreta, uključujući antiimigrantska i rasistička udruženja, vjerske fundamentaliste, kapitaliste koji se gnušaju bilo kakve državne regulacije, ideološke konzervativce koji se protive istospolnim vezama, pobačaju, liberalnim vrijednostima, kontroli oružja, zaštiti okoliša i tako dalje. Pokret MAGA ima za cilj transformirati SAD u mnogo konzervativnije, dereguliranije i još kapitalističkije društvo s jasno uspostavljenim etno-rasnim hijerarhijama. Neke strane ovog pokreta otvoreno su neprijateljski raspoložene prema demokraciji i preferiraju dominaciju konzervativnih bogatih bijelaca nad ostatkom društva, bez obzira na to kako se to postiže. SAD su danas duboko polarizirano i vrlo nejednako društvo. Dok su 1950-ih imale moćne sindikate i stabilne i solidno plaćene poslove s realnom mogućnošću društvene mobilnosti za svaku sljedeću generaciju, danas su sindikati ili vrlo slabi ili nepostojeći, nema sigurnosti posla, a gornjih jedan posto kućanstava u Sjedinjenim Državama drži 30,9 posto bogatstva zemlje, dok donjih 50 posto drži samo 2,6 posto.

Bi li MAGA bila moguća bez Trumpa, i obrnuto?

- Da, naravno. Ovi desničarski pokreti postojali su i prije i nastavit će postojati kada Trump ode. Pokazao se kao učinkovit ujedinjujući simbol za ove različite skupine. Iako je duboko nemoralna i degutantna osoba te je uglavnom pokazao nesposobnost kao poslovni čovjek, on posjeduje karizmu u weberijanskom smislu. Sposoban je mobilizirati milijune pojedinaca koji su ga vidjeli kao političkog spasitelja i nekoga tko može stvoriti drugačiji SAD. To nije neobično jer je povijest puna mnogih vrlo neugodnih i nemoralnih karizmatičnih pojedinaca.

Koji je vaš odgovor na jednu od ključnih dilema današnjeg svijeta: je li Trump Ameriku već pretvorio u osobnu diktaturu?

- On svakako ima puno više moći od mnogih nedavnih predsjednika i spreman ju je iskoristiti do maksimuma. U svom prvom mandatu bio je puno oprezniji, a ograničavali su ga i savjetnici i drugi koji su radili u vladi, vojsci, FBI-u, CIA-i i Bijeloj kući. Sada su mnoga od tih ograničenja nestala i na svojoj strani ima većinu u Kongresu i Vrhovni sud. Očito posjeduje snažne autoritarne impulse i divi se autoritarnim vođama od Rusije do Sjeverne Koreje i šire. Međutim, vidjet ćemo hoće li američka institucionalna struktura moći odoljeti ovom diktatorskom napadu. SAD posjeduje složen sustav demokratskih institucija ne samo na vrhu već i na razini pojedinih država i lokalnih vlasti. Američko civilno društvo također se može mobilizirati i povijesno je uspjelo prisiliti predsjednike da promijene svoju politiku. Ne mogu zamisliti da bi Trump ikada uspio preuzeti kontrolu nad velikim državama koje tradicionalno naginju demokratima i imaju veliku liberalnu većinu poput New Yorka ili Kalifornije. Ali ovi diktatorski impulsi mogu dovesti do velikog nasilja u SAD-u.

Strahujete li da bi atentat na Charlieja Kirka za MAGA pokret mogao poslužiti kao okidač, sličan paljevini Reichstaga ili atentatu Herschela Grynszpana na Ernsta von Ratha 7. studenog 1938. godine, što je nacistima poslužilo kao izgovor za noć pogroma 9. i 10. studenog 1938. godine? Tko bi mogle biti mete?

- Obično tražimo takve povijesne paralele kako bismo razumjeli neviđene suvremene događaje. Povjesničari su posebno skloni takvim tumačenjima. Međutim, ne mislim da se povijest ponavlja ni kao tragedija ni kao farsa, da upotrijebimo Marxovu poznatu frazu. Svakako činimo mnogo sličnih pogrešaka kao ljudska bića, ali živimo u vrlo drugačijem svijetu od naših prethodnika iz 1930-ih. U to vrijeme ljudi također nisu mogli razumjeti što se događa jer je fašizam bio novi pokret pa su stvarali poveznice s prethodnim povijesnim razdobljima kako bi teoretski objasnili vlastite stvarnosti. Na primjer povlačili su paralele sa bonapartizmom, autoritarnim režimom Napoleona III. u Francuskoj, katoličkim reakcionarnim projektom Josepha de Maistrea i radikalnijim verzijama njemačkog romantizma 19. stoljeća. SAD 2025. godine nije Njemačka 1930-ih. Međutim, to ne znači da te autoritarne tendencije neće stvoriti vrlo drugačije američko društvo i da neće biti puno nasilja. Budući da Trump ima toliko nekontrolirane moći, mogao bi pokušati suzbiti ljevičarske pokrete i uvesti drakonske zakone i politike koje bi ciljale na neslaganje bilo koje vrste. To se već događa s njegovim napadom na sveučilišta, skupine za podršku migrantima i mnoge druge udruge. Vidjet ćemo hoće li se američko civilno društvo i demokratske institucije moći tome oduprijeti.

"Većina njih ne zna puno o ratovima devedesetih, a još manje o Drugom svjetskom ratu. Njihova upotreba zastava i majica HOS-a ima malo veze s očuvanjem nasljeđa Domovinskog rata, a puno više s radikalizmom radi samog radikalizma." (FOTO: Ladislav Tomičić)

Nacionalizam u Hrvatskoj i Srbiji sve se više okreće prema vlastitim građanima: u Srbiji jača represija prema prosvjedima koji već mjesecima traju, a u Hrvatskoj je na djelu autoritarni desni val, pokrenut koncertom Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu. To su, naravno, dvije posve različite situacije. Vidite li, ipak, među njima ikakve sličnosti?

- Postoje neke sličnosti između Hrvatske i Srbije. Oba društva su danas puno konzervativnija nego prije trideset godina. Često su mlade generacije koje su odrasle u posljednja dva desetljeća znatno konzervativnije od svojih roditelja. U oba društva Crkva ima ogroman utjecaj. Obje glavne crkve promiču snažnu verziju etnonacionalizma i bitno se razlikuju od mnogih vjerskih organizacija u zapadnoj Europi koje promiču ekumenizam i podržavaju ranjive skupine, uključujući siromašne i imigrante. Crkve u Srbiji i Hrvatskoj uglavnom brane status quo i ne usredotočuju se puno na promicanje kršćanskih vrijednosti. One su zagovornici etnofiletizma, a ne kršćanske solidarnosti. Nikad ne govore protiv korupcije, nepotizma, klijentelizma, ili velikih nejednakosti. Slična je situacija i s ključnim akademskim institucijama poput akademija znanosti, Matice hrvatske ili Matice srpske, i tako dalje. Sve one promiču etnonacionalizam i rigidne konzervativne vrijednosti. Za razliku od svojih slavnih povijesnih prethodnika koji su producirali utjecajne akademske i umjetničke kritike raznih režima i stvorili bogatu intelektualnu ostavštinu, sadašnji predstavnici HAZU/SANU te Matica hrvatske i srpske ponašaju se potpuno konformistički i usredotočuju se samo na očuvanje vlastite pozicije. Čini se da nemaju što reći o središnjim ekonomskim, političkim, društvenim i kulturnim problemima s kojima se ova društva i svijet suočavaju. Umjesto toga, svoju energiju i značajne resurse troše na besmislene rasprave tipa koje su povijesne zastave legitimne, a koje nelegitimne. Žalosno je vidjeti kako su glavne akademske i duhovne institucije Hrvatske i Srbije postale tako intelektualno prazne, samoljubive i servilne. U Srbiji je još gora situacija. Međutim, postoje i važne razlike, jer unatoč ogromnim nedostacima, Hrvatska je još uvijek demokracija, dok je Srbija službeno hibridni režim kojim vlada autoritarni vladar koji kontrolira sve važne institucije. Iako oba društva imaju slab pravni sustav, u Hrvatskoj ministri i dalje mogu biti uhićeni i izvedeni pred sud. To se ne događa u Srbiji. Srbija također ima užasno i bijedno tabloidno novinarstvo koje funkcionira ispod svakog zamislivog standarda. Informer je naličje Vučićeve vizije kulture – Völkischer Beobachter je imao više novinarske standarde od ovog tabloida. Srpske državne institucije nikada se nisu normalno razvile, a od 1990-ih veza između države i organiziranog kriminala je ostala vrlo jaka.

Vidite li u Srbiji snagu koja bi zemlju mogla izvući iz vrtnje u začaranom krugu negacionizma i nacionalističke isključivosti?

- To će biti vrlo teško jer su srbijanske institucije vrlo slabe, a trenutna oporba, osim nekoliko manjih liberalnih i ljevičarskih stranaka, ne izgleda baš obećavajuće. Međutim, vidjet ćemo što će se razviti iz studentskog pokreta. Njihova borba je zaista izvanredna i većina analitičara iznenađena je njihovom organizacijom, predanošću i izdržljivošću. Prema najnovijem istraživanju studentskog pokreta profesora Slobodana Markovića i Miloša Bešića sa Sveučilišta u Beogradu, većina studenata s plenuma u Beogradu podržava liberalne vrijednosti i želi stvoriti funkcionalne državne institucije i vladavinu prava. Otkrili su da samo petina studenata pripada konzervativnom nacionalističkom taboru. Studenti bi možda mogli nametnuti poštene izbore i poraziti Vučića, ali teško je vidjeti što bi došlo nakon njega. Vjerojatno će se on pod svaku cijenu oduprijeti gubitku vlasti i mogao bi upotrijebiti još više nasilja, pa i vojsku. Međutim, s više nasilja vlast će gubiti više legitimiteta, a njezina baza podrške će se sve više urušavati.

Jesu li, po vama, aktualni braniteljski napadi na slobodu izražavanja ozbiljna prijetnja demokraciji u Hrvatskoj, i o čemu ovisi hoće li uspjeti?

- Mislim da posljedice mogu biti vrlo ozbiljne. Vođe HDZ-a i oporbenih desničarskih stranaka doista se igraju s vatrom. Normalizacija nasljeđa NDH može im eksplodirati u lice, a može potkopati i njihov vlastiti ideološki monopol na tumačenje rata 1991.-1995. Vrlo je indikativno da su se čak i neke desničarske udruge veterana morale distancirati od ovog nedavnog vala radikalizma. To možda ima manje veze s korištenjem ustaškog diskursa od strane mladih, a puno više s činjenicom da je narušena sama pozicija veteranskih organizacija kao ideoloških tumača i policajaca ratnog nasljeđa devedesetih. U drugim europskim zemljama mogli smo vidjeti kako takva fašistička retorika i simbolika mogu brzo generirati nove radikalne pokrete i pojedince. Dobri nedavni primjeri su Georg Simion i Calin Georgescu u Rumunjskoj ili uspon Vazraždana u Bugarskoj. Nije nezamislivo da se slični pojedinci i pokreti pojave na hrvatskoj političkoj sceni. Od 1990-ih u Hrvatskoj je dominantan bio isključivi etnonacionalizam, kako su ga artikulirali HDZ, Katolička crkva i vodeće akademske institucije – HAZU, Matica hrvatska i tako dalje – dok je inkluzivniji građanski koncept nacionalnosti ostao manjinsko gledište koje su zastupale liberalne i lijeve stranke, pokreti i intelektualci. Do nedavno je HDZ bio prilično sposoban kontrolirati intenzitet i širenje ovog etnonacionalističkog diskursa. Obično bi pojačao njegovu vidljivost prije izbora, ali bi potom često smanjio prisutnost etnonacionalizma u neizbornim razdobljima. Čini se da se to sada mijenja jer događaji ovog ljeta ukazuju na to da je etnonacionalna radikalizacija intenzivirana izvan izbornog ciklusa. To vjerojatno ima veze s unutarnjom dinamikom unutar HDZ-a gdje tehnokratsko krilo sada prihvaća etnonacionalistički diskurs kako bi zadržalo utjecaj unutar stranke nad radikalnim krilom. To je također dio strategije preusmjeravanja rasprave s ogromnog povećanja troškova svakodnevnog života, minimalnih mirovina i skromnih plaća, beskrajno raširene korupcije i nedostatka bilo kakve dugoročne strategije razvoja. U tom kontekstu HDZ može ponuditi samo beskrajne ratne komemoracije, daljnju militarizaciju društva i ulizničku vanjsku politiku. Međutim, ova radikalizacija etnonacionalističkog diskursa sada se proširila cijelim društvom i ne mislim da će HDZ moći u potpunosti ili uopće kontrolirati te procese. Prisutnost mladih ljudi na ovim ratnim komemorativnim događajima i Thompsonovim koncertima koji prihvaćaju krajnje desničarsku retoriku i simbole zahtijeva ozbiljna sociološka istraživanja. Pretpostavljam da su neki od tih ispada mladih u biti vrlo performativni i da im nedostaje bilo kakva koherentna supstanca. Neki mladi ljudi, uključujući radikalnije nogometne navijače, žele da ih se vidi kao one koji krše pravila i norme redovnog društva. Prekoračenje normi je nešto što mnogi mladi ljudi rade. Većina njih ne zna puno o ratovima devedesetih, a još manje o Drugom svjetskom ratu. Njihova upotreba zastava i majica HOS-a ima malo veze s očuvanjem nasljeđa Domovinskog rata, a puno više s radikalizmom radi samog radikalizma. Mnogo veći problem je što je ovaj krajnje desni radikalizam iniciran i legitimiziran s vrha, od vodećih predstavnika države. Mladi ljudi često uokviruju svoj radikalizam unutar postojećih ideoloških okvira i redovito toga nisu svjesni. Dobar primjer bio je studentski radikalizam u Jugoslaviji 1968. godine koji je napao režim s ljevice koristeći istu retoriku vlasti. Sada imamo desničarsku verziju ovoga – mladi ljudi koriste radikalniju etnonacionalističku retoriku kao oblik neartikuliranog prosvjeda protiv vlasti. Druge skupine sastoje se od istinski krajnje desničarskih pojedinca. Oni odražavaju globalni trend s porastom ekstremističkih pokreta u Europi i drugim kontinentima. Većina njih dobiva informacije s društvenih mreža kojima sada gotovo u potpunosti dominira krajnje desničarska retorika i normalizacija fašističkih ideja. Ekstremna desnica je u porastu svugdje i Hrvatska nije iznimka.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Fališ

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.